Nije to bilo tako davno kada su brojevi na košarkaškim dresovima počinjali znamenkom 4 i odbrojavali sve do 15. Košarkaš s brojem 4 stajao bi prvi u najavnom špaliru prija utakmica. Nije se radilo o matematici, već je kvaliteta obilježavala te brojeve, pa su onda Kukočev 7, Draženov 10 ili Rađin 14 postajali dio popularne kulture. I tako treba biti, jer je nadljudska kvaliteta spomenutih igrača imenu i prezimenu dodavala taj broj za vječnost, kao da je znamenka našla svog vlasnika. Međutim, postoje slučajevi da ti brojevi, ti biljezi, pronađu pravog čovjeka polako, kao da nama ostalima treba vremena da shvatimo čiji je to, zapravo, broj.
Kada sam pročitao kratku i bolnu vijest da je u 58. godini iznenada preminuo Zoran Sretenović, playmaker Jugoplastike i reprezentacije Jugoslavije, shvatio sam čiji je broj 4. Njegov. Jer on je stao prvi. Kad najavljuju igrače pred utakmicu, on je taj koji će stati prvi na parket, potom će izaći svi ostali. Sretenović će prebrojati svoju ekipu. Ma tko igrao u njoj. A Srete je igrao u najvećem europskom klubu svih vremena, i u najjačoj europskoj reprezentaciji ikad. Pored takvih zvijeri logično je bilo da ga možda ne ugledate odmah.
Kao da mu je to bila sudbina koju će nositi sa sobom u karijeri. U Split je došao 1985. kao razočarani zvezdaš kojeg njegovi nisu (dovoljno) htjeli, pa se spakirao i prihvatio poziv nekadašnjeg pomoćnog trenera crveno-belih Božidara Maljkovića da mu se pridruži u Jugoplastici, gdje je postao glavni trener prema preporuci alfe i omege jugo košarke Aleksandra Nikolića. Ono što je Maljković htio, to je i dobio. Bio je nevidljivi čovjek iz sjene, onaj bez kojega ne možete zamisliti njegovu ekipu, a njegova nevidljivost bila je pravi test košarkaške zrelosti. Onog trenutka kad bi čovjeku konačno sinulo što Sretenović znači za ekipu, postajao bi punoljetan po basket godinama i tek tada se moglo voljeti košarku i živjeti s njom, a ne samo biti zaljubljen u pobjede.
Sretenović je bio jedan od onih playmakera starog kova. Produžena ruka trenera na parketu. Čovjek koji stvara i održava ritam svoje ekipe. Prijatelj koji odmah shvaća kojeg suigrača treba trpati loptama jer ga ‘ide’. Sretenović je bio, lijepo je to jednom napisao Milorad Bibić Mosor, poput vrhovnog ključara svoje ekipe i njenih uspjeha.
Prerano nas je napustio onaj koji je zauvijek podsjećao na pravu veličinu košarke u Jugoslaviji. Košarke koja je bila veća od sebe same i ticala se života
Maljkovićeva je Jugoplastika u one tri nestvarne šampionske godine bila nemilosrdna poput prirodne nepogode. Onaj fenomen zvan ‘šest razlike’ bio je moguć upravo zbog njega, Sretenovića; naime, kad bi poveli više od šest razlike, splitski Žuti su izgledali nedostižno. I onima na terenu, i nama pred televizorima. Bilo je to vrlo neuobičajeno za naš mentalitet, a danas je posve jasno da je ključ te čvrstine bio onaj prvi čovjek s brojem 4 na dresu, Zoran Sretenović.
Kad trenirate košarku, onda vas odmah uče da ne ‘telefonirate’ pri dodavanju, jer se suparniku nije smjelo dati niti sekundu naznake kome dodajete. Sretenović ne da je ‘telefonirao’, nego je bilo jasno i Bogu i Vragu kome će proslijediti loptu, pa opet su ta dodavanja bila nedodirljiva za igrače u krivim dresovima.
