Stipe Plazibat igrač je s osebujnom nogometnom pričom. Na terenu, srećom, nije skroman kao što je skroman i pristupačan izvan njega. Zapravo ne postoji bolji čovjek da na svom primjeru ispriča što zapravo znači biti jedan od onih koji se odlučio baviti profesionalnim nogometom iz ljubavi prema sportu, a njegova direktnost i otvorenost podrazumijevaju to da će rado, bez ikakve rezerviranosti, prepričati i sve te silne prepreke koje stoje pred onim momcima koji ne uspijevaju doseći najvišu razinu.

Produkt Hajdukove omladinske škole koji se kalio u generaciji s Ivanom Perišićem, danas je u nogometnom smislu opet pred zidom, unatoč zanimljivoj i ispunjenoj karijeri.

“Otkako sam se vratio s Tajlanda zvalo me sigurno preko stotinu ljudi”, započne ozbiljnu priču Stipe, koji je sporazumno raskinuo ugovor s tamošnjim prvoligašem uslijed komplikacija s kvotom stranaca. “Zvali su me mnogi, pričali priče, tražili mandate za raznorazne zemlje, obećavali sve i svašta, a na kraju od svega ništa”, kaže razočarano.

Svoj put je gradio od Makedonije, preko Japana, pa do Singapura i Tajlanda. U redovima singapurskog Home Uniteda ostvarivao je nestvarne golgeterske brojke, koje su ga u drugoj sezoni ondje po učinku dovele na diobu četvrtog mjesta najefikasnijih napadača u svijetu profesionalnog nogometa. U 41 utakmici odigranoj te sezone zabio je 37 golova. Ako mislite da je to isključivo posljedica nekvalitete singapurske lige, treba reći da je Stipe trpao i u AFC Cupu, što je azijski ekvivalent Europske lige.

U svojim putovanjima se iz prve ruke mogao uvjeriti u to koliko je nepredvidiv život nogometaša i s kakvim se lošim stvarima susreću. On sam kaže da se o tome mogu napisati knjige od tisuću stranica, ali se mnogi njegovi kolege, baš kao i tisuće obespravljenih i iskorištavanih radnika, u strahu od dodatnog marginaliziranja radije odluče šutjeti i trpjeti.

“Dan-danas čuvam tu avionsku kartu”

Bio je u Hajdukovim juniorima kad mu je Stanko Poklepović, tadašnji voditelj omladinske škole, osobno pojasni da ga ne vidi u svojim planovima i iznio razloge. Špaci je danas zbog toga jako zahvalan.

“Tada sam sam s njim razgovarao dok me otac čekao pred vratima. Stisnuli smo si ruku i to je bilo to.”

Nije tratio vrijeme na samosažaljevanje. Taj stisak ruke označio je i početak probijanja okolnim putevima, onima koji su prepuni stranputica. Odlučio je i nastaviti školovanje, kako ne bi sve karte bacio na nogometnu karijeru. Dok je uživao u dobroj drugoligaškoj sezoni u Solinu i paralelno s tim završavao studij fizioterapije na Medicinskom fakultetu u Splitu, stigla je nenadana ponuda jednog belgijskog kluba koji se upravo bio izborio za prvoligaški status. Na kraju je sve iz nepoznatih mu razloga propalo tek četiri sata prije nego što se trebao ukrcati na let za Belgiju.

“Dan-danas čuvam tu avionsku kartu, sjećam se i točnog datuma leta, 23. lipnja”, kaže sjetno. “Nudili su mi poslije da pričekam eventualnu ponudu od jednog belgijskog drugoligaša, ali sam tada mlad i razočaran možda i prenaglo odbio čekati. Tko zna danas što bi bilo da sam poslušao očev savjet i strpio se malo…”

Realnost ga je uhvatila u Šibeniku, u koji je stigao na poziv Vjekoslava Lokice. No, tu je financijska situacija bila loša, plaće su kasnile i po pola godine, a Stipe se tu počeo iz prve ruke uvjeravati koliko je težak život na margini. Otišao je bliže kući, u Dugopolje, iz kojeg su tada otišli stožerni igrači poput Mije Caktaša, Franka Andrijaševića i Jure Obšivača. Bila je to još jedna dobra sezona u kojoj je momčad izboria plasman u 1. HNL, da bi u onim bizarnim peripetijama oko licenci klub na kraju odustao od toga i time spasio Rijeku od ispadanja. Igračima je to bilo silno razočaranje, a u osipanju ekipe Plazibat je prihvatio ponudu makedonskog Rabotničkog.

