Otkako je turnir počeo, dotična zapravo igra dvije utakmice; prva je, naravno, ona na teniskom terenu, dok se druga odvijala u sali za press konferencije, a s obzirom na te okolnosti možemo reći da se ona, barem zasad, prilično dobro nosi sa svime. Nakon meča prvog kola protiv Ukrajinke Marte Kostjuk Sabaljenku su na press konferenciji dočekala sad već standardna pitanja o ratu u Ukrajini i njenu stavu prema ratu, a kap koja je prelila čašu dogodila se nakon meča drugog kola, kad ju je jedan od novinara upitao kako je moguće da potencijalni svjetski broj 1 podupire bjeloruskog predsjednika i diktatora Aleksandra Lukašenka.

Sabaljenka je, naime, za vrijeme prosvjeda u Bjelorusiji iz 2020. bila jedna od potpisnica pisma potpore dotičnom, a navodno je i Novu godinu dočekala u njegovu društvu. Nakon što je izjavila da na to nema komentara, isti je novinar postavio pitanje može li ona, Sabaljenka, jasno i glasno osuditi činjenicu da “Bjelorusija projektilima napada Ukrajinu”, iako je samo dva dana ranije izjavila da nitko od ruskih i bjeloruskih sportaša ne podupire rat — što, doduše, nije istina, ali to sad i nije toliko bitno. Sabaljenka je potom rekla da nema komentara ni na to pitanje i da je na ovu temu već rekla sve što je imala za reći, a novinar je onda zaključio kako “sad sve znamo” i da je “sve jasno”.

Njena najveća odgovornost nije ili ne bi trebala biti političke prirode, već je to ona vrsta odgovornosti prema klincima i klinkama koji u njoj vide uzor

Iako je već i prije Roland Garrosa izjavila da bi zaustavila rat kad bi to bilo u njenoj moći, vjerojatno je to pitanje koje će joj se u nekom trenutku opet postaviti, valjda u nadi da se uspije iskopati njena duboka i skrivena privrženost prema ratu, ali i prema svojem voljenom vođi Lukašenku. Sabaljenka danas igra protiv Ukrajinke Eline Svitoline, a nakon meča joj suparnica neće pružiti ruku; Ukrajinke se već neko vrijeme ne rukuju s Ruskinjama i Bjeloruskinjama, neovisno o njihovim stavovima prema ratu, a spomenuta Kostjuk više je puta prozvala Sabaljenku da valjda nije dovoljno gorljiva ili makar jasna u svojem protivljenju ratu.

Kakva je, dakle, ta odgovornost Arine Sabaljenke i postoji li ona uopće?

Što ako…

Mislim da se ipak možemo složiti da postoji. U konkretnom slučaju, vjerojatno nije pogrešno zaključiti da je Sabaljenka iznimno popularna ličnost u svojoj zemlji. Samim time, vjerojatno nije pogrešno reći ni da njeni javno izneseni stavovi imaju određenu težinu ili možda, bolje rečeno, utjecaj. Da se ona javno izjasni protiv Lukašenka, čak i nekako između redaka, to bi, unatoč strogoj cenzuri koja bi vjerojatno nastupila, vjerojatno jako odjeknulo u njenoj zemlji. Tko zna, u nekom za vlasti najneugodnijem scenariju, možda bi se onda i neke druge javne ličnosti odvažile isto učiniti i možda bi to onda bio okidač za nešto više. Pričamo, dakle, čisto teoretski.

Jasno je onda da određena doza odgovornosti postoji i nije sasvim nebitno kako Sabaljenka javno djeluje, jer, eto, ona ionako ne može ništa promijeniti. Tu, međutim, postoji nekoliko problema.

Prvi je taj što je sasvim nerealno, pa i licemjerno očekivati da sportaši i sportašice igraju takve, de facto povijesne uloge izvan terena ili da su u najmanju ruku i politički aktivisti. Od prosječnog vrhunskog sportaša danas se počelo toliko toga zahtijevati da se doima kao da je neka realna politička moć u njihovim rukama, dok se u stvarnosti njihovo djelovanje na kraju često pokaže kao samo deklarativno i simbolično.

