Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Srce, ruke i lopata

Uz oproštaj Marija Mandžukića od hrvatske reprezentacije

Zadnja izmjena: 20. kolovoza 2018. Petar Glebov/PIXSELL

“Opraštam se od hrvatske reprezentacije”, napisao je Mario Mandžukić prenoseći svoju odluku javnosti. “Nema idealnog trenutka za odlazak. Da možemo, vjerujem da bismo svi nastupali za Hrvatsku dok smo živi jer većeg ponosa nema. No, osjećam da je za mene taj trenutak sada. Da sam dao najbolje od sebe, da sam dao doprinos najvećem uspjehu hrvatskog nogometa.”

I tako se – nakon svjetskog srebra, 11 godina, 89 nastupa i 33 postignuta pogotka – povukao Mario Mandžukić. Bez puno prenemaganja, jednostavno, iskreno i pošteno, točno onako kako je igrao. I moram priznati, na neki čudan način će mi nedostajati iako sam bio otvoreno kritičan prema njegovoj ulozi u reprezentaciji.

“Nitko od nas nije savršen. Promašivao sam prilike, gubio lopte ili krivo dodavao. No, uvijek sam dao sve od sebe i ostavio srce na terenu.”

I to nikad nije bilo upitno, Mandžukić nikad nije napustio teren da nije dao sve od sebe i da nije ostavio srce na terenu. Doduše, imao je sreću, jer je došao na veliku scenu poslije Ivice Olića. I zato je hrvatska nogometna javnost znala cijeniti njegovo srce i njegov trud. Bez toga, Mandžo bi prošao sve one faze ismijavanja koje je umjesto njega prošao Olić — njegov prethodnik je bio taj koji je zapravo pomaknuo percepciju da postoji samo jedan kriterij za rangiranje napadača, onaj koliko je taj igrač tehnički talentiran i koliko golova daje. Olić je postao mjerna jedinica za pristup reprezentativnom dresu, promijenio je vrijednosti navijača koji su dotad smatrali kako onaj tko zna ne mora trčati, a Mandžukić je onda nakon njega bio idealni nasljednik, sasvim preuzevši ulogu predvodnika ekipe. Nikada nije štedio ni sebe ni suparnika, pokazao je zarazni karakter i takvu želju za borbom koja mora impresionirati.

Upitan je bio kontekst. A to hrvatska nogometna javnost, za razliku od Olićeve lekcije o važnosti trčanja i zalaganja, nikad nije naučila.

On je isti, mijenjaju se okolnosti

Kad je Jupp Heynckes doveo Mandžukića iz Wolfsburga, bilo je jasno što mu treba. Tražio je napadača fantastičnog u duelu, ratnika koji će gurati stopere prema golu kako bi Arjen Robben i Franck Ribéry imali više prostora za driblanje prema sredini. Trebala mu je trka, trebala mu je žestina i sirova snaga, nešto slično onome što je nekoliko godina ranije u Münchenu radio Olić, ali trebala mu je i taktička prednost za otvaranje prostora najtalentiranijim igračima.

I Jupp je dobio upravo to što je tražio — srce, ruke i lopatu.

Mandžukić je upao u savršeni kontekst kojem je bio savršeno prilagođen i u kojem je on igri davao potpuni smisao. U jednom specifičnom sistemu igre bio je inverzija koncepta lažne devetke, svojom igrom bez lopte otvarao je prostor za svoje suigrače na kojima je bio fokus kreacije napada, a on je zabijao najčešće glavom i gotovo uvijek iz pet metara. I to je bilo to, tu je bio savršen dodatak momčadi, dio mozaika koji je izvrsno nadopunjavao suigrače i omogućavao provedbu trenerove ideje.

Onda se kontekst promijenio. Mandžukić je ostao isti, suigrači su ostali prilično slični, ali više nije bio niti približno koristan treneru koji je od napadača tražio sasvim drugačije navike u igri. Pep Guardiola je od napadača tražio ulogu u izgradnji napada, a Mandžukić, iako mu je to bila europska sezona s najviše golova, nije bio ono što je nadopunjavalo suigrače i omogućavalo provedbu trenerove idejue.

Mandžukiću ništa nije bilo poklonjeno, on je sve sam uzeo

Prešao je u Atletico Madrid, gdje je uz Diega Simeonea na prvu izgledalo kako je pronašao trenera jednakog karaktera kao što je njegov i igru u kojoj će se savršeno uklopiti. Simeone je forsirao nogomet s nožem u zubima, nogomet baziran na duelima, a netko tako zajeban kao Mandžukić idealni je dodatak da u takvom sustavu zamijeni Diega Costu koji je otišao u Chelsea.

Problem je ispao u tome što je sastavni dio Simeoneovog sustava kontra, a Mandžukić je pokazao kako nije u stanju vući kontre. Niti može napraviti višak driblingom, niti može razigrati suigrače na otvorenom prostoru i zbog toga je naizgled savršeni spoj propao. To ne znači da je Mandžo loš igrač, samo da nije prilagođen onome što je trener tražio, baš kao što je bio slučaj s Guardiolom. Srce je bilo tu i nije bilo problema s karakterom, ruke su bile tu i nije bilo problema s duelima i snagom. Problem je bio u tome što je Simeone trebao precizni vrh skalpela, a Mandžukić je nosio lopatu; on je radni napadač koji nije mogao iznijeti zahtjeve Simeoneovog nogometa.

