Kad bi sve bilo u redu, stari Il Trap bi danas, na svoj 81. rođendan, prošetao do crkve Kraljice Mira u milanskom predgrađu Cusano Milanino, gdje se i rodio. Stao bi tamo gdje je stajao stotine, vjerojatno i tisuće puta, tražeći još jednom mir i tišinu u epicentru hektičnog svijeta koji se oko njega odvija; bijeg od (ne)realnih navijača, (ne)poslušnih igrača i vremena koje ide. I ne treba čovjeku u tim godinama nikakva globalna kriza da pogleda u što god mu je već sveto i upita se, svjestan da je već ovom svijetu dao sve što je mogao, je li sve to bilo dovoljno.
Uostalom, Giovanni Trapattoni se uvijek pitao samo to jedno pitanje: koliko mu je dovoljno za ostvariti ono što je naumio. A to je pobjeđivati.
Svojedobno je jedan talijanski novinar intervju s tadašnjim Milanovim trenerom Nereom Roccom zaključio ustaljenom frazom: “neka bolja momčad pobijedi”, a Roccov je odgovor bio: “nadajmo se da neće”. Trapattoni je bio srce i duša te momčadi — bio je spreman slušati, pratiti i vjerovati što su mu Rocco, ali i Giuseppe ‘Gipo’ Viani prije njega, usadili kao prave vrijednosti. Njihov Milan bio je spreman pobijediti na koji god način i nije prezao od grubosti ili čak prljave igre, a Trap se kao igrač razvijao unutar Roccova catenaccija; kao igrač je igrao flastera na veličina poput Johana Cruijffa, Peléa i Eusebia. Sve to je ostavilo traga na njegovu buduću trenersku osobnost.
“Imao sam teško i komplicirano djetinjstvo” pričao je Trap, rođen 1939. u skromnoj seljačkoj obitelji kao peto dijete. “S tri godine sam imao difteriju, a novca nikad nije baš bilo. Ali sada bih rekao da je baš to teško i siromašno odrastanje postalo moja dobra kob, a i u nekom smislu ključ mog života. Pomoglo mi je da naučim razlikovati stvarno od nečega uzaludnog.”
Njegov je nogomet, kako je to i sam rekao, uvijek bio “proza, a ne poezija”
Gledati oca Francesca kako nakon 14-satne smjene u tvornici odlazi raditi u polje Giovanniju je bilo normalno, jer je znao da je to ono što je potrebno za preživjeti; bez puno vremena provedenog s djecom u igri ili bilo kakvih luksuza. Možda je zato bio tako odani vojnik u Roccovu režimu, spreman da održava pogon rigidnim markiranjem suparnika, a za to je nagrađen naslovima talijanskog (dvaput) i europskog (dvaput) prvaka, kao i jednim trofejom Kupa pobjednika kupova, zaokruživši berbu trofeja i jednom domaćom Coppom, ali u sezoni u kojoj na klupi nije bio Rocco.
Ali tek je slijedila veličanstvena trenerska karijera u kojoj će dati novi život Roccovom “dahu smrti”.
Virus koji je pojeo samog sebe
Kao trener je Trap osvojio brdo trofeja. Šest scudetta s Juventusom i jedan s Interom, kao i njemačku Bundesligu s Bayernom, austrijsku s Red Bull Salzburgom, portuglasku Primeiru s Benficom; sva tri europska kupa s Juventusom i Kup UEFA s Interom, da ne spominjemo sad još i sve ostale kupove i superkupove. U povijesti je najviše ostao upamćen njegov Juventus u kojem je ‘sebe’ našao u Gaetanu Scirei, nekoć nadarenom ofenzivcu kojeg je pretvorio u blistavog libera, ključnog za svoj sustav.
Možda će zvučati pesimistično i mračno, ali kada razmišljam o njegovu životu i radu, jedna od prvih stvari koje mi padaju na pamet je — gdje i zašto ta parabola kreće nizbrdo? Kako jedan od najboljih trenera na svijetu postane samo dobar ili čak prosječan, pa se naposljetku pomiri s tim da je došlo vrijeme za svođenje računa, makar možda još imao želje ispisivati sadašnjost i budućnost? Koji je to trenutak bio za Trapa?
