Što je Francisco Román Alarcón Suárez mogao postati? To je pitanje na koje, nažalost, nikad nećemo saznati odgovor. To je pitanje koje si on, svima poznatiji kao Isco, nije dovoljno postavljao. Ili možda jest, ali se baš i nije ponašao u skladu s time.
Prošlo je točno četiri godine i 10 mjeseci otkako sam zadnji puta pisali o dotičnom, meni osobno ne samo jako dragom igraču, već igraču koji je ujedno i definicija seksipila. Ne toliko zbog svojeg lica, koliko općenito zbog svoje stature; o njegovoj besprijekornoj tehnici te magiji koju je sposoban proizvesti da i ne govorim. Bio je to tekst u kojem se jasno implicira da je bilo nepravedno to što je tada bio marginaliziran u Real Madridu, još pogotovo u eri nakon Cristiana Ronalda. Isco je ipak dugo živio u sjeni tih Realovih superstarova, taman je ulazio u svoje najbolje godine i bilo je za očekivati da bude barem jedan od predvodnika novog Reala.
Imao je kvalitetu za to. Jedna je od najboljih desetki na svijetu — i mit je da je on desetka starog kova — a to je u Madridu u više navrata pokazivao. Svejedno, ostao je taj dojam da tek treba doseći svoj vrhunac, a onda se u mandatu Santiaga Solarija našao zaleđen na klupi. Solari je dva mjeseca kasnije dobio otkaz nakon ispadanja od Ajaxa u osmini finala Lige prvaka, a Real se vratio svojoj provjerenoj opciji. Zinedine Zidane je ponovno sjeo na klupu, ali Isco ni to iz možda pomalo i nedokučivog razloga nije znao iskoristiti. Što se, dakle, promijenilo u te četiri godine i 10 mjeseci? Puno toga, baš puno.
Isco je u ljeto 2022. napustio Real i nedugo potom potpisao za Sevillu. Ondje se ujedinio s Julenom Lopeteguijem, trenerom koji ga iznimno cijeni i koji ga je svojevremeno zapravo i vidio kao jednog od predvodnika novog Reala. Kad je Lopetegui nekoliko mjeseci kasnije dobio otkaz, Isco je ušao u sukob sa sveprisutnim Monchijem koji ga je, prema njegovoj verziji priče, praktički istjerao iz kluba. Bio je zatim blizu potpisa za Union Berlin, ali to se izjalovilo u zadnji tren i sve do srpnja 2023. — dakle, punih sedam mjeseci — Isco je bio nogometaš bez ugovora.
Isco je bio na dobrom putu da postane ono što je zapravo mogao biti, ali je onda donio niz krivih odluka
Kad profesionalni nogometaš bude sedam mjeseci bez kluba, pogotovo nogometaš takvog renomea, i to još u 31. godini, logično je valjda upitati se i što je to uopće što ga još uvijek čini upravo profesionalnim nogometašem. Isco je tako počeo djelovati kao pomalo prepotentna ugasla zvijezda kojoj nije ni do čega, pa i dežurni troublemaker koji želi tek toliko odraditi još ugovor ili dva.
Bilo je to u skladu s onime kako su ga ljudi znali percipirati još dok je bio u Madridu; uvijek se činilo kao da u njemu čuči taj mali uhljeb te da je to u suštini ono što ga je sputavalo. Jest, Isco je bio bitan u Realu, ali bio je bitan samo onoliko koliko je bilo potrebno da se primiri njegovo eventualno nezadovoljstvo. Dobivao je točno onoliko minuta ili prilika koliko je bilo dovoljno da ga se primiri. Problem je bio u tome što to nije bilo dovoljno da bi postao ono što je zapravo trebao biti.
Izgubljenih pet sezona
“Na kraju bih uvijek uspio okrenuti situaciju u svoju korist i igrao bih”, izjavio je prije nekoliko mjeseci. “Bio sam starter u dvama finalima Lige prvaka, u finalu Kupa, Superkupovima… Do 2018. uspio sam biti tu u svim bitnim trenucima, i to u najvećem klubu u povijesti. I tu dolazimo do problema. Zato što je otići iz Reala točno onda kad moraš otići jako komplicirana stvar koja se dogodila mnogim igračima.”
Isco je mislio da će se ponovno izboriti za poziciju i zato nije otišao ranije. To će se pokazati kao jako loša odluka, ali problem je u tome što mu je Real cijelo vrijeme davao dojam lažne sigurnosti.
