Svi manje-više znamo ili smo makar načuli ono da je Ivan Klasnić sad već nekoliko puta bio na transplantaciji bubrega. Svako toliko u medijima osvane kakav dramatični ili patetični naslov, u rjeđim slučajevima i s porukom da se Klasnić bori za život. Nije da on sam traži dramu ili sažalijenje, da se razumijemo… Ono što, međutim, uvijek nekako prolazi ispod radara je informacija kako je uopće došlo do toga.
Kada je 2001. stigao u Werder Bremen, laboratorijski nalazi krvi pokazivali su da Klasnić ima povišene vrijednosti kreatinina, što obično znači i stanovite probleme s bubrežnom funkcijom. Iz godine u godinu te su vrijednosti rasle, ali iz pomalo nejasnog razloga klupski liječnik i liječnica, Götz Dimanski i Manju Guha, nisu obraćali previše pozornosti na to. Dapače, bili su široke ruke kad je Klasniću bio potreban diklofenak, lijek protiv bolova, koji se, između ostalog, na tržištu prodaje kao svima nam dobro poznati Voltaren.
Bilo je to, kako će kasnije tumačiti njegov odvjetnik, dolijevanje ulja na vatru te otrov za njegove bubrege, a što je kulminiralo krajem 2005., kad je Klasnić sasvim slučajno otkrio, došavši na hitnu zbog slijepog crijeva, da ima zatajenje bubrega.
Bilo je pravo malo čudo što je uopće zaigrao nakon što mu je organizam odbacio majčin, a potom prihvatio očev bubreg… U travnju 2008. Klasnić je tužio spomenute liječnike, a prije tri godine Zemaljski sud u Bremenu presudio je u njegovu korist; liječnici su, međutim, uložili žalbu i slučaj je još i danas na višoj instanci. Klasnić je, pak, prije tri godine imao novu, treću transplantaciju te danas živi koliko-toliko normalno, iako je pitanje vremena kad će se pojaviti novi, po život ugrožavajući problemi…
Nogometna industrija ne trpi neuspjeh — ili, ako hoćete, ne trpi postojanje boli. Sve je veći broj utakmica, a igrači se tek sramežljivo žale da su preopterećeni
Prošlog tjedna je njemački CORRECTIV, neprofitni medij koji se bavi istraživačkim novinarstvom, u suradnji s javnom televizijom ARD objavio priču i dokumentarni film o kulturi uzimanja, a onda i zloupotrebi sredstava protiv bolova, popularnih painkillera — kako među njemačkim profesionalnim nogometašima, tako i među amaterima.
“Ono što sam primijetio u proteklih 14 godina jest da se Ibuprofen dijeli poput bombona”, otvoreno će reći uvijek pomalo drugačiji Neven Subotić. “Za svaku bol odmah vam daju Ibu”, dodat će. Subotić je najprominentnija ličnost koja se usudila progovoriti; CORRECTIV i ARD su od proljeća 2019. razgovarali s više od 100 profesionalaca, uglavnom bivših igrača, a istupio je i jedan liječnik bundesligaškog kluba. Spomenuta grupa novinara pokušala je stupiti u kontakt sa svim prvoligašima, ali naišli su na zid šutnje — medicinska je problematika, kažu, unutarnje pitanje…
“Mogao bih ući u utakmicu neopterećen”
Ibuprofen, Voltaren i slično, tzv. nesteroidni protuupalni lijekovi, najčešće čine i našu kućnu drogeriju, a dio tih lijekova može se nabaviti bez recepta. Već duži niz godina, međutim, poznato je da oni, ukoliko se koriste suprotno preporučenim dozama, mogu izazvati oštećenja bubrega, jetre, a iz prve ruke mogu reći da njihovo korištenje, čak i u preproučenim dozama, može izazavati želučane tegobe, u prekomjernim dozama i čir.
“Postoji jasna veza između smrti uzrokovane srčanim udarom i upotrebe nesteroidnih protuupalnih lijekova”, kaže usto Gunnar Gislason, jedan od autora studije iz Danske koji je razgovarao s njemačkim novinarima. “Ovi lijekovi utječu na kardiovaskularni sustav. Znamo da utječu na tlak i da utječu na bubrege” dodaje.
OK, treba biti načisto s onim da su tragični slučajevi rijetkost, kao i ono da postoje rizične skupine, ali kad takva nekritička i neoprezna upotreba poprimi masovne razmjere, a postoje snažne indicije da se na elitnoj razini upravo to događa, onda će se događati slučajevi poput Klasnićeva. Onda će se događati i slučajevi poput Sambe Diopa, 18-godišnjaka za kojeg se sumnja da ga je usmrtila injekcija ketoprofena, vrlo jakog nesteroidnog protuupalnog lijeka, a koji mu je nekoliko sati prije smrti ubrizgao Le Havreov klupski liječnik.
