Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što može nogomet protiv ‘padavičara’?

Englezi će od ove sezone naknadno kažnjavati igrače koji simuliraju

Zadnja izmjena: 5. kolovoza 2017. Igor Kralj/PIXSELL

Kada je Watfordova maskota Harry The Hornet na Boxing Day prošle sezone ismijavao Wilfreda Zahu iz Crystal Palacea zbog simuliranja, vjerojatno nije ni pretpostavljao da će isprovocirati reakciju gotovo čitave lige.

Reagirao je prvo Zaha, poslije njega i Palaceov menadžer Sam Allardyce, a onda se to pretvorilo u lavinu komentara i rasprava menadžera, igrača, kolumnista i komentatora o načinu na koji igrači pokušavaju prevariti suce i tako steći prednost u odnosu na suparnika. Burnleyev menadžer Sean Dyche je otišao najdalje, konstatirajući da bi suspenzijom takvih igrača simuliranje bilo iskorijenjeno u roku od šest mjeseci.

Inovativni engleski nogometni savez (FA) valjda ga je preozbiljno shvatio i već je u svibnju njegovu ideju učinio službenom. Kada u petak utakmicama Championshipa započne nova ligaška sezona u engleskom nogometnom sustavu, svi igrači za koje se dokaže da su “uspješno obmanuli suca utakmice” suočit će se s kaznom od (najmanje) dvije utakmice suspenzije.

Da probamo dodatno pojednostaviti. Ako je igrač simuliranjem zaradio penal ili suparnikovo isključenje, tročlana komisija – bivši nogometaš, sudac i menadžer – u roku od 48 sati nakon utakmice odlučit će o eventualnoj kazni. U slučaju da mu se dokaže krivnja, igrač će automatski biti suspendiran za iduće dvije utakmice; a ako mu je to ponovljeni incident, njegova bi kazna trebala biti tri utakmice neigranja. Zvuči jednostavno.

U teoriji i jest. Uostalom, što ste do sada mogli izgubiti ako simulirate prekršaj? U redu, na školskom igralištu netko bi i izgubio poneki zub i krv bi potekla zbog ‘neslaganja’ oko toga što je faul a što nije, ali na profesionalnoj razini igrači su u gotovo savršenoj situaciji. Najbolje što im se može desiti je da dobiju i penal i ranije tuširanje za protivničkog igrača, a najgore da prođu s žutim kartonom i ismijavanjem. Najčešće se stvari završe sudačkim odmahivanjem rukom i nastavkom igre.

Češće simuliranje je učinkovitije

Čak i je znanost pokušala dokazati da se padanjem može više dobiti nego izgubiti. Gwendolyn David sa Sveučilišta Queensland u svojoj je studiji objavljenoj 2011. analizirala više od 2.800 padova u 60 utakmica u 10 različitih profesionalnih nogometnih liga. Otprilike šest posto svih padova su bili simuliranje prekršaja, a suci su nasjeli jednom na svaka tri puta. Studija je pokazala i to da igrači češće simuliraju u situacijama kada je rezultat neodlučen i kada njihova momčad gubi, te kada su bliže kaznenom prostoru.

Brojke pokazuju da su suci češće nasjedali na simuliranje ondje gdje ga je bilo više, a velika većina tako iznuđenih prekršaja bila je u završnoj trećini terena. Dakle, za razliku od raširenog vjerovanja da često simuliranje iritira suce, stvari su se u praksi, barem u ovoj studiji, pokazale obrnutim i češće simuliranje pokazalo se i učinkovitijim.

Međutim, pitanje hoće li eventualne kazne utjecati na igrače koji simuliraju i hoćemo li onda ove sezone gledati manje takvih situacija i dalje je legitimno. Vjerujem da postoje tri problema koja se debelo sudaraju s očekivanjima.

Velika većina spornih situacija događa se nakon minornog, ali postojećeg kontakta. Kontakt je kontakt, tko može dokazati da je mogao ili trebao ostati na nogama? I kako?

Prvi je taj da je ravnoteža između onoga što možete dobiti i što možete izgubiti i dalje relativno nesrazmjerna. Ulove li vas na djelu i dalje ćete biti kažnjeni samo žutim kartonom, dok vam drugi rasplet u velikoj većini slučajeva donosi prednost u samoj utakmici. Da, ona se kasnije može vratiti s dvije propuštene utakmice, ali ni takva žrtva nije uvijek neisplativa. U utakmicama velikog uloga – recimo velikim derbijima ili dvobojima koje direktno odlučuju o plasmanu – igrači uspješnim varanjem i dalje više dobivaju nego gube.

Šanse Urugvaja bez Luisa Suareza u polufinalu Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi bile su manje, ali bez njegove reakcije, igranja rukom i žrtvovanja, bile su nikakve. Jasno, svaka kazna za simuliranje je dobrodošla i svakako da će utjecati na igrače, ali zašto se igrači ne bi vodili Suarezovom logikom? Cilj ne bira sredstvo.

