Darmstadt je poveo u 32. minuti; samo 10 minuta kasnije Stuttgart je na drugoj strani povukao kontru, ali nije mnogo pari očiju ispraćalo putanju mladog Kongoanca Silasa Wamangituke. Paralelno s njim, akciju je ispraćao i Gómez, na kojem se — onako zbijenom između dvojice suparničkih stopera dok pleše na rubu ofsajda — vidjelo da su godine napravile već svoje. Njegov korak nikad nije bio lagan, ali je sada djelovao teži nego ikad, i kada je Wamangituka poslao povratnu loptu na rub peterca, izgledalo je kao da je pas prebrz za ocvalog Gómeza. Međutim, Mario je svojedobno podijelio još jednu misao o tome što podrazumijeva biti uspješan napadač.

“Nogomet je lud sport”, zapisao je u kolumni za The Players’ Tribune. “Svatko tko gleda ovu igru zna da je potreban samo trenutak — biti na pravom mjestu u pravo vrijeme — kako bi se sve promijenilo.”

“Prije nego što udariš loptu osjećaš se kao da imaš 200 kg, a onda kada ti se odlijepi od noge, krene kroz zrak i propara mrežu… u tom trenutku si u bestežinskom stanju”

I zaista, Gómez je u trenutku izvukao dovoljno snage za dva brza koraka, da bi u padu uklizao i poslao loptu u mrežu za 1:1. Stuttgart je na kraju primio još dva gola i izgubio, ali za Gómeza je misija bila završena: svoj klub je odveo natrag u Bundesligu, i to pogotkom na oproštajnoj utakmici. Materijala za zaborav, bez obzira na to što publike nije bilo da s njim i suigračima to proslave, nema.

Te dvije misli, mudrosti, ili kako već želite nazvati riječi koje je Gómez podijelio sa svijetom ne objašnjavaju samo neke od osnovnih prepreka s kojima se napadači susreću, od amaterske do elitne razine. One dobrim dijelom opisuju baš njega samog, kao i njegovu dugu i plodonosnu karijeru, u kojoj se jako puno toga okretalo oko dvije stvari: bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme, ali i zaboravljanja loših dana. I njegov najveći uspjeh nije u tih 300 i kusur službenih golova u karijeri, već u tome što je u konačnici uspio u obje te stavke koje je progurao kao ključne.

Gospodin Pouzdani

Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, naglasio je, ne odnosi se samo na teren.

Kao dijete Španjolca i Njemice, Gómez se u rodnom Riedlingenu, gradiću nešto južnije od Stuttgarta, vrlo brzo zakačio za nogomet. Bio je talentiran, pogotovo pred suparničkim vratima, i kao takav je stigao na radar ljudima iz samog VfB Stuttgarta, koji su ga željeli privoljeti u svoju akademiju. No, Gómez je želio ostati kod kuće sa svojim prijateljima i ondje završiti školu, igrajući paralelno za lokalne amaterske ekipe. Rijetko koje dijete dobije drugu prigodu u takvim okolnostima, ali Gómez je tu priliku dobio i to nakon što je bio dio momčadi koja je izgubila sa čak 7:0 od Stuttgartovih juniora. Bez obzira na to, prišli su mu s novom ponudom, i Gómez je u svega sezonu i pol stigao od potpunog amaterizma do nastupa na Stamford Bridgeu u knockout fazi Lige prvaka.

Gómez se prometnuo u udarnu iglu Stuttgartove momčadi, one koja će ostati u kolektivnom pamćenju nakon osvajanja titule njemačkog prvaka 2007. Te je sezone u ožujku istegnuo ligamente u lijevom koljenu, ali se bez obzira na to vratio u svibnju i odmah zabio za pobjedu protiv Bochuma kojom je Stuttgart u zadnje kolo ušao sa ključna dva boda prednosti. Gómez je na kraju sezonu završio sa 14 golova u 25 nastupa, čime je ne samo dao obol Stuttgartovom šampionskom pohodu, već je bio i proglašen bundesligaškim Igračem godine za tu sezonu. Postao je Mr. Zuverlässig, Gospodin Pouzdani, koji će uvijek biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, makar to gotovo pa isključivo bilo u suparničkom šesnaestercu.