“Ondje sam dobio jednogodišnji ugovor, igraš za nekih 750 eura mjesečno. Mislim, makedonska liga je okej, ne mogu reći da je vrhunska, ali tu su mi se dogodile i raznorazne stvari”, prisjeća se. “Pojavili su se u priči raznorazni wannabe menadžeri koji su mi složili praktički stipendijski ugovor po njihovoj mjeri, dok ja još u to vrijeme nisam znao ni ćirilicu na kojoj je on bio ispisan. Vjeruješ im na riječ da je sve u redu, mlad si, a zapravo je to bio cirkus. A i nemaš zapravo druge opcije nego vjerovati”.

Na kraju je ispalo i to da ga u Skopju nitko nije ni prijavio, pa je bilo jasno uslijed svega da je rastanak s klubom neminovan. No, kako kažu, svako zlo za neko dobro — tako je i Stipi jedan suigrač iz Rabotničkog koji je otišao za Japan pomogao pronaći angažman u toj zemlji, na čemu mu je on i danas zahvalan. Nije napravio puno, samo je preporučio da pogledaju Stipu nakon što im je jedan prethodno dogovoren napadač naprasno otpao. Bio je u pitanju FC Gifu, klub koji se spašavao od ispadanja iz japanske druge lige.

“U Singapuru nogometaš zarađuje koliko i čistačica u školi”

Te 2013., u svom prvom izletu u Aziju, privikavao se na samostalni život na drugom kraju svijeta i u potpuno drugoj kulturi, a je to bilo na trenutke i preteško za mladića kojem je do tog trenutka i Makedonija bila nepoznat kraj.

Singapur je, s druge strane, bio mjesto njegova fizičkog i psihičkog sazrijevanja, godine u kojima se mogao fokusirati isključivo na nogomet. Ondje je završio nakon još jednog japanskog angažmana te, nakratko, povratka u Dugopolje. U dvije singapurske godine 2016. i 2017. — najprije u Huogang Unitedu, zatim u Home Unitedu — ostvario brutalni učinak od 53 gola u 63 utakmice.

“Brojke govore za sebe, nisam ih ja izmišljao ni nadopisivao”, kaže Stipe.

Očekivali biste da će biti prepun anegdota i priča o podvizima iz tog, najuspješnijeg razdoblja svoje karijere, tijekom kojeg se za njega čulo posvuda po svijetu, ali dojam je da mu se baš i ne govori previše o svemu tome. Iako je Singapur jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, u nogometu se to niti malo ne ogleda.

“Ma šta ti je”, kaže Stipe. “Ondje nogometaš zarađuje koliko i čistačice u školama. Ali to je za nas opet itekako dobar standard, a i nema tamo ovih nekih sporednih stvari kao kod nas, što je jako bitno. Što potpišeš, to i dobiješ.”

Singapurci jesu zaljubljenici u nogomet, ali europski; uvelike se prate engleska, španjolska i talijanska liga, a domaća ne toliko. No, navijači Home Uniteda Stipu i danas obožavaju, zasipaju mu profile na društvenim mrežama porukama podrške, a lokalni su mediji nastavili pratiti njegovu karijeru i nakon što je ove godine preselio na Tajland.

“Nije moguće uspoređivati njihov nogomet s našim, to su dva svijeta po pitanju talenta. Ali uvjeti i infrastruktura su puno bolji tamo.”

Tu dolazimo na neke općenitije teme; Stipe se pomalo i revoltira kad mu krenu na pamet padati sve loše priče, s mnogima od kojih se i sam susreo.

