Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što čini ženu?

Osjetljivo pitanje transrodnih osoba u sportu

Zadnja izmjena: 5. veljače 2019.

Richard Raskind rođen je 1934. u New Yorku, u dobrostojećoj obitelji židovskog porijekla. Imao je sve predispozicije za takoreći normalan, pa i nadprosječno lagodan život — omogućeno mu je vrhunsko školovanje, a svoj ionako potvrđeni društveni status uzdizao je time što se uspješno bavio različitim sportovima. Još za vrijeme srednje škole eksperimentirao je s američkim nogometom, plivanjem i tenisom, a kao ljevoruki igrač baseballa zapeo je za oko New York Yankeesima.

Tom je ljevicom, međutim, prilično dobro servirao i općenito je tenis bio sport koji ga je najviše privlačio; na Sveučilištu Yale sada već stasiti mladić od 185 centimetara postao je kapetan teniske ekipe te jedan od najboljih koledž igrača u cijeloj zemlji, a nakon što je diplomirao na Yaleu Richard se na Sveučilištu Rochester specijalizirao za oftalmologiju. Između ostalog, medicinsko usavršvanje odradio je u Američkoj mornarici, gdje je nastavio igrati tenis te bio najbolji i u singlu i u dublu na prvenstvu koje je organizirala U.S. Navy.

Došavši u mornaricu morao je, kako to već biva, obrijati bradu koju je ionako uzgajao na savjet svog psihijatra. Naime, svaki put kad bi u ogledalu vidio svoje obrijano glatko lice, pojašnjavao je izbezumljenom psihijatru, vidio bi Renée – svoj ‘alter ego’, ženu u koju se počeo presvlačiti još za vrijeme srednje škole, koristeći odjeću svoje sestre. Renée stvarno nije htjela da Richard nosi bradu, a htjela je i da brije noge, pa i da se koji put na ulice New Yorka iskrade u kakvoj ljetnoj haljini ili čemu već.

Taj sukob nje i Richarda egzistirao je već nekih 30-ak godina kad je konačno upoznao psihijatra koji mu nije savjetovao da uzgaja bradu, već se radilo o učeniku dr. Harryja Benjamina, osobe koja je prva dublje ogrezla u nešto što se tada smatralo oblikom ludila — u transrodnost ljudskih osoba. Na njegov poticaj Richard je počeo uzimati blokatore muškog spolnog hormona testosterona te doze estrogena, ženskog spolnih hormona.

Riječ o prilično osjetljivom i nimalo jednostavnom pitanju koje zadire u ljudska prava: što znači biti ‘dovoljno’ žensko i postoji li uopće nešto takvo?

Ubrzo je, međutim, odustao od tzv. tranzicije te poslušao savjet prijatelja — trebao si je pronaći pravu ženu. Godine 1971. zatalebao se u manekenku Barbaru te s njome ubrzo dobio sina Nicolasa; pa, iako je oduvijek bio straight, sve je to učinio valjda u želji da zauvijek potisne Renée. Četiri godine kasnije, međutim, brak se raspao i Renée je ponovno rođena, da upotrijebimo prijevod toga imena s francuskog.

Te 1975. operacijom promjene spola Richard Raskind postao je Renée Richards, koja je svoj novi život odlučila započeti u Newport Beachu, u Kaliforniji, sada kao oftalmologinja. I svih tih godina, dok je Richard patio od depresije i pomišljao na samoubojstvo, jedino je utočište, mjesto gdje nije bilo bitno tko nastupa, bio teniski teren.

“Muškarac osvojio ženski turnir”

Dakako, sport je jedan od najboljih načina socijalizacije pa je Renée u lokalnom teniskom klubu ubrzo stekla nove prijatelje i prijateljice, pa i zaigrala amaterske turnire, od kojih je jedan osvojila. I baš na tom koji je osvojila zapela je za oko jednom gledatelju, kojemu se učinilo kako je već negdje vidio taj ljevoručni servis i forhend, ali i te nježne crte lica, pa i cijelu figuru.

