xx

Stara je vijest da u NBA ligi više ne stoluju ‘pravi’ centri. Promjena pravila, sofisticiranije obrane i sve naglašeniji analitički pristup igri koji važnost stavlja na spacing i šutiranje trica odradili su posao. Evolucija za neke, dekadencija za druge. Pravih – kako bi Amerikanci rekli – enforcera i bruisera skoro pa više nema. Pripadaju nekom drugom vremenu, VHS kazetama i pronaći ih možete samo u muzejima.

Ipak, nije sve tako crno ako ste zaljubljenik u teške ‘petice’ izoštrenih laktova koji u svaku utakmicu ulaze s namjerom da suparniku otkinu glavu. Glavu gore, jer u Oklahoma Cityju se krije baš takav primjerak.

Ako je Russell Westbrook mozak Oklahome, onda je Steven Adams njeno srce i ostali mišići. Doslovno i figurativno. S 213 cm, 115 kg i rasponom ruku od 225 cm, Novozelanđanin utjelovljuje prototip old school petice.

Daleko do toga da za njega nema mjesta u ligi. Njegovo najbolje vrijeme tek dolazi. I to je ono što bi trebalo zabrinuti ostatak lige.

Obitelj Adams

Sid Adams stvorio je pravo malo pleme. Porijeklom Englez, ovaj bivši pripadnik britanske mornarice i čovjek snažnog libida doselio se nakon razvojačenja na Novi Zeland. Ondje je s pet različitih žena dobio osamnaestero djece. Sid je bio ogroman. Imao je 208 centimetara, a djeca su povukla njegove gene. Dežurni statističari kažu da su muškarci u klanu Adams prosječno visoki 205, a žene 183 centimetra. Steven je najmlađi i najviši od osamnaestero (polu)braće i sestara te dijeli istu majku s atletičarkom Valerie Adams – višestrukom osvajačicom zlatnih medalja u bacanju kugle na svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama.

Sidu je bilo 60 kada je dobio Stevena s izvjesnom Lilikom Ngauamo, porijeklom iz Tonge, otočne države, odnosno arhipelaga u južnom Pacifiku. Vođa plemena Adams preminuo je u svojoj 73. godini od tumora debelog crijeva, što je jako teško palo najmlađem članu obitelji. Njegova braća i sestre mahom su bili odrasli ljudi sa svojim obiteljima, pa je on kao tinejdžer ostao ni na nebu ni na zemlji. Živio je u gradu Rotorui, na novozelandskom Sjevernom otoku, s majkom koja ga nije uspijevala iskontrolirati dok on sam priznaje da mu je nedostajao otac i očinska figura.

„Mrzio sam sve koji su imali obitelj“, izjavio je. „Mislio sam da to prihvaćaju zdravo za gotovo. Nedostajala mi je roditeljska briga pa sam to iskoristio da ne idem u školu, da idem samo kada sam želio ići. Bio sam glupi idiot koji je uvijek lagao braći i sestrama kada bi me pitali idem li u školu.“

Osim što nije išao u školu, Steven je na ulici došao u doticaj sa zloglasnom novozelandskom bandom Mongrel Mob, koja je u svoje redove regrutirala upravo profile dječaraca kakav je bio on. Družio se s njenim članovima, iako im nikada nije formalno pristupio. Iz praktičnog razloga: „Obred inicijacije je bio brutalan. Nove članove bi na obredu isprebijali. Nije mi se to sviđalo.“

Spas u Wellingtonu

Braća i sestre ipak su na vrijeme primijetili sumnjivo ponašanje mladog Stevena pa ga je stariji brat Warren odveo u glavni grad Wellington, s namjerom da ga upiše u bolju školu i omogući mu bolji život. Za mladića su se počele događati dobre stvari.