Isco je dobivao puno minuta, igrao je i te neke ključne utakmice, ali u suštini nikad nije bio nezamjenjiv ili jedan od nositelja igre. Iz ovih tablica (u zagradi je broj utakmica koje je započeo) vidimo da je čak i u onim sezonama u kojima je skupio najviše minuta bio čovjek koji je u pravilu prvi izlazio s terena ili je bio prva zamjena. Real mu je stvarno puno dao, učinio ga je vrhunskim igračem, ali istovremeno mu je stvorio lažni dojam o ulozi i sigurnosti u momčadi. Naravno da je lagano pričati iz ove perspektive i naravno da to nisu lake odluke — jer zadiru i u obiteljski život, a odlazak iz Madrida u konačnici predstavlja i svojevrsno priznanje ‘poraza’ — ali Isco je odavno trebao napustiti taj klub. Pogotovo ako je htio saznati odgovor na pitanje s početka teksta.
Ovako se dogodilo da je ostao, ali i da je izgubio praktički pet sezona, i to upravo onda kad je trebao dosegnuti svoj vrhunac. Ušao je u svoju zonu komfora i jednostavno je nije mogao napustiti. I iako je ona percepcija o njemu uglavnom kriva, istina je da je u njemu čučao taj mali uhljeb. Da se radi o nečemu što mu ipak nije u potpunosti zarobilo mentalitet, sugerira i to što je prvo otišao u Sevillu, a u srpnju je odlučio potpisati za Betis. Klub u kojem sada ponovno pokazuje što je sve mogao ili trebao biti.
Isco je trenutno jedan od najboljih igrača La Lige, a njegova subotnja partija protiv Mallorce samo je demonstrirala svu raskoš njegova talenta; u pobjedi 2-0 upisao je predasistenciju za prvi pogodak — i to ne jednu od onih koje ne utječu puno na igru, već je to bilo ključno dodavanje — diktirao je tempo igre u posljednjoj trećini terena i samo pukim slučajem nije još više (direktno) utjecao na rezultat. Čak osmi put ove sezone bio je proglašen igračem utakmice.
Gledao kako njegova zvijezda blijedi
Isco bilježi 3,31 ključnih dodavanja na 90 minuta (peti je u ligi po tome) i za suigrače je stvorio pet velikih prilika (isto peti). Ima i 2,58 udaraca na 90 minuta, što mu je najviše u jednoj ligaškoj sezoni, kao i dva uspješna driblinga po susretu. Nije naodmet spomenuti i 87 posto točnosti dodavanja, što je za igrača koji uglavnom operira u zadnjoj trećini terena poprilično visok postotak.
Isco je sad kod Manuela Pellegrinija, još jednog svojeg bivšeg trenera, konačno slobodan i ne treba isključiti mogućnost da svoju priču nije završio ni u reprezentaciji; i ondje zapravo ima nedovršenog posla jer je skupio premalih 38 nastupa te odigrao tek jedno prvenstvo, ono u Rusiji 2018., kad je praktički bio najbolji igrač Španjolske.
I to je ono što zapravo žalosti. Isco je bio na dobrom putu da postane ono što je zapravo mogao biti, ali je onda donio niz krivih odluka. Da, nisu to bile tako lagane odluke kako se izvana čini, ali u svima je njima, nažalost, prevladao glas onog malog uhljeba. On mu je davao taj dojam lažne sigurnosti i u suštini je zbog toga na neki način već propustio svoju priliku. Jest, ima on još dosta vremena, stvarno ga je lijepo vidjeti kako ponovno igra sa smiješkom na licu i vidljivo je da mu ne nedostaje motivacije. Međutim, isto je tako surova i neporeciva činjenica da je praktički pet sezona potratio na nešto što se teško može nazvati ozbiljnim igranjem nogometa. I to taman onda kad je trebao ući u svoj igrački vrhunac.
Sjedio je uglavnom na klupi, trenirao je praktički u prazno i samo je gledao kako njegova zvijezda blijedi. Vjerojatno je pomislio i da ne mora nikome ništa dokazivati, ali realnost je takva da se svi stalno moramo dokazivati. Svi osim prosječnog uhljeba, naravno. I to je onda možda jedna od rijetkih pozitivnih stvari u ovoj priči; to da je za puno toga uglavnom sam bio kriv. On je donio tu odluku da će (tako dugo) ostati u Realu i to se pokazalo krivim.
I iako ga je sada uistinu opet lijepo gledati, realnost je takva da odgovor na pitanje s početka teksta vjerojatno nikad nećemo saznati.