Sabaljenka možda treba snositi odgovornost za svoja djela — i snosi, jer joj, eto, zbog tog pisma sada postavljaju pitanja — ali isto tako je u pravu kad se želi samo nastaviti baviti onime u čemu je najbolja. Osim toga, čak i da se želi javno izjasniti protiv Lukašenka, postoji opasnost da bi ona sama, pa i njena obitelj postali ugroženi. Ne možemo znati što bi se točno dogodilo, ali mislim da bez neke zadrške možemo reći da je zbog prirode režima to sasvim realna opcija.

Na kraju krajeva, možemo postaviti i sljedeće pitanje: koliko uopće želimo da sportaši i sportašice budu odgovorni prema javnosti i što kad se njihovi stavovi ne poklapaju s našima? Što kad je netko dovoljno glup da nakon meča na kameru u jednu poruku uspije uklopiti ono “Kosovo je srce Srbije” i “Stop nasilju”, i to zato jer je, eto, osjetio da ima takvu odgovornost? Uostalom, što i da Sabaljenka (potajno) masturbira na Lukašenka? Treba li joj zabraniti da pohodi press konferencije ili možda zabraniti da igra? I hoćemo li onda na isti način postupiti sa svima onima koji (navodno) podupiru autokratske režime?

Najvažnije od svega: imamo li uopće pravo nekoga moralno ucjenjivati?

Jer, na kraju krajeva, pitanje koje u javnosti gotovo uopće ne čujemo jest ono: kakvu odgovornost u ovom slučaju imaju mediji? Što se, recimo, događa kad nekom narušite mentalno zdravlje zbog serije istih pitanja koja, istini za volju, imaju samo jedan cilj: isprovocirati sugovornika te od toga dobiti kontroverzu za koju unaprijed znate da će se klikati? Tko točno snosi odgovornost za to i na koji način?

Šuplja priča

Tu se, nažalost, opet moram referirati na razdoblje pandemije — prije svega zato što smatram da se općenito kao društvo nismo pogledali u ogledalo. Konkretno, na način izvještavanja u pandemiji — konstantno održavanje psihoze te nepropitivanje, odnosno duboko zabrinjavajuće jednoumlje kad su u pitanju bile famozne mjere, a da o moraliziranju najnižeg stupnja i ne krenem pričati — tijekom kojeg su podbacili manje-više svi mediji, iako su neki još i danas vjerojatno uvjereni u svoje mesijansko poslanje.

Vjerujem da nije neistinito reći i da su mediji svojim nedovoljno društveno osjetljivim djelovanjem zapravo pridonijeli nastanku psihološke, pa i ekonomske štete — nemoguće je reći do koje mjere — ali da za to, eto, nisu snosili apsolutno nikakvu odgovornost. Pritom nisam luđak koji zaziva da nekakav režim ima kontrolu nad medijima, već samo smatram da imamo ozbiljan problem, a to je da mediji imaju ogromnu moć, ali i vrlo malenu odgovornost.

Sabaljenka je razriješila situaciju na način da je počela preskakati press konferencije, upravo pod izgovorom da želi sačuvati mentalno zdravlje, a turnir je ovaj put stao na njenu stranu. Iako je na taj način postala privilegirana u odnosu na druge, učinila je ono što je smatrala da je najbolje za nju samu i njen tenis i to je nešto što se može razumjeti.

Na kraju krajeva, njena najveća odgovornost nije ili ne bi trebala biti političke prirode, već je to ona vrsta odgovornosti prema klincima i klinkama koji u njoj vide uzor. To je onda i jedina univerzalna odgovornost sportaša i sportašica. To kako se ponašaju i što uopće predstavljaju na terenu; kakvi su izvan terena i na koji su način stigli do svojeg uspjeha.

Sve drugo, ponajprije ovo što se tiče njihovih političkih stajališta, za mene osobno je šuplja priča.

Da, postoji određena doza odgovornosti, ali očekivanja su naprosto postala prevelika, pa i što kad se njihovi stavovi ne poklapaju s našima? I što kad sve preraste u čisto novinarsko uznemiravanje ili, ako hoćete, iživljavanje? Na kraju krajeva, iako nas svojim izvedbama na terenu inspiriraju, vrhunski sportaši i sportašice izvan terena često nisu ono što mi želimo da budu.

Ali zašto bi uopće i trebali biti? I kakvi smo to točno mi, mediji?