Legalno skrbništvo nad njim dobila je Blossom Cameron, inače bodybuilderica, koja se prihvatila zahtjevnog posla: „Kada je došao kod mene htio je spavati na podu. To mu je bilo prihvatljivo. Imao je dugu raščupanu kosu i nikakve manire. Pričao je kao uličar. Nije znao jesti, odijevati se i nije mario za higijenu.“

Cameron ga je uzela pod svoje i od tada pa do odlaska u NBA brinula je da se Steven razvija na pravi način, psihički i fizički. U Wellingtonu su mu pronašli i novu školu koju je Steven bio primoran pogađati jer je Cameron uplatila podeblju svotu novca da bi ga uopće upisala. Adams je došao iz Rotorue s gotovo nikakvim predznanjem. Njegovi učitelji iz škole u Wellingtonu kažu da je opasno zaostajao za ostalim vršnjacima u čitanju i pisanju. Pravi kulturni šok doživio je kada se morao ošišati te na sebe navući školsko odijelo i kravatu: „Nikada prije do tad nisam nosio kravatu. Izgledao sam kao divljak. Siguran sam da su kolege kada su me vidjele pomislili ‘Koji je ovo ubojica?’.“

U skladu s obiteljskom tradicijom, Adams je već s 14 godina života bio iznadprosječno visok (193 cm), a već sa 16 dosezao je 208. Cameron i Kenny McFadden slažu se da im je bio opaki izazov pronaći Adamsu cipele za školu i tenisice za treninge broj 50. McFadden je druga jako važna ličnost koja se pojavila u Stevenovu životu kada se doselio u Wellington; on je bivši američki sveučilištarac koji je igrao koledž košarku za Washington State. Nakon koledža se doselio na Novi Zeland, igrao košarku u prvoj ligi i tu otvorio svoju košarkašku akademiju. Na parketu je upoznao Warrena Adamsa, a po dolasku u Wellington i Stevena, kojeg je odmah primio u svoju akademiju. S jednim uvjetom – Steven je morao obećati svom treneru da će svaki dan pohađati školu.

Tako je i bilo. Svako jutro u 6 sati McFadden bi dolazio po Adamsa, odvozio ga na trening, nakon čega bi Steven išao u školu. Poslije škole bi se redovito vraćao u dvoranu akademije na dodatne treninge. „Znao bi mi navečer poslati poruku da ga ne zaboravim ujutro pokupiti. Sjajan je bio. Jedan od najvećih radnika koje sam upoznao u životu. Kada je došao, sve što mu je trebalo bila je disciplina i malo obrazovanja“, govori danas McFadden.

Zarazio se Steven košarkom, iako taj sport jedva upada među pet najpopularnijih na Novom Zelandu. Ispred nje su sigurno par vrsta ragbija, kriket i nogomet. Košarka je Adamsu pomogla da izbaci frustracije koje su se u njemu nakupljale još od gubitka oca, dok je u McFaddenu, s kojim se jako zbližio, dobio upravo zamjensku očinsku figuru koja mu je nedostajala. Malo pomalo posložio je svoj život.

Koledž i Duncanove lekcije

Nakon završene srednje Adams je trebao odabrati: profesionalna karijera na Novom Zelandu ili koledž u SAD-u?

McFadden se opet pobrinuo da odabere pravi put. Prilikom jednog gostovanja U-19 reprezentacije SAD-a na Novom Zelandu McFadden je pozvao Jamieja Dixona, svog dobrog prijatelja i trenera koledža Pittsburgh, da dođe pogledati ‘malog’ Adamsa. Dixon se oduševio njegovom igrom i još se pet puta vraćao na Novi Zeland gledati Adamsa i vrbovati ga da dođe igrati za Pittsburgh. Šesti je dolazak konačno urodio plodom i Adams je Dixonu dao riječ da dolazi igrati za Pantherse.

