Znam da je već iritantno. Ako ste ikada čitali ili gledali štogod o Sir Stirlingu Mossu, slavnom britanskom vozaču rođenom 17. rujna 1929., posve sigurno ste naletjeli na frazu kako je dotični gospodin najveći, odnosno najbolji vozač u povijesti koji se nije uspio okititi titulom svjetskog prvaka Formule 1. To je postalo toliko uobičajeno da gotovo ne moramo ni govoriti o kome je riječ, damo li takav opis, kao da se podrazumijeva da nema nikoga tko bi mogao uzurpirati to mjesto, kao da se u ovih 57 godina nakon nasilnog prekida karijere nije pojavio nitko čiji bi se doseg mogao mjeriti s Mossovim, a da je ostao bez titule.
Stoga ću ovaj članak, umjesto da se oslanjam na takve fraze i neprovjerljive podatke, rezolutno započeti s onim samorazumljivim i evidentnim, što je jasno svakome tko je ikada pratio povijest utrka i Mossovu karijeru. A to je jedna nepobitna i neumitna činjenica: Sir Stirling Moss uistinu jest najveći vozač u povijesti Formule 1 koji nije uspio osvojiti niti jedan naslov prvaka. Dapače, jedini je takav među 10-15 najznačajnijih u povijesti, neovisno o tituli, u onoj ekskluzivnoj grupi koju čini creme de la creme povijesti sporta.
Zapravo, čak i statistika to više nego jasno pokazuje. Sa 16 pobjeda 17. je u povijesti Svjetskog prvenstva, uvjerljivo najbolji od vozača bez titule. U ekskluzivnoj je grupi od samo desetorice vozača — ne računamo li pobjednike Indy 500 iz razdoblja kada se ta utrka bodovala za prvenstvo — koji su pobijedili u više od 20 posto utrka na kojima su nastupili. U pole positionima ga od ljudi bez titule šije René Arnoux, ali i opet je jedan od samo osmorice s preko 20 posto. Gerhard Berger ima dva najbrža kruga utrke više od njega, ali Moss je, pogodit ćete, među samo sedmoricom na iznad 20 posto, ne računajući Masahira Hasemija iz razloga o kojem ste nedavno mogli čitati.
Do njega, to je bio sport mahom rezerviran za bogataše, nerijetko čak i aristokraciju. Moss je prvi u njega uveo profesionalizam u punom smislu riječi
Kako bih vam približio u kojem se to elitnom društvu Moss nalazi, osim njega su u sve tri glavne kategorije iznad 20 posto još samo Juan Manuel Fangio, Alberto Ascari, Jim Clark i Michael Schumacher. Čak i velikani poput Alaina Prosta, Ayrtona Senne i Lewisa Hamiltona štekaju u po jednoj. Nedostatak titule u Mossovu je slučaju tek statistička anomalija, mada ima svoje dublje razloge. Ukratko, nazvati ga najvećim bez titule nije mišljenje, moje ni ma čije drugo, nego jednostavna i lako provjerljiva činjenica.
Uostalom, pogledajte samo facu Patricka Stewarta kada ima priliku biti u njegovom društvu ili voziti njegov Vanwall, u prekrasnom dokumentarcu na linku dolje: Ako i on kaže da je to bolje od Enterprisea, tko smo mi da sumnjamo?
Ključni korak za Formulu 1
Mossovo ime se u više navrata pojavljivalo i na mjestu najboljeg svih vremena. Dakako, riječ je isključivo o anketama koje se provode u Velikoj Britaniji — preciznije, u Engleskoj prije ere dominacije Lewisa Hamiltona (jer su, naravno, Jim Clark i Jackie Stewart, vozači usporedivih dosega, ipak Škoti), ali mora se priznati da niti ta tvrdnja nije daleko od istine, ako uzmemo u obzir nastupe u svim kategorijama, a ne samo Formulu 1.
Moss svakako jest jedan od najvećih vozača svih vremena, a njegov značaj u velikoj se mjeri može povezati i s načinom na koji je promijenio svijet automobilističkih utrka.