Međutim, taj nadimak je s vremenom postajao i teret.

Kada je Gómez pričao o zaboravu kao jednoj od temeljnih odrednica u životu napadača, pričao je u kontekstu trenutaka kada te protivnički branič učini nevidljivim, i kada treba zaboraviti 89 minuta ‘ničega’ jer i u 90. minuti golgeteru može doći prigoda koju onda mora iskoristiti i tako promijeniti čitav tijek događaja, uključujući i percepciju javnosti o sebi samom. Pričao je o tome i kada je sa Bayernom, u koji je prešao sezonu nakon osvajanja titule sa Stuttgartom, 2012. izgubio ono finale Lige prvaka protiv Chelseaja i to na domaćem terenu. Bio je i tada Gospodin Pouzdani, s 26 golova kojima je gotovo pa izjednačio sjajnih 28 u Bayernovu dresu prethodne sezone. Bio je idealni profil napadača za Louisa van Gaala koji je uvijek volio robusne napadače s osjećajem za prostor, a volio ga je kasnije i Jupp Heynckes.

Dokazati se nogometu

No, dovoljna je jedna takva utakmica koja pođe krivo da pouzdanost koje su vam prišili i kao nadimak postane ozbiljno uzdrmano. Doduše, Gómez je u Bayernu imao problema i s ozljedama, ali baš ponajviše zbog tog vječnog dokazivanja svoje vrijednosti, koje onda ovisi o jednoj utakmici ili jednom trenutku, Mario je izgubio svoje mjesto u momčadi. Izgubljeno finale 2012. pratilo je fenomenalno osvajanje trostruke krune iduće sezone, ali tu već nije bilo puno mjesta za Gómeza. Njega je, sjećamo se svi, iz prve momčadi istisnuo imenjak Mario Mandžukić, ali se nije propustio oprostiti od Bayerna sa stilom kada je zabio dva gola u finalu Kupa za pobjedu baš protiv Stuttgarta.

Jer Gómez nikad ne odlazi nedovršena posla. I ako je u Bayernu taj narativ oko njega poprimio jasne konture, u dresu njemačke reprezentacije to je bilo još kudikamo izraženije.

U trenutku kada je još tamo 2007. dobio prvi poziv, nogomet je bio sasvim drugačiji sport. Bilo je to vrijeme kada je Joachim Löw slao svog miljenika Lukasa Podolskog na krilo kako bi u vrhu napada upario Gómeza sa Miroslavom Kloseom, što je bio jedan od vrhunaca koncepta sa staromodnim špicama u prvom planu. I onda se na Euru 2008., Gómezovom prvom velikom međunarodnom natjecanju i onom na kojem je Hrvatska porazila Njemačku, dogodio još jedan od trenutaka za zaborav. Protiv Austrije, u utakmici koju je Njemačka pobijedila s 1:0, Gómez je imao ‘sivonjićevski’ promašaj sa svega par metara od gola, a to je na tako velikoj sceni bilo neoprostivo.

“Zapravo sam čitavu svoju karijeru morao dokazati ljudima da je to bila izdvojena pogreška”, vratio se jednom na taj trenutak. “Pitao sam se — može li jedan promašaj sve promijeniti? I otad sam tako žustro pokušavao osvojiti simpatije tih ljudi, ali što sam se više trudio, to sam postajao i nervozniji”.

Doduše, nije se morao dokazivati samo navijačima, već i nogometu samom.