Za neke je prvi znak pucanja bio još u finalu Kupa prvaka 1983., kad se susreo s HSV-om, a stari lisac Ernst Happel je prokljuvio njegove slabosti, premjestivši danskog napadača Larsa Bastrupa desno kako bi u zamku ulovio visoko postavljenog Claudija Gentilea. To je ostavljalo rupu iz koje je na kraju Felix Magath zabio za pobjedu i titulu. I iako je dvije godine kasnije protiv Liverpoola, one tragične noći na Heyselu, Trapov Juventus podignuo trofej europskog prvaka, za mnoge je to bila Pirova pobjeda. Preseljenje natrag u Milano, u Inter, dalo mu je novi zamah, ali uskoro će nogometna evolucija, kao i inovatori među kojima je svakako najistaknutiji bio Arrigo Sacchi, učiniti da Trapattoni polako počne gubiti korak sa samom elitom.
Gioco all’Italiana, igra iz koje je izrastao Trap i nastavio je usavršavati kao trener, postala je sama sebi teret baš zbog toga što su svi počeli koristiti praktično identične i vrlo rigidne postavke. I taj virus je na kraju pojeo samog sebe nakon što su ga drugi naučili izolirati. A tada konačni krah ne stigne nužno rezultatski, kao što to njegova izbornička epizoda u talijanskoj reprezentaciji na papiru sugerira, već u ideološkoj, a onda i ljudskoj formi: kada ranije stameni, karakterni čovjek postane razdražljiv, pogubljen. Star.
Dodatna ostavština
Njegov krimen na klupi talijanske reprezentacije nije bilo ispadanje na Svjetskom prvenstvu od Južne Koreje, nego to što je pokleknuo pod pritiskom koji je samom sebi bio nametnuo, živeći u iluziji da je nogomet i dalje u osnovi isto kao i 20 godina ranije, kao i to da je on sam isti. Uvođenje Gennnara Gattusa umjesto Alessandra Del Piera u trenutku kada se juri rezultat bio je zadnji vapaj duhu prošlosti, ali je taj potez ispao samo čvrst dokaz na narodnom sudu u slučaju protiv njega. Sve je završilo, kako je to jedan novinski članak sažeo, “postavkama igre koje nalikuju bogatašu koji se vozi opasnom četvrti u luksuznom autu, s rukom na kojoj je Rolex izbačenoj kroz prozor”.
Nitko ne može kriviti ljude što i dalje vjeruju u metode i principe rada koje su im ranije omogućavale miran život i uspješnu karijeru, ali je ta tranzicija u iduću, ključnu, da ne kažem i posljednju fazu uvijek ona za koju se čovjek nada da nije još došla. Za neke, tvrdoglavost koja je nekoć bila samo zalog za rezultat postaje tek staračka tvrdoglavost, ona u kojoj se čovjek trsi uvjeriti mlađe od sebe da još uvijek može, preuzimajući nove izazove kako bi dokazao drugima i sebi da je relevantan ili samo potreban.
Znakovit koliko i bizaran bio je Trapattonijev posljednji trenerski posao — uloga ‘izbornika’ vatikanske nogometne reprezentacije 2010., što mu je inače bila dugogodišnja želja. Možda je tu bila riječ tek o onom stupnju ljudske duhovnosti u kojem strah od smrti zatomljuje vjerom, ali realno je tu priznao i pokazao da više nema trenerske snage.
Njegov je nogomet, kako je to i sam jednom prilikom rekao, uvijek bio “proza, a ne poezija”. Iza njega možda nisu ostale uspomene na sjajnu igru i ljepotu nogometa, ali jesu trofeji, krvavi rad i više od 50 nasljednika koji su pod njim nastupali kao igrači, a kasnije postali treneri — među njima i toliko pristupom i(li) ideologijom međusobno različiti stručnjaci kao što su Antonio Conte i Cesare Prandelli. Sve njih je nečemu naučio i to je, uz sve uspjehe koje je sam ostvario, dodatna ostavština jedne stvarno velike karijere i imena koje se i danas izgovara sa strahopoštovanjem.