Još 2002. FIFA je počela istraživati upotrebu painkillera u nogometu; u izvješću koje je nastalo povodom Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. stoji kako je općepoznato da sportaši sredstva protiv bolova uzimaju u većim količinama od preporučenih. U Brazilu su, pak, brojke pokazale da je 40 posto igrača uzelo barem neku vrstu lijeka prije svake utakmice. Najzastupljeniji su bili upravo nesteroidni protuupalni lijekovi s 44 posto, od čega je diklofenak uziman u 60 posto slučajeva. Još nekih 10 posto od svih uzetih lijekova činila su ostala sredstva protiv bolova, a postoje i pojedinačni slučajevi onih koji su primili koktel, tj. uzimali više od jednog lijeka protiv bolova. Četiri godine kasnije, u Rusiji je 25 posto igrača uzimalo painkiller prije svake utakmice.
“Uzimanje sredstava protiv bolova u preventivne svrhe je zloupotreba”, priča za CORRECTIV i ARD Jiří Dvořák, liječnik i bivši voditelj FIFA-ina istraživačkog odjela za upotrebu painkillera, usput otvarajući i novo pitanje. Naime, ispostavlja se da ih dobar dio igrača guta iz preventivnih razloga, da bi izbjegli eventualnu bol zbog prijašnjih ozljeda ili zato jer su se tek nedavno zaliječili
“Takva je upotreba u potpunosti znanstveno neutemeljena i kontraproduktivna”, kaže Dvořák, koji je u FIFA-i bio do 2016., kad je onaj čedni anđeo Gianni Infantino raspustio njegov odjel, možda i zbog Dvořákova beskompromisnog stava koji se ogleda u onome da bi painkilleri “trebali biti zabranjeni ako se njihova upotreba ne može medicinski opravdati”.
Kako je to kad ih zloupotrebljavate, fino dočarava 30-godišnji Dani Schahin, inače i bivši napadač nekoliko bundesligaša: “Mogao bih ući u utakmicu neopterećen, bez da se brinem hoće li me koljeno početi boljeti u 15. ili 20. minuti”. Schahin je imao puno ozljeda u karijeri i ističe da posljednjih godina ne bi niti mogao igrati da nije bilo painkillera.
“Igrač se osjeća krivim ako ne može igrati kroz bol”
Ako ste se ikada pitali kako su hrvatski reprezentativci izveli onaj pothvat na Svjetskom prvenstvu u Rusiji — kako su pojedinci ili možda i svi prvotimci uspjeli pregrmjeti toliko utakmica, produžetaka i minuta, odigrati toliko toga kroz umor i bol, vući sitne ili ne baš sitne ozljede — odgovor vam se vjerojatno krije i u onome da je taj naš nacionalni naboj bio debelo potpomognut painkillerima. Posebice bi se to moglo odnositi na Šimu Vrsaljka koji je ionako došao s načetim koljenom koje će kasnije operirati; posljednje informacije govore da Vrsaljko ponovno ima problema s istim koljenom, a nagađa se i da mu je karijera u pitanju, barem na toj elitnoj razini.
Dugoročno gledajući, dakle, jasno je da je prekomjerno ‘droksanje’ painkillerima smrt za karijeru sportaša, pa vjerojatno i posljednji čavao u lijes onog scenarija po kojem dobar dio njih ionako postaju de facto invalidi.
“Mogli ste mi devet puta reći da uzimam previše painkillera. I devet puta vas ne bih poslušao”, kaže u dokumentarcu otvoreno Jonas Hummels, inače i mlađi brat Matsa Hummelsa, čovjek koji je prekinuo karijeru u 26. godini. Hummels je zbog problema s koljenom nekoliko mjeseci gutao tablete protiv bolova, a kad je dogorjeo, odlučio je primiti četiri injekcije lokalne anestezije; naime, kao Unterhachingov kapetan nije htio propustiti kup ogled protiv Bayer Leverkusena u prosincu 2015. Stvar je bila u tome što mu je koljeno bilo sasvim uništeno — unatoč injekcijama nije zaigrao ni minute u kupu te je ubrzo okončao karijeru s rupturom prednjeg križnog ligamenta, ali i s potpuno izlizanim hrskavicama.
Sami po sebi, painkilleri i ne bi bili takav problem kad ne bi bilo pritiska; jasno, pričamo o pritisku koji emitira nogomet kao biznis. Taj se pritisak slijeva od vlasnika i uprava klubova na trenere, od trenera nerijetko na liječnike, a u konačnici sve pada na leđa igrača.
