Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Stanislas treba zagrljaj

Žao mi je, prijatelju, rodio si se u pogrešno vrijeme...

Zadnja izmjena: 25. ožujka 2017. Profimedia

Čitavu je situaciju najbolje opisao Boris Becker, i to u samo jednoj rečenici. Stan Wawrinka je izašao na teren drugog najvećeg teniskog stadiona na svijetu kako bi pokupio utješnu nagradu nakon još jednog poraza – 20. po redu u karijeri – od Rogera Federera. Učinilo se da je potekla i poneka suza, pomiješana sa smijehom i Rogera je onako usput, kroz zafrkanciju, počastio nazvavši ga “šupkom”, i još nasmijao sve koji su gledali. Ali valjda je većina pomislila isto ono što je Becker napisao na Twitteru.

Sada te samo želim zagrliti.

Znate već taj osjećaj, kada mislite da nemate prave riječi; kada ne znate što reći, a i ono što kažete ne znači apsolutno ništa i ne predstavlja nikakvu utjehu onome komu se obraćate. Ako tog nekoga još i osobno ne poznajete, stisnete mu ruku, potapšete ga po ramenu, i bit će dovoljno. Bolje nego da lupate prazne riječi, one najčešće samo frustraciju čine većom.

Ali sa Stanom je prošle nedjelje bilo nekako drugačije. On je, onako emotivan i iskren, nosom crvenijim nego ikada prije – ako je to uopće moguće? – negdje na pola tog nelogičnog i rijetko viđenog puta između presretnog i tugom shrvanog čovjeka, izgledao upravo kao netko kome jednostavno treba zagrljaj i možda poneka riječ. Treba mu da ga zagrlite i kažete mu ono što je i on sam u tom trenutku vjerojatno pomislio. Jebiga, prijatelju, žao mi je. Rodio si se u pogrešno vrijeme.

Jedan poraz pokrenuo karijeru

Proteklog tjedna u Indian Wellsu, Wawrinka je odigrao još jedan sjajan turnir. Ili, ako hoćete, ‘stanovski’ turnir. U četvrtom je kolu visio na rubu, Yoshihito Nishioka je dva puta servirao za meč, ali je Švicarac dovukao treći do tie-breaka, a tamo će protiv gotovo bilo koga biti u prednosti. U četvrtfinalu je Dominic Thiem majstorski lupao, opet ga držao na rubu, ali još jednom je Stan The Man otišao u tie-break i sam vodu okrenuo na svoj mlin. Do polufinala je već bio u svom filmu, onome u kojemu ga je teško zaustaviti ako ste ‘samo’ Pablo Carreño Busta. Kao i obično, s Wawrinkom je jedino sigurno da ne znate što je sljedeće. Da je sve moguće.

Kada igrate stilom kojim igra on, onda su loši dani s vremena na vrijeme realnost; pitanje je samo idu li do kraja, poput onog u Dubaiju protiv Damira Džumhura, kada nije mogao pogoditi apsolutno ništa, ili dođe sebi i odvede utakmicu u smjeru koji se činio tako dalekim, kao protiv Nishioke ili Thiema.

Bez obzira na sve, Wawrinka i sve ono što je napravio uvijek ostaje tamo negdje, debelo podcijenjeno, u pozadini. U sjeni velikih i važnijih priča

Uostalom, je li ikada postojao igrač koji je u njegovim godinama, a sljedećeg tjedna proslavit će 32. rođendan, izgledao kao da se još uvijek razvija i da još uvijek nije moguće reći je li ostvario svoj puni potencijal?

Za prvih 10 godina na Touru Wawrinka je napravio korak od mediokriteta do solidnog igrača, a onda kada je realno i po prirodi stvari trebao krenuti prema dolje ili barem stagnirati, Švicarac je odlučio da to baš neće tako ići i da se može i prema naprijed. Dobio je i prije toga neke velike mečeve, u biografiji je imao i četiri osvojena ATP turnira od kojih je prvi bio Umag, ali sve se ustvari potpuno okrenulo u jednom porazu. Onome od Novaka Đokovića u četvrtom kolu Melbournea 2013., kada je u pet sati mučenja sa Srbinom ispustio dva seta prednosti, ali umjesto da potone shvatio da se, ako igra svoj najbolji tenis, može nositi i s najjačima.