Adams igra sezonu života. Koncepcijski je možda i ključni Oklahomin igrač

Ondje je odradio sezonu 2012./13., pa iako nije bilježio nekakve posebne brojke – tek 7,2 poena i 6,3 skokova – Dixon je bio zadovoljan njegovim igrama: „Bio je fizički moćan, čvrst igrač. Takav je mentalitet u njegovoj zemlji, to je ragbi mentalitet. Nikada nije bježao od kontakta, tražio ga je. Često smo mu govorili da izbjegava udarce i smanji intenzitet kontakta sa suparnikom, što je zapravo čudna situacija jer to nikada ne tražiš od igrača.“

Nakon godine dana koledža Adams se odlučuje za NBA. Na draftu ga 12. pickom odabire Oklahoma. Thunder je taj pick dobio od Houstona u tradeu za Jamesa Hardena, a osim Adamsa izabrao je i Andrea Robersona 26. pickom. Bila su to dva klasična poteza GM-a Sama Prestija, koji se ne boji riskirati na draftu i birati igrače koji prolaze malo ispod radara, samo da bi ih potom izbrusio u Oklahominoj radionici za razvoj igrača i od njih napravio zvijezde. Adams je tako postao prvi Novozelanđanin izabran u prvoj rundi NBA drafta.

Oklahoma je sezonu prije Adamsova dolaska igrala NBA finale u kojem je poražena od Miamija. U svlačionici su ga dočekali superstar igrači Russell Westbrook i Kevin Durant, veterani Derek Fisher, Caron Butler i Kendrick Perkins, čiji je nasljednik Adams tek trebao postati. Perkinsa je Adams odlično upoznao već na prvom treningu. Adams navodno nije baš bio impresioniran zvijezdama oko sebe i glamurom NBA lige. Izgledao je nezainteresirano i ponašao se nonšalantno. To se nije svidjelo Perkinsu, koji se uvijek brinuo da borbena spremnost momčadi bude na vrhuncu. Zato je Adamsa odalamio laktom i zaurlao na njega: „Ja sam jedina gorila ovdje!“

Adams se samo nasmijao.

Kada ga je malo bolje upoznao, Perkins je bio pomirljiviji: „Vidjelo se odmah da je dečko samo došao na posao. Nisam siguran ni je li znao gdje se nalazi i tko su nam suparnici. Nije ga bilo lako impresionirati.“

Rookie se jako brzo upoznao s ligom, iako je prvoj sezoni igrao tek 15 minuta po utakmici, ali i to mu je bilo dovoljno da nauči neke dragocjene lekcije koje će pamtiti zauvijek. Najupečatljivija je došla od legende Spursa Tima Duncana, koji je bio gotovo dvostruko stariji od Adamsa, što je iskoristio u svoju korist, priča Adams: „Tim nije bio atleta, ali opet bi te uništio u napadu. I bio je dobar dečko. To mi je najveća rookie pogreška. Igrali smo protiv Spursa, ja čuvam Duncana i konstantno ga udaram, provociram, agresivan sam. Nije mu se to baš sviđalo. Onda mi on tijekom jedne pauze prilazi i počinje razgovarati sa mnom, nešto kao: ‘Hej, prijatelju, kako si’. Pomislio sam: ‘Oh, kako pristojan tip’. Od tog momenta ubacio mi je 20 poena. Ispričao sam to našem pomoćnom treneru, a on mi je rekao: ‘To je veteranski potez. Ne radi to. Ne smiješ biti pristojan’.“

Dobro se Adams sjeća još jedne legende s kojom je vodio bitke, a to je Kevin Garnett: „Uh, njegova prisutnost na parketu osjećala se svake sekunde. Jako intenzivan tip.“

S Garnettom, poznatim trash-talkerom, Adams se nije usudio ući u razgovor. Zapravo, jako vješto ga je izbjegao: „Zaigrao sam na kartu engleskog jezika. Prilazi mi KG i nešto dobacuje u svom stilu. Htio sam izbjeći razgovor pa sam rekao: ‘Oh… No English! No English, man! Sorry!‘ Ostavio me na miru, što je bilo briljantno.“

Od ovih ikona Adams je naučio ponešto. Od Duncana kako ostati hladnokrvan i smiren, a od Garnetta kako širiti dobru energiju na suigrače: „Sviđa mi se način na koji komunicira sa suigračima i način na koji svojom energijom vodi momčad. Suigrači mu prilaze, obraćaju se i pitaju za savjet. On ih posluša i razgovara s njima. Sviđa mi se to.“

Od grubijana do idola

Mrzio sam Stevena Adamsa na početku njegove NBA karijere.