“Na kraju, igrač je taj koji je pod najvećim pritiskom i koji ima najviše toga za izgubiti”, reći će Subotić koji je, usput budi rečeno, uvijek odolijevao uzimanju ibuprofena i njegovih inačica. “U nogometu uvijek postoje ti macho komentari zbog kojih se igrač osjeća krivim ako ne može igrati kroz bol ili s ozljedom”, kaže Subotić te dodaje da i igrači snose odgovornost jer su slabo informirani.
S druge strane, treba imati na umu da su i sami liječnici u sukobu interesa, a kada i postupaju savjesno, često i treneri i igrači vrše pritisak da se proces oporavka od ozljede ubrza. Često se znamo diviti onim pojedincima koji se brzo i čudotvorno vraćaju na teren, a navodno se u čak 60 posto slučajeva vraćaju ranije od onoga što liječnici smatraju odgovarajućim periodom za oporavak.
“Painkilleri kao prevencija — to je jednostavno glupo”
Thomas Frölich, Hoffenheimov zaposlenik i onaj jedini liječnik koji je javno istupio, u karijeri je radio s Joachimom Löwom, Felixom Magathom, Ralfom Rangnickom i Julianom Naglesmannom. On ističe da tablete dijeli u “ograničenim količinama”, ali: “Ako mi netko dođe 45 minuta prije utakmice, ne mogu se raspravljati s njime pola sata, pa sam malo darežljiviji”, priznaje. Frölich priča o igračima tek pristiglima u klub koji tablete protiv bolova često traže iz čiste rutine. “Onda ih morate pokušati ‘skinuti’ s njih”, kaže. “Zato jer često nemaju nikakvu bol.”
Istovremeno, Frölich otvara jedno novo, vrlo osjetljivo pitanje.
“Naravno, mi u elitnom sportu uvijek ćemo reći da je doping samo ono što je na listi zabranjenih supstanci”, priča. “Ali u stvarnosti je doping zapravo sve ono što na neprirodni način poboljšava sportsku izvedbu.”
WADA, Svjetska antidopinška agencija, dopingom definira ono što zadovoljava dva od sljedećih triju kriterija: ako supstanca poboljšava sportsku izvedbu; ako je štetna po zdravlje; ako se kosi s etičkim principima sporta. U WADA-i će reći da painkilleri “vraćaju mogućnost nastupanja”, ali eto, ispada da to nije doping; kažu i da su tablete protiv bolova u širokoj upotrebi u općoj populaciji te da postoje jasne upute proizvođača koje su preporučene doze.
“Ako se možete baviti sportom samo nakon što uzmete tablete protiv bolova, onda je to prilično čudno”, smatra Hans Geyer, antidopinški istraživač iz Kölna. Iako je rasprava o tome što je u današnjoj verziji sporta etički ispravno možda sklisko područje, mnogi bi se mogli složiti da kljukanje ibuprofenima i voltarenima baš i nije u sportskom duhu.
“Painkilleri kao prevencija — to je jednostavno glupo”, kazao je predsjednik Njemačkog nogometnog saveza Fritz Keller kad su ga upoznali s time da velik broj amatera uzima painkillere; naime, iako uzorak nije reprezentativan, ispada da ih 35 posto njih uzima nekoliko puta tijekom sezone, sedam posto prije svake utakmice, a dva posto prije svakog treninga. Razlozi su različiti, ali u suštini mnogi to doživljavaju kao doping.
Također, ovo istraživanje dijelom ruši i mit o amaterskom nogometu kao sasvim zdravom obliku sportske aktivnosti. Ne toliko zbog painkillera, koliko zbog činjenice da, suprotno uvriježenom mišljenju, i znatan broj nas amatera živi za treninge i utakmice. Nažalost, najbolje to osjećam na svojoj koži, ali i promatrajući ‘kolege’ sad već duže od 10 godina.
Pa ipak, painkilleri kao oblik tihog dopinga, tihog trovanja i tihog puta u invaliditet mogli bi biti znatno veći problem na elitnoj razini. Subotić ističe da slična kultura postoji u Francuskoj, a Danny Mills kaže isto za Englesku. U jednu ruku, takvo što je i očekivano; nogometna industrija ne trpi neuspjeh — ili, ako hoćete, ne trpi postojanje boli. Sve je veći broj natjecanja, utakmica, produžetaka i minuta, a igrači se tek sramežljivo žale da su preopterećeni. Zapravo, prilično je izgledno da bilo kakva promjena može doći samo na njihovu inicijativu i pritisak, ali — što je nogometaš bez tableta?
