Stadioni socijalističkog vremena bez gledatelja su oduvijek djelovali hladno, sablasno, pomalo zastrašujuće, ali u isto vrijeme impresivno i realistički. Stari i zapušteni betonski ovali natopljeni vlagom i nagriženi godinama bili su realna slika nogometa svog vremena i prostora, u kojem je na kraju dana suština bila važnija od forme.
Nove nogometne arene ostavljaju potpuno drugačiji dojam; oduševljenje i očaranost komforom i estetikom koji se brzo pretvore u razočaranje. Plastične stolice u šarenim bojama na kojima nema gotovo nikoga slika su i prilika lažnog sjaja modernog nogometa današnje Istočne Europe.
Prije dvadesetak dana rumunjsko prvenstvo zaključilo je godinu posljednjim kolom prije zimske pauze; drugoplasirana Steaua s mnogo je problema je na velebnoj, 250 milijuna eura vrijednoj Nacionalnoj areni otvorenoj u rujnu 2011. za 55.634 gledatelja, svladala fenjeraša Poli iz Temišvara. Nekadašnji europski prvak, kažu, ulaznice rado dijeli – a i ako ne, cijene se kreću od 10 leja (malo manje od 17 kuna), do 50 leja ili 83 kune za luksuzna VIP sjedišta.
Ipak, brojači su na kraju večeri izbrojali tek 550 gledatelja.
Steaua je savršen primjer katastrofalnog vođenja kluba koji je doveo nekadašnjeg velikana pred zid; dobri rezultati i moderna komforna arena, u kojoj nema ni huligana ni ultrasa, ne znače apsolutno ništa navijačima. Ne ako se klub pretvori u privatnu prčvarnicu u kojoj jedan čovjek radi što hoće. A upravo to je Steaua danas.
No, kako je zapravo sve počelo?
Umalo prodali Hagija za Fiatovu tvornicu
Priča je poznata i svuda slična. Rumunjski nogomet – baš kao i bilo gdje iza željezne zavjese, ali i jugozapadno od nje – oduvijek je bio opterećen političkim utjecajem. Za vrijeme tamošnjeg režima ustvari je bio jedan od najvažnijih dijelova političkog establišmenta; kao i u većem dijelu istočne Europe gotovo svi snažniji klubovi bili su direktni proizvod države. Međutim, do 1980-ih godina nogomet je u Rumunjskoj manje-više bio na marginama, pa je do 1980. osam različitih klubova i moglo osvajati nacionalno prvenstvo. No, nakon što je Universitatea iz Craiove uzela dvije uzastopne titule i uhvatila četvrtfinale Kupa prvaka, odnosno polufinale Kupa UEFA, vlast je shvatila važnost nogometa i bazirala se na jačanje klubova iz prijestolnice.
Između 1957. i 1997. Steaua je u Kupu prvaka i kasnije Ligi prvaka kod kuće izgubila samo dvaput – jednom od Dinama, drugi put od Hajduka
Dva najveća kluba iz Bukurešta, Dinamo i Steaua, ustvari su bili klubovi (tajne) policije, odnosno vojske. Dinamo je bio taj koji je prvi ‘poklopio’ nogometne strukture i započeo dominaciju, no vojska se potom odlučila na radikalan potez i na čelo Steaue instalirala Valentina Ceaușescua.
Najstariji Nicolaev sin bio je skromni i povučeni nuklearni fizičar koji se, između ostalog, školovao u Londonu i nikada nije imao političkih ambicija. Međutim, nakon što se preuzeo dužnosti u armijskom klubu – koji je 1961. iz CCA (Casa Centrală a Armatei) preimenovan u današnju Steauu (odnosno Zvijezdu), Valentin je klub u potpunosti reorganizirao i u idućih pet godina – mnogi će reći, ne bez pomoći oca i državnih struktura – Steaua je bila apsolutni vladar rumunjskog nogometa.
Valentin i danas tvrdi da nije imao pomoć oca; štoviše, kaže da su se roditelji protivili njegovom angažmanu u Steaui. U svakom slučaju, Ceaușescu mlađi od bukureštanskog je kluba napravio prvu pravu profesionalnu nogometnu organizaciju komunističkog istoka. Igrači su i dalje bili službeno amateri i na državnoj stipendiji i mnogobrojnim poklonima, no klub je postao prvi sa službenim sponzorom (Ford), a 1988. zamalo je prodao Gheorgija Hagija u Juventus u zamjenu za izgradnju Fiatove tvornice. Posao je zaustavio tata Nicolae, procijenivši da je previše kapitalistički.
Biznismen o čijem se biznisu ne zna mnogo
Titula europskog prvaka 1986. bila je plod rada, a ne slučajnosti; trijumf nad Barcelonom u lošem finalu jest došao nakon penala u kojima je Helmuth Duckadam obranio sva četiri udarca Katalonaca, no bukureštanska je momčad dvije godine kasnije dogurala do polufinala (Benfica; 0-0, 0-2), a 1989. poražena je od Milana (4-0) u finalu. Štoviše, između 1957. i 1997. Steaua je u Kupu prvaka i kasnije Ligi prvaka kod kuće izgubila samo dvaput – jednom od Dinama, drugi put od Hajduka.