Važnije od obraza

To nas dovodi do drugog problema: mentaliteta igrača. Da se ne lažemo, razlog zbog kojeg nogometaši simuliraju prekršaje ili ozljede u konačnici je jednostavan. Žele pobijediti, i to po svaku cijenu. Nije neki tamo El Arabi Hillel Soudani zaljubljen u amatersko glumište pa se dokazuje pred kamerama, niti simulira jer je mentalno bolestan i namjerno bi obmanuo suca – on je frustriran što on i njegovi suigrači ne mogu zabiti nekoj Cibaliji i reagira kvarno, ali instinktivno. Njegovi ga suigrači podržavaju i vesele se penalu i golu, a kasnije ga opravdavaju, jer najvažnije je ono što piše na semaforu.

Važnije i od obraza, i od ponosa i od neke tamo kazne.

Soudani je ovdje dobar, ali samo nasumični domaći egzemplar. Ne postoji prevelika razlika u reakcijama drugih igrača i klubova, i vidjeli smo to milijun puta. I naravno da varanje nije ekskluzivitet nogometa; štoviše, ono je dio svojevrsne kulture i naših prostora, kao i bilo kojeg drugog kraja svijeta. Gotovo svi varamo – nije nemoralno prepisati domaću zadaću, proći kroz crveno u četiri ujutro, strancu pivo naplatiti 30 umjesto 15 kuna, ne izdati račun, ne platiti porez, parkirati na nečije plaćeno ili invalidsko mjesto ili koristiti tuđi wi-fi; sve je to dio ‘ulične mudrosti’, snalaženja od onog što ti se nudi.

Latinoamerikanci imaju izreku po kojoj “El vivo vive del zonzo y el zonzo de su trabajo” – snalažljivi žive od budala a budale od svog rada. Koncept je to načina života kojeg ondje zovu la viveza criolla, u Brazilu jeitinho (mali put), a u Italiji, recimo, furbizia – a zajedničko im je da traže način na koji zaobilaze pravila i sastavni je dio njihovog i našeg života i nogometa. Koncept je to po kojem Neymar glumi maskotu Svjetskog prvenstva za 200 milijuna eura, po kojemu se Luis Suarez zubima spotaknuo o Giorgija Chiellinija, Jürgen Klinsmann letio duže od braće Wright nakon starta Pedra Monzóna u finalu SP-a 1990., Armin Hodžić nazvao Soudanijev penal u Vinkovcima “čistim kao suza” ili Diego Armando Maradona zabio rukom gol u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva.

Kontakt je kontakt

Možda su zato Englezi uvjereni da je simuliranje samo uvozni proizvod i nuspojava internacionalizacije Premier lige. U tamošnjoj su mitologiji “dirty divers” tradicionalno stranci.

Kada je Jürgen Klinsmann 1994. prešao iz Monaca u Tottenham, još prije predstavljanja je dobio nadimak ‘Stuka Dive Bomber’ i bio svakodnevna meta tabloida. Na prvu presicu zato je došao s ronilačkom maskom u ruksaku; nije je izvadio ali jest se raspitivao kod novinara ima li u blizini dobrih diving schools. Svoj je prvi gol za Spurse proslavio diveom. Međutim, činjenica je da je među 22 igračima kojima je prošle sezone pokazan žuti karton zbog simuliranja i sedam nogometaša iz Velike Britanije; padali su svoje vrijeme i David Beckham i Steven Gerrard, a Ashley Young od toga je napravio umjetnost.

Treći problem s kažnjavanjem simulanata je logičan. Naime, izuzetno je teško nekome dokazati simuliranje na nogometnom terenu. Jasno, zanemarite ovdje kompletne idiote koji padaju iz čista mira ili 10 sekundi nakon kontakta; takvi su rijetkost i na kraju će ih biti lako kazniti. Međutim, velika većina spornih situacija događa se nakon minornog, ali postojećeg kontakta, što igrača u suštini gotovo amnestira od kazne zbog varanja. Kada osjetiš kontakt, padaš, zoveš faul. Jebiga, kontakt je kontakt. Tko može dokazati da je mogao ili trebao ostati na nogama? I kako?

Škotska nogometna federacija sustav retrospektivnog kažnjavanja simulanata koristi od 2011. U prvoj su sezoni primjene sustava kažnjena tek dvojica igrača, a u prošloj trojica. Sustav funkcionira tako da se kažnjavaju samo igrači koji su očigledno izborili neku sudačku odluku varanjem, ali većina takvih glupih pokušaja završava se još na terenu i blažom kaznom – žutim kartonom.

Zato je teško očekivati da će i engleski pokušaj borbe protiv simuliranja biti pretjerano uspješniji i revolucionaran; dobro je da se prevarante pokušava izolirati i kazniti, ali simuliranje je siva zona nogometa koju je gotovo nemoguće iskorijeniti.

Ne propusti top članke