Dugo je Zlatko Dalić bildao hrabrost, uvjeravajući nas svih tjednima uoči turnira da je početni sastav praktički stvar formalnosti i da se u školskim klupama već recitira početni sastav koji će poslati protiv Maroka na otvaranje. Štoviše, toliko smo se fokusirali na tu zdravorazumsku činjenicu da nam je jedina otvorena debata bila o napadaču i desnom krilu, ali i to se postupno kristaliziralo kako se današnja utakmica primicala.
“Lovren i Vida imaju zasluge, ne želim ih se odreći, ali svjesni su da dolaze mlađi”, opalio je s autoritetom izbornik po prstima poslovično lajavog Dejana Lovrena, koji se upalio bildati svoj vječni imidž kapetana bez vrpce u misiji spašavanja ‘svog’ startnog mjesta u reprezentaciji. “Vrijeme donosi svoje, to je proces koji ide svojim tijekom i moramo ga primijeniti”, dodao je Dalić, samouvjeren nakon što je uspješno uveo Martina Erlića i, još važnije, Josipa Šutala kao prirodnog para Jošku Gvardiolu na stoperskoj poziciji.
Nije da mu je strano riskirati s nedokazanim mladićima na velikim natjecanjima; Gvardiol je praktički debitirao na otvaranju prošlog Eura, i to kao lijevi bek. Ovdje je naizgled bilo jasno da će već kudikamo uhodaniji Šutalo dobiti prednost i pomoći podignuti visoko linije protiv Maroka.
A onda je sinoć Lovren dočekao svoje.
Svoju satisfakciju on je danas dobio, jer je nedvojbeno pokazao zbog čega i dalje treba biti dio reprezentacije. No, propatila je čitava postavka hrvatske igre
Ona kultna rečenica koju Al Pacino izgovara u trećem nastavku Kuma sama pada na pamet: “Just when I thought I was out, they pull me back in”. Taman kada je Dejo pomislio da je izgubio tu svoju bitku, da je Dalić odlučio dalje demonstrirati autoritet, čak i prema starim zaslužnicima naspram podizanja kvalitete igre, eto ga natrag. Sigurno je sigurno.
U redu, nije Lovren zaboravio igrati nogomet, niti je taj svoj imidž koji je vječno furao u svom stilu totalno izgubio svoj smisao. Dalić se, s druge strane, možda donekle i uplašio samog sebe i svojih odluka te procesa koji su, kako je on sam naglasio u tom obraćanju Lovrenu i Vidi, prirodni. Ali, kada je trebalo isprintati sastav koji će otvoriti put obrane svjetskog srebra, očito je zastao i ipak odlučio da je ziheraštvo lakša opcija. Uostalom, takva je ispala i čitava utakmica.
Argumenti za ostanak
Lovren je, realno, odigrao vrlo solidnu utakmicu.
Prema SofaScoreovim je podacima bio čak najbolje ocijenjen hrvatski igrač, sa po pet otklonjenih opasnosti, tri blokirana udarca, jednim presjecanjem i s četiri oduzete lopte. Ušao je također u četiri duela na tlu i sva četiri osvojio, a od pet zračnih je uzeo tri. U tome se ocrtavala rutina i ta vječna želja za autoritativnim nastupom; čak je znao zamaskirati i trenutke slabosti, kao onda kad mu je u prvom poluvremenu njegov igrač bježao iza leđa na loše poslanu dijagonalu, a on se promptno okrenuo ka Jošku Gvardiolu i naglasio mu kako očekuje da mu on kaže što mu se dešava iza ramena. No, to su ti mali trikovi starih majstora, koji će lako razvodniti i svoje greškice.
Dalić, dakle, nije nužno pogriješio s njim kao starterom, ali jest pogriješio utoliko što je odbacio vlastiti proces kojI je grlio, razrađivao i od njega profitirao. S Lovrenom su sve postavke igre postajale nekomplementarne; Luka Modrić, Marcelo Brozović i Mateo Kovačić prečesto su se gubili spuštajući se po loptu u trenucima kada bi krenuli u izgradnju napada. Ono što smo mislili da smo dobili s modernim stoperskim dvojcem, sada smo ponovno uškopili sami.
Gvardiol je odradio svoj dio posla, postavši prvi hrvatski igrač na Svjetskim prvenstvima koji je u jednoj utakmici odigrao preko 100 dodavanja (103), ali to za širu sliku i dalje nije bilo dovoljno. Lovren je često djelovao kao uteg u izgradnji, ne samo za strukturu, nego i za partnera do sebe. Dok je Gvardiol prihvaćao oprezniji tempo i dublje postavljanje kako se linija ne bi razbijala i ostajala na vjetrometini pod marokanskim presingom, Lovren je — također u svom stilu — vidljivo na trenutke i sam htio isforsirati pas, pogotovo onda kad je tražio odigrati dijagonale koje su mu djelomično uspijevale. Kao da je htio pokazati da i on ima u sebi te moderne odlike, i da je spreman odbrusiti u lice i biologiji i svim tim logičnim procesima.
Svoju satisfakciju on je danas dobio, jer je nedvojbeno pokazao zbog čega i dalje treba biti dio reprezentacije na svom zadnjem velikom natjecanju. No, u tom svom razmjerno uspješnom dokazivanju propatila je čitava postavka hrvatske igre — iako ne isključivo zbog njega — i tu svoj dio krivice snosi i Dalić. Nitko ne govori kako bi Vatreni osvojili još dva boda s Šutalom ili Erlićem u prvoj momčadi, ali da bi ostatak momčadi lakše mogao korigirati neke stvari ili smanjiti problematične stavke u domino-efektu odluke o Lovrenovom startu, svakako bi.
Za svu hrabrost koju je gradio kako bi se znao postaviti spram ponajviše Lovrena, Dalić je u zadnji čas ustuknuo pred njim. Odabrao je ziheraškiju opciju i omogućio njemu da se na temelju individualnog učinka dobije argumente za svoj ostanak u momčadi. Hoće li se morati suočiti s nekim drugim pitanjima uslijed te odluke, to ćemo vidjeti u preostalim susretima.