“Nisam konfliktna osoba, uopće”, nadoveže se u žaru na prepričavanje svog puta, “ali ne mogu prihvatiti da me netko pravi budalom. Budimo realni, nema tog menadžera koji će doći i raditi za tebe i tvoju korist, ja takvog još nisam upoznao. Ne može to u potpunosti shvatiti netko tko se nije našao u takvim situacijama”.

Prisjeti se nekih priča svojih kolega, pa nastavi.

“Meni nije žao tamo nekog Samira Nasrija koji sad, kao, nema ugovor. Meni je žao momaka kao što sam ja, koji nemaju nikog iza sebe i sami traže svoj put. Ja sam ponosan na to što sam uspio izgraditi u Aziji sam i što mi nikad nitko neće sutra moći reći da me negdje nezasluženo gurao. Taj svijet je takav da se kojekakvi menadžeri poturaju okolo i obećavaju svašta, iako znaju da igrači ne dobivaju plaće, ali i to da kući nemaju novce koje mogu u tom slučaju povući, pa im starci daju po 200-300 kuna tjedno da imaju za život. Budimo realni, kako se ti kao momak od 20 i kusur godina tada osjećaš?”

Treninzi s Perišićem

Na pamet nam padaju priče o egzistencijalnim problemima Istrinih i Cibalijinih igrača, ali i mnogih drugih kolega u prvoligaškom nogometu koji su se našli na rubu da postanu socijalni slučajevi.

“Ako znaš da ja kao igrač s ugovorom ne primam plaću, pa daj mi onda ti kao menadžer omogući neka privremena sredstva… Da imam za kopačke, za napuniti gorivo da dođem kući samo kako ne bih morao posuđivati uokolo. Kod nas 99 posto menadžera želi gotov proizvod za 5 kuna samo da bi ga sutra odmah prodali za 5.000. A onda neki čak, dok im proturječiš i odbiješ biti sredstvo za takvo što, čak namjerno idu opstruirati daljnje poslove.”

Što bi, uzevši u obzir svoja iskustva, preporučio nekom klincu pred kojim je sada prijelomna točka u karijeri, pitam ga.

“Mislim da bi svaki mladi igrač trebao znati svoje limite i pokušati pronaći neku pozadinu iza sebe, da znaš danas-sutra kada prestaneš igrati nogomet da imaš od nečeg živjeti”, kaže. “Ja srećom imam neku pozadinu ako danas odlučim da neću više igrati nogomet. Ali da iza sebe nemam tu školu, koju sam usput i sam platio, bio bih na rubu ludila.”

Iako priznaje da mu je na trenutke dosta svega i da mu, unatoč dostignućima, na pamet pada i prekid profesionalne karijere, Stipe ipak kaže da ne može bez nogometa. Napominje kako je i dalje u sjajnoj formi, a nju je između ostalog izdržavao i na treninzima s Ivanom Perišićem.

“Kaže da norme koje smo tad odrađivali ne bi lako izdržali ni neki Interovi prvotimci. Ja sam uspio”, smije se. “Meni bi sad trebalo da odradim negdje još sezonu-dvije u komadu i da sa stopostotnom sigurnošću shvatim jesam li ili nisam, jer s 31 godinu se još uvijek može odlučiti za nešto drugo.”

U razgovor nam se umiješa i jedan bivši nogometaš, koji sada radi u obližnjem kafiću, i pita Stipu gdje je sad. Kad čuje da je bez ugovora, kaže onako kurtoazno optimistički:

“Ma ajde, nadoći će već nešto, ne bojim se ja…”

Za Plazibata se i ne treba bojati, jer je u pitanju osoba koja imponira skromnošću i generalno razumnim pogledom na život, ne samo na nogometa koji toliko voli. Bojati se, kaže i on sam, treba za stotine, tisuće sličnih momaka koji se, slijepi od ljubavi prema nogometu, dovedu u bezizlaznu situaciju već u njegovim godinama.