I zato se savršeno uklopio u Juventus, gdje je ta njegova lopata savršeno iskorištena da krči prostor suigračima. Zabija vrlo malo golova, ali je važan kotačić momčadi i savršen dio mozaika koji izvrsno nadopunjava suigrače i omogućava trenerovu ideju. Ponovo je upao u gotovo savršenikontekst i tu, uz davanje svega od sebe, nije upitna njegova vrijednost. Nije Mandžo sad bolji nego što je bio u Atleticu, jednako kao što nije postao gori u ona dva mjeseca nakon što je Pep naslijedio Juppa. Isti je, ali su okolnosti drugačije, a one u nogometu uvjetuju sve.

Promjena fokusa u reprezentaciji

Odličan primjer za to je i reprezentacija. Kontekst se mijenjao, a sa sobom je mijenjao i Mandžukićeve uloge i njihovu važnost.

Slaven Bilić je na Euru 2012. složio kontekst koji je bio savršen za Mandžukića. S Nikicom Jelavićem u napadu fokus igre je bio prebačen na bočne pozicije i centaršutove, a upravo je to odgovaralo Mandžukiću koji je tada još lakše stvarao prednost u skoku jer je imao napadača koji mu je okupirao barem jednog stopera. Zapravo, koliko je god Mandžukiću bio olakšan posao, istina je kako je Mandžo bio temeljni uvjet funkcioniranja tog sustava. Bez njega bi takva igra bila puno manje uspješna.  Bio je savršeni dio mozaika koji izvrsno nadopunjava suigrače i omogućava provedbu trenerove ideje.

Mario Mandžukić nikad nije napustio teren da nije dao sve od sebe i da nije ostavio srce na terenu, to nije bilo upitno ni prije Eura u Poljskoj. Ali tu je pokazao da može zapravo vući ekipu. Jasno, neke stvari su morale biti podređene njemu, ali on je ono olićevsko simpatično zalaganje podigao na razinu prevage. Ljudi su po prvi put vidjeli kako nam napadač može raditi razliku kroz ratnički duh i poistovjetili su se s njim. Taj trud, borba i davanje sve od sebe je nešto što bi svi željeli vidjeti kod sebe. Taj primjer izvrsnosti, iako nisi ni najtalentiraniji tehničar ni najbrži trkač.

Srce, ruke, lopata. Mandžukiću ništa nije bilo poklonjeno, on je sve sam uzeo.

Međutim, kroz Niku Kovača, pa Antu Čačića i na kraju Zlatka Dalića, kontekst se promijenio. Fokus igre je potpuno prebačen s krilnih pozicija i one dinamike Darijo Srna-Vedran Ćorluka s početka Bilićeve ere na dinamiku Ivan Rakitić-Luka Modrić. I tu Mandžo više nije bio onako dobar. Doduše, nikad nismo imali napadača koji je klasu bolji od njega, ali u takvom sustavu igre koji je tražio kreiranje igre kroz vezni red i kontinuirani posjed postojalo je i boljih komadića mozaika koji bi barem malo bolje nadopunjavali suigrače i bolje omogućavali provedbu trenerove ideje.

Javnost nikad nije shvatila tu promjenu konteksta. I dalje se tražilo srce, ruke i lopata. Mandžino zalaganje nije ni tada bilo upitno, on ima takav karakter koji ga određuje. Trka, žestina i sirova snaga su i dalje bili tu, Mandžo je i dalje bio jedan od stupova svlačionice i jedan od idola navijača. Ali kontekst je bio drugačiji.

Zaslužio oproštajku

Još stojim kod pretpostavke da bi drugačiji tip napadača bio bolje prilagođen igri koju je igrala Hrvatska. I u postavljenom napadu gdje je nedostajalo kombinatorike od napadača koji se može spustiti i odigrati leđima, i u kontranapadu gdje nam je bila potrebna dimenzija driblinga i proigravanja prema krilima. S tim bi Hrvatska vjerojatno igrala lakše protiv Danske i Rusije, objektivno lošijih ekipa protiv kojih smo imali problema u izgradnji napada unatoč fantastičnim partijama Modrića i Rakitića.

I to ne znači manjak poštovanja prema Mandžukiću. On je velik igrač, dokazao se u različitim nogometnim kulturama, napravio je veliku karijeru i ima moje duboko poštovanje. Uostalom, obožavam njegov karakter jer je nešto što je ostatku momčadi često nedostajalo u prošlosti. Ali suština nogometa nije staviti 11 najboljih igrača na teren i pustiti ih da igraju. Ključno je naći prave komadiće mozaika, posložiti ih tako da budu komplementarni i da se nadopunjavaju, a to nekad znači da bolji igrač mora sjesti na klupu.

Olić nas je sve skupa naučio kako postoji više od samo jednog kriterija za rangiranje napadača. Njegova lekcija o zalaganju i trčanju je nešto što se uhvatilo i što su ljudi naučili cijeniti. A Mandžukić je to podigao na još jednu višu razinu. Kontekst nije uvijek bio na njegovoj strani, ali on je uvijek bio vjeran sebi.

I zaslužio je Mandžo — kao, uostalom, Vedran Ćorluka, Danijel Subašić, ali i svi koji će se eventualno oprostiti u idućih nekoliko dana prije nego što Dalić objavi popis za nove reprezentativne akcije — jednu zadnju završnu utakmicu na kojoj će se pozdraviti s publikom. Ružno bi bilo da oproštaj bude pismo, jer Mandžo je uvijek najbolje pričao na terenu. Srcem, rukama i lopatom.

Ne propusti top članke