Nedugo potom novine su izvještavale kako je “muškarac osvojio ženski turnir”.

Tih godina, točnije 1973., osnovan je Women’s Tennis Association (WTA) te je ženski profesionalni tenis bio u povojima, a ideja kako bi se transrodna ili transseksualna osoba (razlika između dvaju pojmova objašnjena je ovdje) mogla natjecati u ženskoj konkurenciji, u trenucima kad su djevojke kako-tako izlazile iz sjene muškog tenisa, provlačila se u medijima kao nedopustiva.

Renée zapravo nikada nije ni namjeravala nastupati profesionalno, ali njen društveni status, pa i temeljna ljudska prava, osjećala je, bili su duboko potkopani: godine 1977. Vrhovni sud u New Yorku utvrdio je kako je Renée žena te je iste godine nastupila na US Openu. S 43 godine na leđima u singlu je ispala u prvom kolu, ali je zato stigla do finala u parovima; profesionalno je igrala četiri godine, ali bez zapaženih rezultata. Ili bez dovoljno zapaženih rezultata; jer da je kojim slučajem priprijetila Chris Evert ili Martini Navratilovoj, koju je naposljetku dvije godine trenirala, pitanje je koliko bi dugo opstala u tim vodama.

Na njenom sudskom procesu sudac je utvrdio kako se njezini mišići, težina (spala je tijekom tranzicije s cca 85 na cca 65 kilograma), visina te općenito fizički izgled uklapaju u “norme kako žena izgleda”. Renée je danas u mirovini i s vremenom je postala konzervativna glede nastupa trans sportašica u ženskoj konkurenciji, smatrajući kako ugrožavaju to tzv. ravnopravno ili pošteno natjecanje.

“Da sam kojim slučajem s 22 godine otišla na operaciju promjene spola te da sam s 24 došla na Tour, nijedna biološki rođena žena ne bi mi se mogla približiti”, rekla je jednom.

To je izjavila dok su smjernice Međunarodnog olimpijskog odbora iz 2003. nalagale kako sportašice koje su obavile operaciju promjene spola dvije godine uoči natjecanja moraju imati razine testosterona u određenim granicama; prije tri godine su smjernice još olabavile i sportašice moraju unatrag godinu dana od natjecanja imati razinu testosterona ne višu od 10 nanomola po litri, uz uvjet kako je tranzicija završila prije četiri godine.

Pritom postoji konsenzus kako muške genitalije ne utječu na sportsku izvedbu, ali postoje dva razloga zašto MOO odnedavno razmišlja modificirati smjernice.

Rijetki uspjesi

“Osim razine testosterona koja se kontrolira, možete imati kompletno mušku anatomiju, proglasiti se ženom i nastupati sa ženama”, objašnjava sportski znanstvenik Ross Tucker te pritom objedinjuje glasove pojedinih međunarodnih sportskih saveza, ali i feministica koje smatraju kako transrodne žene mogu imati svojevrsnu muskulaturnu ‘rezervu’, koju su razvile dugogodišnjim nastupanjem i treniranjem kao muškarci.

“Ako prolazite tranziciju nakon 15 godina teretane i prirodnog testosterona, to je kao da žena provede 10 godina na dopingu. Pomeli biste konkurenciju i ljudi bi postavljali pitanja”, sažela je to 49-godišnja Francuskinja Sandra Forgues, transrodna žena koja je 1996. osvojila zlatnu olimpijsku medalju u muškom veslanju. Ipak, Forgues dodaje kako bi se sportašice koje su završile tranziciju u adolescenciji trebale moći natjecati.

No, u kojoj mjeri one imaju prednost te imaju li uopće iole značajnu prednost zapravo je prilično teško odgonetnuti — naprosto ne postoji dovoljno znanstvenih istraživanja. Pionirka na tom području je Julian Harper, koja je, doduše, medicinska fizičarka, ali koja je promjene promatrala i na sebi, bivšem trkaču. Također, Harper je jedna od savjetnica MOO-a, a 2015. objavila je studiju — treba reći, na ne baš reprezentativnom uzorku — prema kojoj transseksualne trkačice-dugoprugašice nemaju značajne prednosti.