Dobro, možda malo preteške riječi padaju, ali nikada nisam volio gledati Durantovu i Westbrookovu Oklahomu. Ta je momčad igrala groznu košarku. O Scottu Brooksu nemam pozitivan stav. A Stevena Adamsa uopće u njegove prve dvije-tri sezone nisam doživljavao kao košarkaša nego kao temera. Živcirali su me njegovi porno brčići (i vosak za brkove koji nosi njegovo ime). Njegov psihopatski pogled. I činjenica da sam znao kako će se dogoditi neka frka kada on uđe u igru. To je bio zicer. Nije imao niti jednu jedinu košarkašku vještinu zbog koje bih ga cijenio. Klasična sirovina koja je ulazila uglavnom s klupe da bi isprovocirala suparnika, obavila prljavi posao i vratila se sjesti.

Isto ovo su o njemu mislili i suparnici kojima se nije nimalo sviđao njegov stil ponašanja na parketu – konstantno hrvanje, čupanje, niski udarci, i blebetanje na uho s urnebesnim novozelandskim naglaskom uz neizostavno oslovljavanje s ‘Mate!‘.

Zbog toga se u prvim godinama i on redovito nalazio na suparničkom nišanu, poglavito kod veterana koji nisu podnosili njegove pizdarije. Zach Randolph je čak dobio suspenziju za sedmu utakmicu prve runde 2014. između Thundera i Grizzliesa zbog udaranja Adamsa u glavu. Vince Carter mu je udijelio lakat. Na Adamsa su se još znali namjeriti Nick Young, Jordan Hamilton, Larry Sanders, Hassan Whiteside, pa čak i današnji suigrač Raymond Felton. Dakako, tu su i legendarni karate potezi Draymonda Greena iz 2016., kada je Adamsa u dvije uzastopne utakmice finala konferencije udarao tamo gdje najviše boli. Nakon treće utakmice Adams je izjavio: „Događalo se to i prije. Prilično je precizan taj tip.“

Najluđe od svega, Steven Adams se nakon svih ovih obračuna izvlačio nekažnjen. Svi nabrojani igrači zaradili su ili novčane kazne ili suspenzije, ili oboje. Adams nikada ni jedno ni drugo. U petogodišnjoj karijeri samo mu je jednom dosuđen flagrant faul, a nikada, ali nikada u svojoj karijeri nije bio isključen s utakmice. Tisuću puta je zakuhao svađu i svaki put se izvukao nekažnjen.

Scott Brooks je dao zanimljivu izjavu u vezi njegovih sukoba po NBA parketima: „Steven ne reagira. Suparnički igrači reagiraju. U većini slučajeva Steven je započeo sve.“

Kopernikanski obrat u mom pogledu na Stevena Adamsa dogodio se prošle sezone kada sam pročitao kako je šestu utakmicu druge runde 2016. protiv Spursa odigrao s migrenom. Dva sata prije spomenute šeste utakmice koju je Thunder dobio, Adams je imao napadaj: „Gledao bih u lica suigrača koja bi bljedila. Maglio mi se vid. Imao sam osjećaj kao da netko stoji s ogromnim čekićem pored mene i tuče po pozadini mog desnog oka.“

Adams je odlučio ipak igrati. Izašao je na parket, odigrao čak 40 minuta i u pobjedu Thundera ugradio 15 poena i 11 skokova.