Uvijek u sjeni

Da bi naučio pobjeđivati, Stan je prvo naučio gubiti.

Nakon Novaka izgubio je tri finala – Buenos Aires, Masters u Madridu i Hertogenbosch – i, bizarno, postao psihološki jači i samopouzdaniji. Na lijevoj ruci tetoviran stoji citat Samuela Becketta: Ever tried. Ever failed. No matter. Try Again. Fail again. Fail better. Stan je nastavio pokušavati. U godinama koje su uslijedile, Wawrinka je naučio da svoj najveći dotadašnji nedostatak, a to bi bila nekonzistentnost, jednostavno preimenuje u nepredvidivost i od njega napravi moćno oružje.

To da su „tridesete nove dvadesete“ je Cosmo glupost; u tridesetima ste samo pametniji, mudriji i iskusniji, a ako znate iskoristiti sve to, onda ste u zlatnim teniskim godinama. A Stan Wawrinka upravo to zna najbolje; dovoljno je naučio, dovoljno je iskusan da prepozna kada je njegov tenis dovoljno dobar, kada je prava prilika pred njim i kada je sposoban da je zgrabi.

Sa svakom je novom sezonom napravio nešto što nikada prije nije i što nije izgledalo da hoće. U 2014. je, s 28 na leđima, ušao u svoje prvo Grand Slam finale i osvojio Australian Open. Već je bio proslavio 30. rođendan kada je godinu kasnije u Roland Garrosu iznenadio Novaka Đokovića i osvojio turnir. A onda je prošlog ljeta, suprotno svim očekivanjima, istog tog Đokovića dobio i u finalu US Opena. U ovu je sezonu ušao samo s pitanjem može li stvarno više i bolje, a on je u 10. pokušaju došao do prvog finala u Indian Wellsu, prvog finala nekog Mastersa koji nije na zemlji u svojoj karijeri.

Međutim, istina je i to da svaka priča o Wawrinki ima isti i tipični kraj.

I priča na pustinjskom suncu završila se u debeloj hladovini koju je oko Stana – jasno, potpuno opravdano – napravila sjena velikog Rogera Federera. Jer upravo to je storija Wawrinkinog teniskog života; čak i kada napravi maksimum, kada igra svoj najbolji tenis, čak i kada pobjeđuje i osvaja, njegova je uloga samo sporedna, njegova je priča u sjeni neke veće. Ako ne nečije pobjede, onda nečijeg poraza, nečijeg pada, nečije ozljede. Nečega važnijeg od tamo nekog prolaznika po imenu Stanislas.

Spasio tenis kad je najviše trebalo

Velika trojka postala je velika četvorka s napretkom Andyja Murraya, ali nije se mijenjala – ne ni kada su neki od njih upadali u manje, veće ili čak bezizlazne krize. I neće se tako skoro mijenjati i sigurno se neće proširiti, barem ne njegovim imenom.

Bez obzira na tri osvojena Grand Slama – koliko ima i broj jedan Andy Murray – i bez obzira na to što gotovo pa jednako dobro igra na svim podlogama. Bez obzira na to što je na devet od posljednjih 12 Grand Slamova ulovio najmanje četvrtfinale, što je još prije dvije godine prvi put dohvatio treće mjesto na svijetu, i što je u neku ruku spasio tenis prekinuvši dominaciju te iste velike trojke kada je to ovom sportu najviše trebalo. Bez obzira na sve, Wawrinka i sve ono što je napravio uvijek ostaje tamo negdje, debelo podcijenjeno, u pozadini. U sjeni velikih i važnijih, boljih ili jednostavno komercijalnijih teniskih priča.

I nekada ga samo želite zagrliti i reći mu ono što i sam misli. Jebiga, prijatelju, žao mi je. Rodio si se u pogrešno vrijeme.

Ne propusti top članke