“Dok prolaze tranziciju one značajno gube mišićnu masu te aerobni kapacitet, što uzrokuje probleme s pokretljivošću, brzinom i trkačkom izdržljivošću”, tumači Harper, ali dodaje kako usto ipak profitiraju od tzv. mišićne memorije, uzrokovane dugogodišnjim treninzima snage. Njezino je istraživanje, međutim, vezano uz trčanje, a prigovori dolaze ponajprije iz kontaktnih, ali i nekih drugih sportova. Također, treba reći kako se javnost najčešće uskomeša onda kad trans sportašica ostvari dobar rezultat, a to je prava rijetkost.

Još smo ranije pisali o slučaju Roberte Cowell, prve osobe u Velikoj Britaniji koja je operativno promijenila spol. Ona je imala tu sreću što se bavila automobilizmom, jednim od rijetkih sportova u kojima se muškarci i žene mogu natjecati zajedno, pa je i nakon toga ostvarivala značajne uspjehe u utrkama. Međutim, od 2004. naovamo na Olimpijskim igrama nije nastupila niti jedna trans sportašica; kroz povijest ih je uopće nastupalo nekoliko desetaka, a dosad su osvojile dvije medalje.

Premoćna da bi bila ženski pivot

Rachel McKinnon, inače profesorica filozofije, osvojila je prije nekoliko mjeseci zlatnu medalju na Svjestkom prvenstvu u track biciklizmu kategorija od 35-44 godina) i jedna je od onih koji iznose onu prilično škakljivu tvrdnju, a to je kako ravnopravno ili pošteno natjecanje ionako ne postoji. Naprosto svatko ima neke fizičke predispozicije koje ga mogu učiniti boljim sportašem i teško je odrediti granicu koja bi kazivala što je ta nedopuštena prednost.

Druga transrodna sportašica koja je osvojila medalju, tj. srebro na SP-u 2017., Novozelanđanka je Laurel Hubbard, dizačica utega kojoj je danas 41 godina, a tranziciju je završila s 35. Najbliže nastupu na OI bila je brazilska odbojkašica Tiffany Abreu, koja je nakon tranzicije postala jedna od najdominantnijih igračica u domaćoj ligi. Ipak, nakon pritiska javnosti nije pozvana u reprezentaciju za Igre u Rio de Janeiru 2016.

A Hannah Mouncey jedan je od najrecentnijih slučajeva koji je podigao prašinu. Danas rukometašica australske reprezentacije. Hannah je prije nastupala za mušku rukometnu reprezentaciju, a nedavno joj je nacionalni savez australskog nogometa zabranio da nastupa profesionalno, navodno zbog sigurnosti drugih djevojaka. Osim te sumnje kako je, primjerice, baš Hannah naprosto premoćna da bi bila ženski pivot, spomenut je drugi razlog koji tjera MOO na premišljanje vezan uz tu razinu testosterona ispod 10 nanomola po litri, što je ugrubo nekakva najniža prisutna razina u muškaraca. Naime, 99 posto žena ima razinu manju od tri nanomola po litri, pa se i spomenuta Harper slaže kako je ta granica možda nepravedna.

S druge strane, slučaj južnoafričke atletičarke Caster Semenye, žene čije tijelo prirodno proizvodi (pre)veliku količinu testosterona, otvorio je dodatna pitanja o prirodi spola i roda te ulozi hormona u sportskim rezultatima.

Očekuje se kako će MOO nove smjernice objaviti prije OI 2020. u Tokiju, a Harper je jedna od znanstvenika i istraživača koji će ih u tome savjetovati. Naravno, treba napomenuti da je riječ o prilično osjetljivom i nimalo jednostavnom pitanju koje zadire u ljudska prava: što znači biti ‘dovoljno’ žensko i postoji li uopće nešto takvo?

Ne propusti top članke