Na tom su Euru 2008. Nijemci na kraju završili drugoplasirani. Možda bi eventualni njihov trijumf na tom turniru olakšao Gómezu toliko da taj promašaj ne bi više nitko ni spominjao, ali nogomet se također mijenjao, a tip napadača kakav je on sve je više postajao relikt nekih prošlih vremena. Ta tranzicija je s vremenom bila sve očitija, a na neki simbolički način nije mogla biti slikovitije prikazana od okolnosti u kojoj Mario Götze kao lažna devetka zabija gol u finalu Svjetskog prvenstva u Brazilu, onog koje je Gómez ispratio kod kuće s težom ozljedom zarađenoj tijekom epizode u Fiorentini.

Samo za taj osjećaj

Netko drugi bi se pomirio s činjenicom da je sport krenuo dalje, da postoje nova rješenja koja su dala ploda i da je rastanak možda i najbolje rješenje, pošto je pritisak dokazivanja da je on zaista Gospodin Pouzdani postajao pretežak i na kraju potpuno suvišan u kontekstu potreba koje je njemačka reprezentacija imala. Ali jedini jači osjećaj od te vječne egzistencijalne dvojbe za njega je bio potreba da dokaže svoju vrijednost kada je već dobio prigodu. Dok je gledao kako lažna devetka dovodi Njemačku na krov svijeta, odlučio je kako želi otići uzdignute glave. Jer Gómez nikad ne odlazi nedovršena posla.

“Nisam želio da stvari tako završe”, rekao je, prisjećajući se osjećaja bezvrijednosti. “Trebao sam još jednom zaigrati za reprezentaciju i fokusirao sam se da budem što spremniji za Euro 2016.”

I u tome je uspio. U Beşiktaşu je 2015. opet pronašao strast i formu, pogodivši čak 26 puta u 33 odigrane utakmice na posudbi, a Löw nije mogao ostati imun na to i Mario je završio na popisu za Francusku, što mu je bilo četvrto veliko natjecanje s nacionalnom selekcijom. Ali i u Francuskoj, kao i dvije godine kasnije u Rusiji, Gómeza je ponovno pratilo njegovo prokletstvo: koliko god se hrvao vremenu i trendovima kroz ono što je najbolje radio, a to je postizanje golova, toliko ga je uvijek pratio glas igrača koji rijetko zablista onda kada je najpotrebnije, u ključnim utakmicama protiv velikih suparnika.

Gómez je suočavan s kritikama i dok je zabijao, a zabijao je stvarno puno. Samo četvorica igrača u bundesligaškoj povijesti imaju veću brojku postignutih golova u odnosu na minute provedene na terenu, a to su redom Gerd Müller, Robert Lewandowski, Pierre-Emerick Aubameyang i Márcio Amoroso. Usto je Gómez 11. na vječnoj Bundesliginoj listi strijelaca sa 170 postignutih golova, a u dresu Njemačke je u 78 nastupa zabio 31 gol.

“Igrao sam za mnoge klubove i pod mnogim trenerima i prošao sam kroz mnoge vrhunce, ali i mnoge padove”, rekao je Gómez u toj istoj ispovijesti za The Players’ Tribune. “No, jedna stvar se nikad nije promijenila, a to je osjećaj postizanja pogotka. To je trenutak za koji sam živio svakog tjedna i poželio bih svakom da ga doživi barem jednom. To je eksplozija osjećaja; prije nego što udariš loptu osjećaš se kao da imaš 200 kilograma, a onda kada ti se odlijepi od noge, krene kroz zrak i propara mrežu… u tom trenutku si u bestežinskom stanju.”

I sad, kada je odradio i svoje posljednje dokazivanje, Gómez se povlači u zasluženu mirovinu kao jedan od najboljih golgetera svoje generacije, ali i kao poseban slučaj na kojem se najbolje može ispričati priča o nogometu i načinu na koji on sa svojim okruženjem utječe na čovjeka. Tih 200 kila je njemu zapravo uvijek bilo na leđima, ali i ovaj posljednji gol u nedjelju je došao kao konačno olakšanje.