Počeo sam vjerovati da se u njemu krije stvarno pravi fajter, a ne samo prizemni provokator. Otišao je Durant iz Oklahome, ostali su Westbrook i Adams. To mi je bila puno simpatičnija ekipa. Bilo je vidljivo već prošle sezone da Adams i dalje ide suparniku u kost, ali puno manje koristi prljave trikove. Manje je incidenata i kavge kada je na parketu. Čak je i imidž popravio. Pustio je dužu kosu i mačo brkove a la Tom Selleck. Nabacio je tattoo sleeve na desnu ruku s maorskim motivima koja se uklopila na već odavno tetovirano srednje ime na podlaktici – ‘Funaki’ – kao podsjetnik na tongoanske korijene. Kvragu, toliko sam ga počeo cijeniti u zadnje dvije godine, da sam pred Bogom i ljudima nedavno priznao tko mi je trenutno najdraži igrač u ligi.

Naravno, daleko od toga da su za to zaslužni imidž, Adamsov karakter i simpatičnost. Puno više sam impresioniran njegovim igrama na parketu i košarkaškim vještinama koje je unaprijedio, a koje ga čine jednim od najpodcjenjenijih igrača lige. Za mene i jednim od najboljih centara lige.

Član Velike trojke

Pred početak ove sezone Sam Presti je u Oklahomu putem tradeova doveo Paula Georgea i Carmela Anthonyja, kao pomoć Westbrooku čiji triple-doubleovi ipak nisu bili dovoljni za ništa više osim počasnog nastupa u prvoj rundi doigravanja 2017. Prošlog se ljeta pisalo kako je na Zapadu formirana nova Velika trojka: Westbrook-George-Anthony. Tijek i rasplet ove sezone pokazali su da Oklahoma možda i ima Veliku trojku, samo što pored Westbrooka i Goergea u nju ulazi Adams umjesto Anthonyja. Steven igra sezonu života i trenutno je bolji igrač od nekoć elitnog strijelca Anthonyja. Carmelo u ima (neznatno) više poena prosječno na kontu, ali i troši više lopti. Adams je efikasniji strijelac, bolji skakač, bloker i defenzivac. Koncepcijski je možda i ključni Oklahomin igrač, jer zbog njega ekipa ima izvrsnu ravnotežu unutarnje i vanjske linije. Po važnosti za momčad Adams je puno bliže Georgeovom i Westbrookovom rangu nego Carmelovom.

Novozelanđanin je trenutno na prosjeku od 14,1 poena, devet skokova, 1,1 asistencije, 1,3 ukradene lopte i 1,1 blokade, dok iz igre šutira 63,5 posto. Jedan je od najboljih skakača lige, ubojit je finišer iz pick and rolla i sjajan defenzivac. Ekipa je bolja za osam poena na 100 posjeda kada je Adams na parketu, a gotovo sve statističke kategorije koje vrednuju korisnost jednog igrača svrstavaju ga rame uz rame s Westbrookom. Adamsu su tek 24 godine, prostora za napredak još uvijek ima, a s Oklahomom je 2016. potpisao četverogodišnji ugovor težak 100 milijuna dolara, što je još jedan pokazatelj što franšiza misli o njemu i koliko znači momčadi.

Nedavno ga je pohvalio i veliki Hakeem Olajuwon, kada ga je svrstao među elitne centre u NBA ligi: „On je idealni visoki igrač. Tradicionalan je, ali ima sve predispozicije da igra vrlo efikasnu košarku. Iz godine u godine pokazuje napredak u igri… Trenutno igra s trojicom igrača u ekipi koja traže loptu, a njegova prisutnost i utjecaj na igru se svejedno osjećaju. To je jako teško izvesti.“

Adams nema finesu u postu kao što je imao The Dream, ne šutira trice i muči se sa slobodnim bacanjima, ali je zato razvio sjajnu kemiju s Russellom Westbrookom u pick and rollu. Na nedavnim utakmicama protiv Toronta i Miamija ova je veza došla do punog izražaja. Protiv Kanađana je Adams ubacio 25, a protiv Heata 24. Evo nekoliko primjera kako to izgleda kada Russ i Steve napadaju obranu u tandemu:

Russell je ‘kriv’ za 206 od 406 Adamsovih ubačaja ove sezone. Nakon Westbrooka, najviše ubačaja je Adamsu asistirao Paul George, tek 49. Što se pick and roll igre tiče, Oklahoma kao ekipa je tu deveta najbolja u ligi ako gledamo učinak centra rollera. Ako usporedimo Adamsovu individualnu statistiku s ostalim centrima u ligi, onda je treći najbolji roll finišer, iza Clinta Capele i DeAndrea Jordana, a ispred Ala Horforda i Anthonyja Davisa.

Novozelanđanin ima sve potrebno za efikasnost u pick and roll akciji. Odlično čita igru, snalažljiv je s loptom u rukama, zna finiširati u gužvi, koristi floater na kraćoj distanci, kuži kutove dodavanja, ima fizikalije i atleticizam za završiti akciju eventualno i alley-oopom. Možda najvažnije od svega, Adams postavlja vrhunske blokove koje najagilniji igrači ne mogu izbjeći, a najjači probiti. Pat Beverley je to iskusio u zadnjem doigravanju, a ove sezone i Jimmy Butler, koji za Adamsa i njegove blokove kaže sljedeće: „That motherfucker is strong!“, i dodaje „Pogodio me s jednim blokom večeras i pomislio sam da sam umro.“

Statistika potvrđuje ono što možemo vidjeti. Samo Rudy Gobert iz Jazza ima više screen asista od Adamsa.

Drugi važan segment Adamsove igre je skok u napadu. Pogled na njegove skakačke brojke bi vas mogao iznenaditi ako ne gledate prečesto Oklahomu. Možda zvuči nevjerojatno, ali Adams dosad u sezoni ima više skokova u napadu (344) nego obrambenih (267). Razlog nije njegova inferiornost kada treba zaštiti skok u obrani, nego je to dio plana prema kojem Westbrook skuplja skokove u obrani i odmah nakon toga vuče kontru, iz čega je vrlo ubojit. Russ tako ima 7,9 obrambenih skokova po utakmici, Adams samo 3,9.

I dok je njegov zadatak ispod svog obruča primarno zagraditi svog igrača – i još kojeg, ako je potrebno – u napadu Adams suparnike apsolutno uništava skokovima, finiširanjem nakon skoka i davanjem Oklahomi dodatnih napada nakon promašaja. Jednostavno je fizički prejak za ostatak konkurencije. Prosječno hvata 5,1 ofenzivni skok po utakmici; ispred njega je samo Andre Drummond s 5,2. Adams također hvata 16,6 posto svih dostupnih napadačkih skokova po utakmici. Samo je Enes Kanter, njegov bivši kolega iz Oklahome, bolji od njega, opet minimalno sa 16,7 posto. Ovako to izgleda kada Adams krene u lov na napadačke skokove:

Ako nastavi ovim tempom skakati u napadu, Adams će se priključiti Olajuwonu i ostatku društva kao tek 12. igrač u NBA povijesti koji je u jednoj sezoni imao prosječno više od pet skokova u napadu.

Hakeem jako dobro zna kako izgleda bitka za skok u napadu: „Napadački skok nije tvoj, on pripada obrani, ona bi ga trebala skupiti. Jako je važna stvar za svaku momčad da uvijek može očekivati novi napad nakon promašaja… Adams je izuzetno jak i ima tri jako važne stavke u svojoj skok igri: želju za skokom, tajming i dobro pozicioniranje.“

U drugom dijelu zadnjeg videa stavio sam dva primjera još jedne Adamsove kvalitete, a to je skok u napadu nakon promašenog slobodnog bacanja. Brojke kažu da Adams lovi jedan napadački skok na svakih devet Thunderovih promašenih slobodnih bacanja kada je na parketu, što je uvjerljivo najbolji rezultat lige.