Do njega, to je bio sport mahom rezerviran za bogataše, nerijetko čak i aristokraciju. On je potjecao iz ne toliko imućne židovske trgovačke obitelji, ali zarana je odlučio da ne želi biti ništa drugo nego vozač utrka, to mu je i pisalo pod zanimanjem u putovnici. Stoga je odlučio da mora od utrkivanja i zarađivati dovoljno za život, ne samo tijekom nego i nakon karijere. Svakako, i ranije su postojali ljudi koji su efektivno živjeli od utrkivanja, ali Moss je prvi u taj sport uveo profesionalizam u punom smislu te riječi. Našao je osobne sponzore, nastupao u reklamama za raznorazne proizvode (čak je i prije nekih desetak godina kontroverzno počeo reklamirati jedno sredstvo za pomoć potenciji muškaraca starije dobi), te na taj način, slobodno možemo reći, predstavljao jedan od ključnih koraka u transformaciji automobilskih utrka iz romantičnih vremena u profesionalni sport.
Sociološki gledano, najveći je doprinos povijesti utrka Moss dao u tome, ali njegova trkaća karijera zbog toga nije nimalo manje impresivna. Današnje vrijeme opsjednuto je titulama, pa Mossa gledaju kroz prizmu četiri uzastopne sezone koje je završio kao drugoplasirani u Svjetskom prvenstvu Formule 1, ali pravu istinu govori podatak o njegovih 212 pobjeda u utrkama, u različitim kategorijama, s različitim tipovima i markama automobila.
Veliki dio legende u Engleskoj, a dijelom i drugdje, potječe od preuveličanog Mossova patriotizma, odnosno mnogo puta javno naglašene želje da do titule i pobjeda dođe u britanskom automobilu. Što je tek djelomično istina — kao čovjek koji je živio od nagrada, startnina i sponzorskih ugovora imao je drukčije posložene prioritete. U mnogo je navrata vozio automobile kontinentalnih proizvođača, i kao tvornički vozač, ali nerijetko mu je financijski bilo povoljnije ne obavezati se, nego zaraditi više skačući iz jedne marke u drugu. Usto, mada je bio svjetska zvijezda, samo u Engleskoj je bio gotovo pa božanstvo, te je u domovini mogao dobivati najunosnije gaže, od raznih proizvođača, u raznim tipovima natjecanja, od relija do utrka izdržljivosti.
No, u neku su ruku upravo to njegovo naglašavanje tadašnjeg britanskog zaostatka, i publicitet pokrenut tim izjavama, među temeljima nevjerojatnog uzleta britanske trkaće industrije, koja već 60-ak godina drma većinom vidova automobilskog sporta.
Jedan od najboljih nastupa u povijesti utrka
Mossova nevjerojatna svestranost okrunjena je draguljem u toj niski pobjeda, osvajanjem utrke Mille Miglia s Mercedesom 1955. U čitavoj povijesti najznačajnije cestovne utrke svih vremena samo su dvojica netalijanskih vozača uspjeli pobijediti: Rudolf Caracciola i Moss, obojica vozeći Mercedes-Benz. Ogromnu ulogu u Englezovoj pobjedi imao je suvozač Denis Jenkinson, a njegov je izvještaj o toj trci nedvojbeno najpoznatiji tekst u povijesti automobilističkog novinarstva.
Razvio je poseban sustav zapisivanja podataka o stazi ispred automobila, na dugačkoj roli papira koju je vrtio i rukama pokazivao Mossu dogovorene znakove. To je bio jedini način za svladavanje više od 1.500 km staze, uglavnom zavoja na zavoju na putu kroz Apenine. Nebrojeni krugovi treninga (jednom su zamalo i nastradali, sudarivši se s kamionom talijanske vojske), briljantna Mossova vožnja i pedantno Jenksovo zapisivanje svih detalja prije utrke donijeli su srebrnom Mercedes-Benzu 300 SLR s brojem 722 pobjedu u rekordnom vremenu i besmrtnost. Kada bi ga tvornica odlučila prodati, smatra se da bi ovaj automobil postigao cijenu od možda čak i nekoliko stotina milijuna dolara, osjetno višu nego ma koji drugi ikada proizvedeni automobil.