Revolucija nije imala milosti za diktatora, pa je Nicolae Ceaușescu u prosincu 1989. uhićen i strijeljan; Valentina je spasio legendarni Steauin igrač Marius Lacatus, a nakon devet mjeseci u zatvoru danas radi kao fizičar. Armija je nastavila kontrolirati klub, a do 1998. osvojili je još šest uzastopnih titula prvaka Rumunjske, no UEFA-ina pravila, ali i nedostatak novca u armijskoj blagajni, natjerala je Steauu na razdvajanje od vojske i prepuštanje lokalnim poduzetnicima.
Vođenje kluba preuzeo je Viorel Păunescu, nekadašnji rukometaš i u to vrijeme priznati biznismen, ali se nije snašao pa je uskoro na mjesto dopredsjednika sa izvršnim ovlastima postavio izvjesnog Georgea ‘Gigija’ Becalija.
Gigi, naravno, nije bio nogometaš. Bio je nogometna posvuduša: njegov rođak i osuđivani kriminalac Ioan (poznat i kao Giovanni), bio je u to vrijeme jedan od najutjecajnijih ljudi rumunjskog nogometa kao vodeći agent u zemlji, a njegov klijent bio je i nacionalni heroj i ikona Hagi, Gigijev vjenčani kum.
Gigi je kao tinejdžer čuvao ovce, ali uz njegove je ime oduvijek stajao prefiks biznismena, a da o njegovom biznisu nitko zapravo ne zna mnogo. Zna se da je iskoristio tranzicijski period te novac zaradio na preprodaji propalih kompanija i njihovih nekretnina. Navodno je najviše novca zaradio upravo u preprodaji vojne imovine, do koje je došao sumnjivim putem. Bio je dijelom velike korupcijske afere, ali milijuni su već odavno bili na računu.
Navijači u otvorenom ratu
Dovoljno je izguglati poneki klip i shvatiti ćete: nekada ne morate poznavati jezik i razumjeti što čovjek govori da biste procijenili njegovo ponašanje i možda ga usporedili s nekim iz našeg okruženja. Bahat je to i arogantan tip, koji se u javnosti busa svojim bogatstvom, ali i religijom i političkim stavovima. Otvoreno mrzi homoseksualce – klupskog DJ-a je otpustio jer je puštao pjesme Queena (!?) – a brojne afere koje mu se pripisuju smatra političkim progonom njega i samog kluba. Znate već tu priču, komunisti koji piju krv, izmišljaju afere na račun nevinih poduzetnika i žele ih strpati u zatvor samo zato što su uspješni. Nećete, razbojnici.
Nakon što je godinama kontrolirao klub, 2003. ga je stavio u prodaju i sam otkupio. Becali je postao apsolutni vladar nekadašnjeg armijskog, ali ujedno i najpopularnijeg nacionalnog kluba.
Ničije mišljenje više nije bilo važno; oko sebe je okupio nekoliko ostarjelih klupskih legendi, obitelj i odani kadar. Trenere je mijenjao kao na traci: ukupno ih je 18 prošlo kroz klub, ali čak su petorica bila dva ili više puta na klupi. Uskoro je zaratio i s vlastitim navijačima, koje je prvo napadalo osiguranje, kasnije ih izbacio sa stadiona, a navodno se s nekima od njih i fizički obračunao.
Osuđen je na tri godine zatvora koje odrađuje uvjetno, i to kao zaposlenik Hagijeve škole nogometa; s najvećom legendom rumunjskog nogometa malo je u ratnim, malo u prijateljskim odnosima. Službeno se povukao iz kluba, ali funkcije je ostavio svojim rođacima i osobama od povjerenja, pa i dalje ima potpunu kontrolu.
Steaua je osvojila tri uzastopne titule, a ove sezone ponovno je igrala u grupnoj fazi Europske lige. Na tri utakmice ukupno nije privukla dovoljno ljudi da napuni Nacionalnu Arenu; u prosjeku ih je bilo jedva 10 tisuća. Rezultati, dakle, više nisu važni – navijači su u otvorenom ratu sa Becalijem.
“Promijenit ću mu ime ako treba”
On je 2004. godine i preregistrirao klub, i to, između ostalog, kako bi anulirao ogromna dugovanja iz prošlosti. Navijači su, uz podršku vojske, to vidjeli kao odličnu priliku za konačni obračun s vlasnikom. Sud je presudio u korist Ministarstva obrane, kojemu je vratio pravo na klupska obilježja i Becalijevu Steauu ostavio bez imena, grba i povijesti, a kasnije je vrijednost brenda koji je Becali neovlašeno koristio procijenio na 37 milijuna eura. On je sada dužan isplatiti tu svotu vojsci, ali slučaj čeka još Vrhovni sud i njegova odluka se očekuje do kraja iduće godine.
Armija je još jednom najavila osnivanje novog kluba, koji bi trebao preuzeti povijest nekadašnje Steaue, a krenuti iz petog razreda natjecanja. Lacatusa je predstavila kao prvog trenera i navodno krenuli u sastavljenje momčadi, koja će imati i podršku navijačkih skupina koje bojkotuju današnji klub. Becali je s druge strane poručio kako neće podleći pritisku i odustati od svog kluba ni sada ni bilo kada u budućnosti. Makar mu morao promijeniti ime u Becali FC.
“Ljudi poštuju mene i navijaju za moj klub, ne za klub generala. Promijenit ću mu ime ako treba, ali napravit ću od njega veliki klub koji će godinama dominirati Rumunjskom. Klub je moj i ostati će moj, ja sam gazda”.
Becali jest gazda, ali čega? Kluba koji bi sutra mogao i konačno ostati bez imena, boja i grba, povijesti i svih titula, koji već sada nema navijača. Kluba koji je to više nije.