Što se igre u obrani tiče, Kiwi ne pripada samoj eliti. Njegovi blokerski učinci nisu spektakularni kao Gobertovi ili oni Joela Embiida. Prostora za napredak također ima i u zaštiti obruča, gdje je iznadprosječno dobar, ali ne i sami vrh. Po potrebi može odrađivati i preuzimanje u obrani, iako nije najeksplozivniji i najbrži centar na nogama. U skoroj playoff budućnosti mogao bi s takvim tipom obrane imati problema ako naleti na Portland ili Houston, koji imaju dominantne bekove na lopti.

Usprkos gubitku Robersona, Oklahoma i dalje ima top 10 obranu lige, osmu najbolju zaštitu obruča i sedmu najbolju obranu roll čovjeka nakon picka, što su sve segmenti u kojima Adams snosi dobar dio zasluga.

Ekscentrik

Adams je obožavan od kolega suigrača izvan parketa jer je malo ‘pomaknut’. Svaki novi dan proveden s njim je kao kinder jaje – nikad ne znaš što možeš očekivati, ali si siguran da će biti ludo zabavno, jer je upravo takav i Steven Adams. Najbolje društvo su mu Andre Roberson i veteran Nick Collison, koji ga za vrijeme NBA stanke redovito posjećuju na Novom Zelandu.

O njegovom životu snimljen je dokumentarac, a uskoro izlazi i biografija. Angažiran je i društveno. Njegova zaklada organizira košarkaške kampove po Novom Zelandu, a istovremeno stipendira i nekoliko djece slabijeg imovinskog stanja.

Njegova otkačenost ipak najviše dolazi do izražaja u razgovorima s novinarima. Nema veze što ima zeznut naglasak, priča tiho i relativno brzo, te često odgovara lakonski. Neke njegove izjave i postupci su jednostavno antologijski. Zato za kraj, umjesto dubokoumnog zaključka, uživajte u mojih top 5 izjava i događaja iz života Stevena Adamsa:

1.Khal Drogo u Hrvatskoj: o fizičkoj sličnosti s likom iz serije Igra prijestolja

„Proveo sam dio prošlog ljeta u Hrvatskoj, gdje su mi prilazili ljudi i htjeli se fotografirati sa mnom jer su mislili da sam lik iz Igre prijestolja. Na trenutak sam bio sretan jer sam mislio da Thunder ima fanove u Hrvatskoj. Kada su mi nakon fotke zahvalili s ‘Hvala, Khal Drogo’, pomislio sam – ‘Tko je, dovraga, Khal Drogo?’. Zapravo, sličnost s tim likom mi je jako pomogla jer sam dobio dosta besplatnih upada u barove i klubove. V.I.P. tretman.“

2. Twitter odgovor tri godine kasnije

Godine 2015., studentica prava Lauren htjela je da joj Steven bude pratnja na dodjeli diplome. Poslala mu je upit preko Twittera, a odgovor je dobila nakon tri godine.

Hey @RealStevenAdams if I get 1,000 retweets will you go to my law school's prom with me?! #FunakiProm pic.twitter.com/0UTKmsAnsQ

— It's Lo, yo. (@itsloyo) January 27, 2015

3. O glavi Zaze Pačulije

„On je veliki dečko. Vidiš njegovu glavu? Ogromna je. Predivno izgleda. A mene ljudi zezaju da imam veliku glavu.“

4. O rodnom gradu

„Miriše kao da ti netko cijelo vrijeme prdi u lice, ali si naviknuo.“

5. Na crvenom tepihu

„Business casual, mate!“

Steven Adams when he walked up at Kevin Durant's red carpet charity event: "They said business casual, mate!" pic.twitter.com/xOV3MDWghY

— Royce Young (@royceyoung) March 20, 2016