U najgorim momentima, kad bi suparnici postajali protivnici i igrali krvoločno na rubu zakona, u momentima kad sekunde najsporije teku i razvlače se poput meda sa žlice, a ekipa počne osjećati sve jači stisak protivnikovih prstiju oko vrata, znalo se kome je išla lopta. Naravno, Sretenoviću, koji bi se u tom trenutku pretvorio u neprobojni sef najskuplje švicarske banke u kojega ste, na najsigurnije mjesto, pohranili loptu. Izbezumljivao je čuvare između kojih je vodio loptu i vozio slalom; kako bi sekunde prolazile, bilo je samo pitanje kome će od jadnika puknuti film i napraviti ono što priželjkujemo. Faul. Znači, sigurna dva pogotka s linije za slobodna bacanja.
Kada je u sezoni 1986./87. trebalo zabiti tricu za pobjedu protiv Cibone, potegao ju je Srete i tako započeo žutu bajku. U finalnoj utakmici 1990. protiv Barcelone koja je pokazni primjer velike Jugoplastike, samo je jedan igrač odigrao svih 40 minuta. Nije to bio Rađa, a nije bio ni Kukoč koji nije ni startao u utakmici. Naravno, Sretenović je taj koji je 40. minuta poput svjetionika pokazivao put u pobjedu. I Rađa i Kukoč su u intervjuima znali neupućene iznenaditi izborom Sretenovića kao najboljeg ili najdražeg suigrača u karijeri. Nije se tu radilo o šupljoj priči niti o kurtoaziji, već o aksiomu košarke kojeg je postavila Jugoplastika. Igrači koji se povinuju momčadskoj igri i stavljaju tim ispred sebe stvaraju tim jači od pukog zbroja vještina, a u srcu takvog rasta leže kvalitetni odnosi među dobrim ljudima koji zbog toga postaju bolji i kao igrači, i kao osobe.
Ovih će se dana opet pisati o njegovoj ulozi u Jugoplastici i reprezentaciji Jugoslavije, posebno 1991. i 1995., kao i o uspjesima u Njemačkoj s Bambergom i povratku kući i igranju za oba beogradska velikana, Crvenu zvezdu i Partizan, kraju karijere u Poljskoj, kao i o očekivanoj trenerskoj karijeri koja je nažalost prekinuta grubo i tužno. Zato je vijest o smrti Zorana Sretenovića toliko zaboljela i zapekla. Prerano nas je napustio onaj koji je zauvijek podsjećao na pravu veličinu košarke u Jugoslaviji. Košarke koja je bila veća od sebe same i ticala se života. Otišao je onaj prvi u špaliru prije utakmice, s brojem 4 na dresu, igrač koji je za moju generaciju značio sve ono što nam je itekako nedostajalo u posljednjih 30 godina. Sigurnost, samouvjerenost, adekvatnost.
“Nema druge, moram uvesti Sretenovića u igru”, glasila je rečenica kojom sam jednom prilikom okupljenima oko stola objašnjavao težinu očinstva uslijed puberteta u koji je upao prvorođeni sin. Nikome nisam morao ništa dodatno objašnjavati. I zato, kad bih morao izabrati nekog iz Jugoplastike u svoju košarkašku trojku života kao prvog, prije svih (da, prije svih!) bih odabrao Sretenovića. Onome tko je bio svjedokom žutog ukazanja onomad ne moram ništa objašnjavati, a onima koji ne znaju kako je velik bio Srete pa se čudom čude, nek pitaju nekoga tko zna objasniti, jer ja ne znam.
Ono što znam je to da je svatko u Hrvatskoj mogao čuti lelek i kuknjavu o tome kako u reprezentaciji nema playmakera i kako ga nisu u stanju ‘stvoriti’ a neki će uvijek otići u blesavu krajnost pa ustvrditi “kako nema playa ako nije Srbin”.
Vidite, svi oni zapravo misle na Zorana Sretenovića, čovjeka s brojem 4.
