Onog trenutka kada je u ljeto 2017. 22-godišnji Nathan Aké potvrdio svoj transfer iz Chelseaja u Bournemouth, postao je dio pomalo i bizarne statistike. Aké je u Chelsea došao punih osam godina ranije i to iz Feyenoordovih kadeta, s epitetom perspektivnog mladog defenzivnog veznjaka. Bio je to vjerojatno i vrhunac Chelseajeve politike “dječjeg vrtića”, u sklopu koje je klub mahnito po Europi kopao i ugovorima vezivao mlade igrače, samo da bi ih odmah slao na posudbe s kojih bi se rijetko i vraćali. U tome su mnogi vidjeli i plansko ‘kaparenje’ talenata, s ciljem da se onemogi njihov prelazak u nekog od neposrednih rivala, čak i ako to znači svjesni utjecaj na napredak tih mladića.
Aké je bio jedan od njih; on je, doduše, za razliku od mnogih, Stamford Bridge i vidio više od kolega koji bi onamo eventualno došli na potpis ugovora i smiješak pred kamerama, ali vjerojatno opet nedovoljno da vam objasni koji kafić u okolici stadiona ili trening-kampa ima najbolju kavu. O pivu da ne govorim, pošto je Aké teetotaller, odnosno član pokreta koji promovira potpunu apstinenciju od konzumiranja alkohola.
Nakon što je na Boxing Day 2016. kao 17-godišnjak debitirao za prvu momčad kada je u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Norwicha zamijenio Juana Matu, Aké je u Chelsejavu dresu na terenima ukupno proveo svega 925 minuta, odnosno tek nekih 10 punih utakmica u šest godina koliko je bio registriran. Ubrzo je i on postao dio statistike koja je u tom trenutku podrazumijevala da je dio od ukupno 40-ak igrača na posudbama. Mjesec dana je proveo u Readingu, a onda i čitavu jednu sezonu u Watfordu, da bi u ljeto 2016. prešao i na jug, u Bournemouth. I kada je nakon te prve uspješne i ispunjene sezone pod Eddiejem Howeom konačno odigrao punu sezonu i zaželio da mu klub otkupi ugovor od Chelseaja, na Stamford Bridgeu su pokazali lice zlostavljača.
Iako na Akéa očito godinama nisu računali, u Chelseaju ga se nisu bili spremni tek tako odreći. Antonio Conte ga je u siječnju 2017. opozvao s posudbe u Bournemouthu, samo da bi mu dao tek epizodnu ulogu u samo pet utakmica, nakon čega je Akéu samo porasla želja za ostankom kod Howea.
Aké dolazi kod Guardiole kao igrač po njegovu guštu; ono po čemu je idealan Pepov igrač upravo je glad kojoj ovaj teži kod svojih igrača
“Ponekad mislim da mladi igrači prerano gube strpljenje”, opario je nedvosmisleno Conte tada Akéa, ali i još nekoliko mladih igrača koji su se u toj situaciji počeli logično preispitivati. “Vjerujte klubu, a onda prionite radu kako biste shvatili da, želite li igrati na ovom nivou, morate biti snažniji i vrlo dobri”.
Srećom, Aké nakon godina čekanja nije više padao na iste fore, pošto su mu u tom trenutku bile već 22 godine, a iza njega više nego solidna polusezona u Bournemouthu, u kojoj je dokazao da može i želi raditi te radom i dokazivanjem dobiti mjesto u ekipi koja se borila za opstanak. U Chelseaju je uvijek netko dolazio prije njega — bilo to neko starije i iskusnije ime poput Johna Terryja ili Garyja Cahilla u zadnjoj liniji, ili novopečeno skupo pojačanje kao što je bio Tiémoué Bakayoko u veznom redu.
Borba kroz ideju
Doduše, nije da je i u Bournemouthu Akéu bilo mjesto zagarantirano po dolasku, pogotovo jer se po nekom ustaljenom ključu, a pogotovo u Engleskoj, momčad koja se bori za goli život među elitom uglavnom kudikamo češće oslanja na iskusna imena, ona koja su takve bitke prošla više puta. No Howe je bio čudotvorac koji je u takvom okruženju otkrivao nove načine, znajući da konkurencija na njih nije spremna, bez obzira na to koliko oni naizgled bili jako riskantni.