Moss i Jenkinson predstavljali su nevjerojatnu sliku, vozeći osjetno većom brzinom od ostalih sudionika utrke. Gledajući nisku bradatu priliku na suvozačkom sjedalu kako frenetično lamata rukama, Talijani su neumitno i logično došli do zaključka da je Moss sa sobom poveo svećenika, koji se moli za uspješno svladavanje ove naporne utrke. Čak možda i u većoj mjeri nego Moss, Jenkinson je postao legenda u Italiji — do kraja života neprestano su ga prepoznavali na mjestima poput Monze i Imole.
O iznimnosti ove vožnje možda najbolje svjedoči podatak kako je drugoplasirani momčadski kolega Fangio, koji je nakon davne smrti suvozača Daniela Urrutije u Andama uvijek vozio sam, zaostao gotovo 32 minute za pobjedničkim vremenom od 10 sati, 7 minuta i 48 sekundi, uz prosječnu brzinu britanskog dvojca od 157.650 km/h. Samo je još Umberto Maglioli u Ferrariju imao manje od sata zaostatka. I danas se ovaj nastup pobjednika smatra jednim od najboljih u povijesti utrka.
Osobnost je igrala veliku ulogu u Mossovu stjecanju enormne popularnosti; može se reći da je istovremeno bio preteča Jamesa Hunta i Lewisa Hamiltona. Premda je to bilo prije seksualne revolucije 1960-ih i Swinging Londona, Mossovi su podvizi s obožavateljicama poprilično legendarni i nijedan značajniji društveni događaj nije mogao proći bez njega. Pogotovo ako je uključivao lijepe djevojke, godinama je bio u žirijima izbora za Miss svijeta, jednom i prekinuvši medeni mjesec zbog toga, samo pet dana nakon svadbe!
Džentlmenski izgubio titulu
I u svijetu Grand Prix utrka Moss je ostvario puno nezaboravnih pobjeda.
Prvi je engleski vozač koji je osvojio domaću Veliku nagradu, na stazi Aintree 1955. To je jedina Velika nagrada na kojoj je bio brži od momčadskog kolege u Mercedesu, Fangija. Sam Moss nije posve siguran da ju je osvojio vlastitom vožnjom, ali veliki argentinski džentlmen uvijek je inzistirao da je bilo upravo tako i da nije kolegi pustio da ga pobijedi pred domaćom publikom. Odnos ove dvojice velikana bio je iznimno srdačan, gotovo poput oca i sina, te su uvijek imali samo birane riječi jedan za drugoga.
Iznimna je bila i pobjeda za Vanwall na istoj stazi dvije godine kasnije, kada je nakon odustajanja iz vodstva zbog kvara preuzeo bolid rekonvalescenta Tonyja Brooksa i s devetog ga mjesta doveo do pobjede. Često zaboravljan, a sjajan vozač, Brooks je danas uz Mossa jedini još živući pobjednik utrke iz 1950-ih. Nažalost, baš poput Mercedesa nekoliko godina ranije, i Vanwall se povukao iz svijeta utrka, ostavljajući Mossa bez angažmana u nekoj od vodećih tvorničkih momčadi.
Nakon četiri uzastopne sezone u kojima je bio viceprvak (pri čemu je upravo njegovo džentlmensko inzistiranje da se u Portugalu 1958. poništi diskvalifikacija rivalu Mikeu Hawthornu dovelo do toga da od njega izgubi titulu za bod), u privatnoj je momčadi prijatelja Roba Walkera, tajkuna iz porodice proslavljene viskijem Johnnie Walker, s obzirom na ipak inferiorne uvjete još više oduševljavao sjajnim pobjedama i trima uzastopnim trećim mjestima na kraju sezone. Nastup u Monaku 1961., u kojem je gotovo pa ponizio osjetno snažnije Ferrarije Richieja Ginthera i Phila Hilla te ostvario pobjedu u Walkerovu Lotusu, nerijetko se smatra jednom od najboljih vožnji u Formuli 1.
