Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sretan Božić

O Zapadnom frontu, hrvatskom nogometu i nadi

Zadnja izmjena: 25. prosinca 2018. Profimedia

Padala je dosadna kišica koja se ledila na tlu, a rat je, usprkos svim predviđanjima da će se završiti brzo, trajao već peti mjesec. Umjesto brzog kraja na krvavom Zapadnom frontu ostvario se samo iscrpljujući i statični rovovski rat s kroničnom pat-pozicijom u kojoj su mokre noge, trulež i smrt bili jedine konstante.

“Petak (Božić). Slavimo najnevjerojatniji Božić koji je moguće zamisliti”, napisao je u svoj dnevnik 25. prosinca 1914. britanski satnik Robert Patrick Miles, izravni sudionik spontanog primirja kod Ypresa u Belgiji. “Između nas i naših prijatelja nasuprot nas postoji neka vrsta nedogovorenog i, naravno, neodobrenog, ali itekako razumljivog i skrupulozno poštivanog primirja. Čudno je da, izgleda, postoji samo na ovome dijelu borbene linije — s naše desne i lijeve strane još uvijek veselo pucaju jedni po drugima. Tu je spontano sklopljen dogovor da nećemo gađati jedni druge do iza ponoći. Ljudi su se našli otprilike na pola puta između rovova te su izmijenili cigarete i laži na vrlo prijateljski način.”

Cigarete su bitan dio nošenja sa stresom rata, ali ove laži su ovaj put možda bile i važnije. Na tom prokletom mjestu u kojem su dominirale vlaga, trulež i smrt iz te prijateljske laži je izašao zadnji oblik ljudskosti. Kao i obično, Božić se dogodio na najneobičnijem mogućem mjestu.

Božićno primirje nije bio oblik prkosa kojim su vojnici s obaju strana pokazali svoju svijest da vode rat koji nije njihov, u stranoj zemlji, za neke njima sasvim strane interese; nije bio bunt protiv bezumlja. Bila je to mala manifestacija ostataka viteškog kodeksa koji je još uvijek bio utkan u identitet tadašnjih časnika kojima je vojna služba bila nešto za što su se pripremali od ranog djetinjstva. Uostalom, prekidi vatre su redovito dogovarani zbog poplavljivanja rovova uslijed jakih kiša i kako bi se s onih 100 metara brisanog prostora iznijela tijela onih koji su poginuli, a da bi se s vremenom to proširilo na lokalizirane dogovore o nenapadanju za vrijeme objeda ili tijekom noći.

Međutim, nikad se nije lagalo — više sebi nego drugima — kao na Božić, jer ništa nije na taj način moglo probuditi nadu da će sve biti u redu i da će rat brzo završiti jer on nikoga nije štedio.

To najbolje pokazuje činjenica da su se u rovovima Zapadnog fronta našla i dvojica ‘pravih’ nogometaša, što je u to vrijeme bila velika rijetkost. Kako donosi Pehr Thermaenius u knjizi The Christmas Match: Football in No Man’s Land 1914, u njemačku vojsku je mobiliziran Albert Schmidt koji je igrao za Fussballclub 02 Schedewitz, a samo kojih stotinjak metara od njega našao se narednik James Coyle, igrač škotskog Albiona. I negdje u razmjeni tih cigareta i lažima kako će sve biti dobro, netko je s britanske strane izvadio loptu i napucao je na komad zemlje između prvih linija.

Kronična pat-pozicija u hrvatskom nogometu pomalo podsjeća na stanje na Zapadnom frontu prije Badnjaka 1914.

Thermaenius u knjizi opisuje kako je bojno polje nedaleko od Frelinghiena bilo pogodno za nogomet jer je bilo pošteđeno granatiranja i ostalih oštećenja. Bilo je potrebno samo pomaknuti namotanu bodljikavu žicu i improvizirati golove. Ono najbitnije, lopta i želja za igrom koja je simbolizirala nadu, već je bilo na tom polju.

