Inovativni engleski nogometni savez (FA) valjda ga je preozbiljno shvatio i već je u svibnju njegovu ideju učinio službenom. Kada u petak utakmicama Championshipa započne nova ligaška sezona u engleskom nogometnom sustavu, svi igrači za koje se dokaže da su “uspješno obmanuli suca utakmice” suočit će se s kaznom od (najmanje) dvije utakmice suspenzije.

Da probamo dodatno pojednostaviti. Ako je igrač simuliranjem zaradio penal ili suparnikovo isključenje, tročlana komisija – bivši nogometaš, sudac i menadžer – u roku od 48 sati nakon utakmice odlučit će o eventualnoj kazni. U slučaju da mu se dokaže krivnja, igrač će automatski biti suspendiran za iduće dvije utakmice; a ako mu je to ponovljeni incident, njegova bi kazna trebala biti tri utakmice neigranja. Zvuči jednostavno.

U teoriji i jest. Uostalom, što ste do sada mogli izgubiti ako simulirate prekršaj? U redu, na školskom igralištu netko bi i izgubio poneki zub i krv bi potekla zbog ‘neslaganja’ oko toga što je faul a što nije, ali na profesionalnoj razini igrači su u gotovo savršenoj situaciji. Najbolje što im se može desiti je da dobiju i penal i ranije tuširanje za protivničkog igrača, a najgore da prođu s žutim kartonom i ismijavanjem. Najčešće se stvari završe sudačkim odmahivanjem rukom i nastavkom igre.

Češće simuliranje je učinkovitije

Čak i je znanost pokušala dokazati da se padanjem može više dobiti nego izgubiti. Gwendolyn David sa Sveučilišta Queensland u svojoj je studiji objavljenoj 2011. analizirala više od 2.800 padova u 60 utakmica u 10 različitih profesionalnih nogometnih liga. Otprilike šest posto svih padova su bili simuliranje prekršaja, a suci su nasjeli jednom na svaka tri puta. Studija je pokazala i to da igrači češće simuliraju u situacijama kada je rezultat neodlučen i kada njihova momčad gubi, te kada su bliže kaznenom prostoru.

https://www.youtube.com/watch?v=AqYsRxn5AHc

Brojke pokazuju da su suci češće nasjedali na simuliranje ondje gdje ga je bilo više, a velika većina tako iznuđenih prekršaja bila je u završnoj trećini terena. Dakle, za razliku od raširenog vjerovanja da često simuliranje iritira suce, stvari su se u praksi, barem u ovoj studiji, pokazale obrnutim i češće simuliranje pokazalo se i učinkovitijim.

Međutim, pitanje hoće li eventualne kazne utjecati na igrače koji simuliraju i hoćemo li onda ove sezone gledati manje takvih situacija i dalje je legitimno. Vjerujem da postoje tri problema koja se debelo sudaraju s očekivanjima.

Velika većina spornih situacija događa se nakon minornog, ali postojećeg kontakta. Kontakt je kontakt, tko može dokazati da je mogao ili trebao ostati na nogama? I kako?

Prvi je taj da je ravnoteža između onoga što možete dobiti i što možete izgubiti i dalje relativno nesrazmjerna. Ulove li vas na djelu i dalje ćete biti kažnjeni samo žutim kartonom, dok vam drugi rasplet u velikoj većini slučajeva donosi prednost u samoj utakmici. Da, ona se kasnije može vratiti s dvije propuštene utakmice, ali ni takva žrtva nije uvijek neisplativa. U utakmicama velikog uloga – recimo velikim derbijima ili dvobojima koje direktno odlučuju o plasmanu – igrači uspješnim varanjem i dalje više dobivaju nego gube.

Šanse Urugvaja bez Luisa Suareza u polufinalu Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi bile su manje, ali bez njegove reakcije, igranja rukom i žrtvovanja, bile su nikakve. Jasno, svaka kazna za simuliranje je dobrodošla i svakako da će utjecati na igrače, ali zašto se igrači ne bi vodili Suarezovom logikom? Cilj ne bira sredstvo.

Važnije od obraza

To nas dovodi do drugog problema: mentaliteta igrača. Da se ne lažemo, razlog zbog kojeg nogometaši simuliraju prekršaje ili ozljede u konačnici je jednostavan. Žele pobijediti, i to po svaku cijenu. Nije neki tamo El Arabi Hillel Soudani zaljubljen u amatersko glumište pa se dokazuje pred kamerama, niti simulira jer je mentalno bolestan i namjerno bi obmanuo suca – on je frustriran što on i njegovi suigrači ne mogu zabiti nekoj Cibaliji i reagira kvarno, ali instinktivno. Njegovi ga suigrači podržavaju i vesele se penalu i golu, a kasnije ga opravdavaju, jer najvažnije je ono što piše na semaforu.