Istodobno je briljirao je u utrkama sportskih i GT automobila. Na Le Mansu nikad nije bio bolji od drugog mjesta, ali osvojio je Targa Florio, 1000 km Nürburgringa i mnoge druge velike utrke, ponekad i na neobične načine. Poznata je anegdota kako je tijekom RAC Tourist Trophyja na Goodwoodu 1960. uključio radio u Walkerovu Ferrariju 250 GT SWB i slušao prijenos utrke, te po komentarima Raymonda Baxtera pratio koliku prednost ima pred Royom Salvadorijem i treba li ubrzati.
Vozio oldtimere do 2011.
Mossova briljantna karijera naprasno je prekinuta teškom nesrećom u Lotusu u Goodwoodu 1962., nakon koje je proveo nekoliko tjedana u komi.
Oporavak je jako dugo trajao i kada je uvidio da više nema brzinu potrebnu za povratak na sam vrh, Moss se radije povukao nego da tavori u prosječnosti. Pretrpio je vrlo ozbiljne ozljede mozga te ne čudi to što je došlo do trajnijih posljedica, ali impresionira i to što je bio spreman sam sebi priznati, a i obznaniti svijetu da je to razlog za odustajanje.
Fantastične fizičke predispozicije i sprema bili su među razlozima njegova uspjeha. U to vrijeme česti su mili ‘Le Mans startovi’, u kojima vozači preko staze trče do automobila i pokreću ih, a Moss je redovno bio najbrži u tom trčanju. Osim toga, Jenkinson svjedoči o njegovu nevjerojatnom vidu — mnogo puta bi ga Moss upozorio o nečemu što se nalazilo daleko ispred, osjetno prije nego što bi i on to mogao uočiti. Gubitak takvih komparativnih prednosti svakako je mogao utjecati na Mossovu odluku o povlačenju.
O koliko je posebnom vozaču bila riječ možda najbolje govori podatak što je za 1962. već bio sklopio jedinstveni dogovor s Enzom Ferrarijem. Kako nije želio doći voziti za Scuderiju (manje zbog patriotizma, a više zbog lukrativnog ugovora s BP-jem, što se kosilo s Ferrarijevim partnerstvom sa Shellom), sklopili su dogovor prema kojem je talijanska tvornica bila spremna isporučiti najnoviji model tvorničke specifikacije kako bi ga Moss mogao voziti u plavo-bijelim škotskim bojama momčadi svog prijatelja. Mnogi su uvjereni kako bi ta kombinacija vladala Formulom 1 ranih 1960-ih, barem do sazrijevanja Clarka i Lotusa.
No, podjednako je značajno ono što i sam Moss naglašava: da je Ferrari bio isporučen prije te kobne utrke na Goodwoodu, do nesreće najvjerojatnije ne bi ni došlo. Premda točan razlog nikada nije utvrđen, vjerojatno je pucanje nečega na Lotusu bilo uzrok — kao i mnogo puta pri nesrećama i smrtima drugih vozača. Ljudi koji su ginuli u Ferrarijima ginuli su zbog vozačkih pogrešaka, vlastitih ili tuđih, a ne zato što bi nešto puklo na bolidu.
Nakon povlačenja se smirio uz novu suprugu Susie, s kojom je i danas, te dugo komentirao utrke na televiziji, ali u nekoliko navrata se i vraćao na poneku utrku ili reli. Početkom 1980-ih je čak i odvezao dvije sezone u britanskom prvenstvu turističkih automobila za Audi, bez većeg uspjeha. Vrlo je redovno zato nastupao na utrkama oldtimera, od čega je zbog starosti ipak odustao 2011. Nažalost, nakon jednog incidenta s liftom prije nekoliko godina rijetko se pojavljuje u javnosti, a početkom prošle godine objavio je kako se u potpunosti povlači iz javnog života. Pogodila ga je 2008. i smrt sestre Pat, sjajne vozačice relija.
Sretan rođendan velikom majstoru, uz iskrenu želju da će još dugo proći dok se ne prisjetimo ovog članka nekim manje vedrim povodom. Sir Stirling trenutno vodi posljednju, najveću bitku svog bogatog života — postoji još toliko toga o njemu čega se u ovom pregledu nisam uspio ni dotaknuti — i želimo mu da, mada tu bitku nitko nikada nije uspio dobiti, u njoj izdrži čim dulje.