Onih 150 metara beznačajnog zaleđenog tla oko kojeg su se Englezi i Nijemci mjesecima klali odjednom je dobilo značaj. Na njemu se zaigrao nogomet koji u tom trenutku nije bio samo “mimikrija ratovanja”, kako ga je jednom opisao George Orwell, niti je bio “ritualna sublimacija rata” kao što je napisao Eduardo Galeano. U tom trenutku nogomet je bio Božić, simbol nade i potpuna negacija svega što je te ljude okruživalo mjesecima. Nogomet je relikte viteškog identiteta kod časnika koji su privremeno zaustavili pucnjavu pretvorio u nešto puno više.

Nije samo zaustavio rat, nakratko ga je poništio.

Međutim, rat se osvetio. Kako je prošao Božić i kako se spremila nogometna lopta natrag u rov, svaki je novi dan bio novi udarac koji je ubijao svaki oblik nade. Nakon 1914. i Božićnog primirja više nije bilo takvih spontanih primjera masovnog primirja. Bitke su trajale mjesecima, ljudi su ginuli za tek koji metar blatnjavog ili smrznutog tla, da bi ih druga strana kišom granata i maglom metaka vratila natrag. U besmislenom pozicijskom ratovanju kakvog povijest prije toga nije poznavala, onaj viteški kodeks nižih časnika je nestajao sa svakim poginulim čovjekom. Rat je potpuno dehumanizirao vojnike pretvorivši ih u zombije koji gube svoju ljudskost i ubio svaku volju za lažima kako će sve biti u redu.

Uostalom, nije nitko ni ostao da bi mogao svjedočiti drugačije. Robert Hamilton, satnik Kraljevske bojne iz Warwickshirea i sudionik nogometnog primirja na Božić 1914. iz čijih se osobnih zapisa može rekonstruirati događaj kod Frelinghiena, poginuo je u napadu bojnim otrovom zajedno sa cijelom satnijom kojom je zapovijedao samo četiri mjeseca nakon božićne utakmice. Jednostavno, stvari su otišle toliko daleko da više ništa nije imalo smisla. Toliko su se ljudi udaljili od sebe da čak ni Božić ili nogomet nisu bili dovoljni.

Kronična pat-pozicija u hrvatskom nogometu pomalo podsjeća na stanje na Zapadnom frontu prije Badnjaka 1914.

Za razliku od vlage, truleži i smrti u rovovima Prvog svjetskog rata kod nas je konstanta taj zatupljujući nemar, korupcija i sustav koji je namješten za osobnu korist manjine koja drži vrh potpuno odcijepljena od običnih ljudi. Vrh saveza je prošaran optužbama za ozbiljan kriminal, problemi se metu pod tepih i sakriva se iza rezultata koji se najčešće događaju usprkos sistemu, a ne zbog njega. A kako je rat polako oduzimao nadu, tako i ova pat-pozicija ljudima dan po dan oduzima osjećaj da se stvari mogu promijeniti. I samo se udaljavaju jedni od drugih. U zemlji svjetskih doprvaka liga je bijedno praćena, nema strategije razvoja amaterskog i omladinskog nogometa, nema ulaganja u znanje ni pravog plana što sutra, valjda u nadi da će nas Bog opet pogledati i nagraditi talentima.

Institucionalizirali smo politički šund, prihvatili smo kriminal kao način rada, ali najveća je prijevara to što smo sami sebe uvjerili da nemamo moć promijeniti stvari, da je sasvim svejedno što radimo jer mi smo mali vojnici u nekom vlažnom i trulom rovu. To je, uostalom, i cilj: ubiti nadu koja je simbol Božića. Bez ljudi i emocija, nogomet postaje samo poligon za mešetarenje igračima i sjecište različitih sfera interesa manjine koja drži vrh potpuno odcijepljena od običnih ljudi.

A takve stvari pokreću ratove, ne zaustavljaju ih.

Sretan vam Božić od nas s Telesporta, makar uz onu laž kod Frelinghiena da će biti bolje. O tome kako će stvarno biti ionako odlučujemo samo mi sami.

Ne propusti top članke