Važnije i od obraza, i od ponosa i od neke tamo kazne.

Soudani je ovdje dobar, ali samo nasumični domaći egzemplar. Ne postoji prevelika razlika u reakcijama drugih igrača i klubova, i vidjeli smo to milijun puta. I naravno da varanje nije ekskluzivitet nogometa; štoviše, ono je dio svojevrsne kulture i naših prostora, kao i bilo kojeg drugog kraja svijeta. Gotovo svi varamo – nije nemoralno prepisati domaću zadaću, proći kroz crveno u četiri ujutro, strancu pivo naplatiti 30 umjesto 15 kuna, ne izdati račun, ne platiti porez, parkirati na nečije plaćeno ili invalidsko mjesto ili koristiti tuđi wi-fi; sve je to dio ‘ulične mudrosti’, snalaženja od onog što ti se nudi.

Latinoamerikanci imaju izreku po kojoj “El vivo vive del zonzo y el zonzo de su trabajo” – snalažljivi žive od budala a budale od svog rada. Koncept je to načina života kojeg ondje zovu la viveza criolla, u Brazilu jeitinho (mali put), a u Italiji, recimo, furbizia – a zajedničko im je da traže način na koji zaobilaze pravila i sastavni je dio njihovog i našeg života i nogometa. Koncept je to po kojem Neymar glumi maskotu Svjetskog prvenstva za 200 milijuna eura, po kojemu se Luis Suarez zubima spotaknuo o Giorgija Chiellinija, Jürgen Klinsmann letio duže od braće Wright nakon starta Pedra Monzóna u finalu SP-a 1990., Armin Hodžić nazvao Soudanijev penal u Vinkovcima “čistim kao suza” ili Diego Armando Maradona zabio rukom gol u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva.

Kontakt je kontakt

Možda su zato Englezi uvjereni da je simuliranje samo uvozni proizvod i nuspojava internacionalizacije Premier lige. U tamošnjoj su mitologiji “dirty divers” tradicionalno stranci.

Kada je Jürgen Klinsmann 1994. prešao iz Monaca u Tottenham, još prije predstavljanja je dobio nadimak ‘Stuka Dive Bomber’ i bio svakodnevna meta tabloida. Na prvu presicu zato je došao s ronilačkom maskom u ruksaku; nije je izvadio ali jest se raspitivao kod novinara ima li u blizini dobrih diving schools. Svoj je prvi gol za Spurse proslavio diveom. Međutim, činjenica je da je među 22 igračima kojima je prošle sezone pokazan žuti karton zbog simuliranja i sedam nogometaša iz Velike Britanije; padali su svoje vrijeme i David Beckham i Steven Gerrard, a Ashley Young od toga je napravio umjetnost.

Treći problem s kažnjavanjem simulanata je logičan. Naime, izuzetno je teško nekome dokazati simuliranje na nogometnom terenu. Jasno, zanemarite ovdje kompletne idiote koji padaju iz čista mira ili 10 sekundi nakon kontakta; takvi su rijetkost i na kraju će ih biti lako kazniti. Međutim, velika većina spornih situacija događa se nakon minornog, ali postojećeg kontakta, što igrača u suštini gotovo amnestira od kazne zbog varanja. Kada osjetiš kontakt, padaš, zoveš faul. Jebiga, kontakt je kontakt. Tko može dokazati da je mogao ili trebao ostati na nogama? I kako?

Škotska nogometna federacija sustav retrospektivnog kažnjavanja simulanata koristi od 2011. U prvoj su sezoni primjene sustava kažnjena tek dvojica igrača, a u prošloj trojica. Sustav funkcionira tako da se kažnjavaju samo igrači koji su očigledno izborili neku sudačku odluku varanjem, ali većina takvih glupih pokušaja završava se još na terenu i blažom kaznom – žutim kartonom.

Zato je teško očekivati da će i engleski pokušaj borbe protiv simuliranja biti pretjerano uspješniji i revolucionaran; dobro je da se prevarante pokušava izolirati i kazniti, ali simuliranje je siva zona nogometa koju je gotovo nemoguće iskorijeniti.