Howe je fascinantan po tome što je vjerovao da Bournemouth može preživjeti bez da se uplete u onaj tvrdokorni, dogmatični način razmišljanja koji se servira kao jedini ispravan u engleskoj nogometnoj kulturi, koja pogotovo na toj razini i dalje proklamira oslanjanje na stare njuške, spremne tvrdom igrom slomiti priču u vlastitu korist. On je uzeo najbolje iz tradicije i upakirao te zaključke u vlastitu viziju, onu koja počiva na tome da stil donosi rezultat; kako u borbi za vrh, tako i u borbi za ostanak. Margina za pogrešku je tu jednako tako vrlo mala i svaki detalj radi razliku. Jedan od tih, na kraju se ispostavilo i ključnih detalja, bila je pravilna evaluacija Akéovih igračkih karakteristika.
Aké je tehnički vrlo potkovan igrač, koji u sebi nosi etos nizozemskog nogometa, makar je rodnu zemlju napustio još kao kadet. Howe je prvo primijetio ono najočitije: da Aké ima pregled igre, kontrolu i na kraju krajeva hrabrost da preuzme inicijativu i odigra kompleksno dubinsko dodavanje, što je važno u ekipi koja zbog straha od inferiornosti uglavnom odbija pokazati što zna ako je to iole riskantno. Howe je tražio upravo to kada je insistirao na borbi kroz ideju, na tome da je manje bitno iskustvo ako mu mlađi igrač ima više umijeća i hrabrosti iznositi loptu i graditi igru iz zadnje linije, u utakmici koja direktno ovisi o ligaškom statusu.
“Mislim da uvijek postoji ta promjenjiva dinamika unutar ekipe, u kojoj se vođe razviju prirodno s vremenom tako što se upoznaju sa okolinom i suigračima”, govorio je Howe. “Onda ti mlađi dečki postaju oni koji preuzimaju odgovornost, a Nathan je definitivno jedan od tih igrača. Ima profesionalizam, ima srce, ali i um da povuče suigrače sa sobom.”
Patološka glad
I to je ključan koktel karakteristika zbog kojih ga je Howe odmah vidio u zadnjoj liniji, bez obzira na činjenicu da s jedva 180 centimetara visine ne upada ni približno u kalup no-nonsense čvrstog stopera. Na kraju krajeva, to je i razlog zbog kojeg je i Pep Guardiola odlučio na njega sad potrošiti više od 45 milijuna funti, tri godine nakon što je Howe za njega istresao oko 23 milijuna. Guardiola je dugo i suptilno slao komplimente u smjeru Akéa i nije mogao propustiti priliku kad mu se ukazala.
Naravno, on je prvenstveno doveden kao dodatna rotacija Aymericu Laporteu, čija je teža ozljeda ove sezone uvelike poremetila Manchester City, pogotovo u utrci na više frontova. Aké dolazi kod Guardiole kao igrač po njegovu guštu; osim toga, spreman je napredovati, pogotovo na najelitnijoj razini pod menadžerovim strašno zahtjevnim metodama. Na stranu dobro poznavanje okruženja, igre, kao i mogućnost tehničke egzekucije; ono po čemu je Aké idealan Pepov igrač upravo je glad kojoj ovaj teži kod svojih igrača.
Tu stranu njegova karaktera najbolje ilustrira anegdota s utakmice protiv Liverpoola 2016., koju je Bournemouth dramatično dobio 4:3. Aké je zabio i pobjednički gol u trećoj minuti sudačke nadoknade, ali je nakon slavlja prišao Howeu kako bi odmah zajedno prošli razloge zbog kojih su primili tri gola. To je ona ‘patološka’ glad za napretkom koju Pep, između ostaloga, projicira u nerijetko i ismijavanim kadrovima u kojima ga kamere love kako ljutito raspravlja s igračima, čak i nakon pobjeda.
Aké će možda ponovno čekati svoju prigodu, ali sada u potpuno drugačijem kontekstu nego što je to morao u Chelseaju. Ako mislite da je Pep ponovno potrošio velik novac na obrambenog igrača, promislite koliko bi tek bilo apsurdno i skupo da je Chelsea odlučio aktivirati buy-back klauzulu za nogometaša kojeg je godinama šikanirao, a navodno su na Stamford Bridgeu i o tome razmišljali. Nisu vjerovali u njega kao što je vjerovao Bournemouth, koji je usto bio spreman i riskirati, pa je i profitirao. Kao što bi od njegova srca i uma sada mogao profitirati i City.
