“Ajde, ostani još malo. Zadnji mi je put”, vikao mi je prijatelj na uho u tri ujutro dok je treštala muzika u noćnom klubu gdje smo bili valjda jedini Dalmatinci na Međimurskoj večeri. “Ne mogu, brate, ujutro me čeka čovjek za intervju o ozbiljnim stvarima, ne mogu mu doći zgažen kao neki klošar”, odvratio sam, premda svjestan da je za ovakvo razmišljanje vjerojatno već prekasno. “Brate, zadnji mi je put”, ponovio je molećivo. Sutradan se selio u London, kao još jedan u nizu Hrvata primoranih da egzistenciju osiguraju daleko od rodne grude. Uzdahnuo sam duboko, naručio novu rundu i ostao još sat vremena, prihvativši usud da me čeka teško jutro.
Međutim, jutro je ipak bilo blagonaklono. Vrući tuš, vitaminski preparati i sunčano vrijeme učinili su svoje, stoga sam u prostorije HKS-a došao čiste košulje i bistre glave za potencijalno tmurni razgovor o aktualnom stanju i budućnosti hrvatske košarke. Moj sugovornik također je bio elegantno odjeven; dočekao me poletno i pun energije.
Josip Vranković od prvog je trenutka pokazao da je spreman otvoreno govoriti o svim problemima.
Joke je ime u košarkaškom svijetu stekao kao igrač, potom je neko vrijeme radio kao trener, da bi sada svoju misiju nastavio kao dužnosnik HKS-a. Ondje je prvo došao na mjesto stručnog tajnika, a nakon smrti dugogodišnjeg glavnog tajnika Željka Drakšića preuzeo je njegovu funkciju. Uz predsjednika Stojka Vrankovića i predsjednika Stručnog savjeta Dina Rađu, Joke je ključni kotačić u radu ovog vodstva Saveza. Kao svoju osnovnu dužnost ističe koordinaciju – on je spona između ljudi na terenu i vodstva saveza. Zadužen je da se politika Saveza dosljedno provodi u praksi kroz natjecanja pod njegovom nadležnošću.
“Situacija je nezahvalna”, kaže, referirajući se na nepisano pravilo da je ogledalo Saveza rezultat seniorske reprezentacije. Bliži se novi kvalifikacijski prozor u kojem hrvatska reprezentacija može doživjeti definitivni krah ionako tanašnih nada za plasman na Svjetsko prvenstvo u Kini. “Na igrače iz Eurolige praktički se ne može računati, k tome je neizvjesna situacija i s onima koji igraju Eurokup. No, dok god postoji šansa želim biti pozitivan i vjerujem u momke koji će se odazvati izborniku.”
Došlo vrijeme za Split?
Vranković je bio i izbornik, ali igrački kadar sada je izvan njegove domene i danas se bavi organizacijom utakmica. Tako nam je otkrio da je domaćinstvo susreta s Mađarskom dodijeljeno Osijeku, drugi put u nizu. Za razliku od završnice Kupa i turnira mlađih kategorija, za utakmice seniora ne raspisuje se natječaj.
„U slučaju seniorske reprezentacije najbitnija je komunikacija”, kaže Vranković. “Procjenjujemo gdje je najbolje otići ovisno o trenutnoj situaciji. Bili smo u Zagrebu, pa u Zadru i prošli put u Osijeku, a sada ćemo se tamo vratiti. Unatoč nešto skromnijoj košarkaškoj tradiciji, Osijek je ispunio sva naša očekivanja — igrači se tamo ugodno osjećaju, ambijent je protiv Litve bio sjajan. Dobili smo službeni poziv od tamošnjeg kluba, Grada i župana, koji su obećali napraviti sve potrebno za zadovoljenje naših standarda.“
Time smo se ponovo dotakli i teme Splita, u kojem reprezentacija nije bila okruglih 20 godina. Vranković je za taj slučaj prije svega naveo probleme s dvoranama: mala dvorana na Gripama ne zadovoljava FIBA-ine standarde niti za njenu Ligu prvaka, dok u velikoj treba promijeniti parket. Što se tiče Spaladium Arene, u njoj je problem s krivo ucrtanim linijama. Dojam je da te situacije nisu nepremostive — pogotovo u slučaju Spaladium Arene, čiji mi se problem učinio banalnim. Izgleda da je izostala komunikacija na relaciji HKS-a i Grada Splita, koji dosad nije poduzeo inicijativu za dobivanjem domaćinstva.
“Ukinuli smo zaštićeno godište jer mnogi su iskorištavali to pravilo za manji rad na treninzima, budući da su znali da će i ovako i onako igrati”
“Vjerujte mi da bih bio jako radostan kada bi se dogodila suradnja”, govori Vranković, koji i sam potječe iz Splita. “Ako nas Split pozove i kandidira se za veljaču ili bilo kada — vrlo rado! Isto vrijedi i za završni turnir Kupa Krešimira Ćosića, neka se prijave na natječaj kada dođe vrijeme.”
Ovim je riječima, dakle, zapravo i otvoreno pozvao dotične na suradnju. Moj je dojam da je zaista došao čas da se krene u realizaciju umjesto da se stalno povlači ona s brdom i Muhamedom jer, složit će se i Joke, povratak reprezentacije u Split iznimno je bitan za hrvatsku košarku. “KK Split u posljednje dvije godine jako dobro radi, što nam je bitno jer kod organizacije domaćinstava biramo lokalni klub kao partnera u izvedbi”, kaže.
Širenje baze igrača
Unatoč sportskom stavu i izbjegavanju primisli na poraz, daleko od toga da se ništa ne poduzima u slučaju propuštanja Svjetskog prvenstva. Reprezentaciju bi tada čekala duga pauza, ali košarka će se i dalje igrati. Kad dođu sljedeće kvalifikacije, Hrvatska će morati imati mnogo širu bazu igrača da se ne bi ponovio sličan scenarij. Savez zato veliku pažnju posvećuje mlađim kategorijama, počevši već od devetogodišnjaka. Konkretno, radi se na tome da se najbolji omladinci ne okupe samo ljeti uoči međunarodnih natjecanja, već da kroz cijelu godinu što više vremena provedu skupa. Da to potkrijepi, Vranković je na stol izvadio plan regionalnih okupljanja za generacije U16 i U15 (regije Istok, Zapad, Sjever, Jug, Zagreb i Zagrebačka županija) — one će se okupiti i trenirati u zasebnim terminima tijekom studenog.
“Svrha pokaznih treninga je, ilustrativno, da se okupi šest-sedam najboljih visokih iz svoje generacije pa da se na parket spusti Dino i pokaže im tehničke stvari“, objašnjava. Tehnika je samo jedan od aspekata kojima se pridaje pozornost; tako će se u zimskom okupljanju obaviti detaljna tjelesna testiranja u suradnji s Kineziološkim fakultetom, a na proljeće se organizira odlazak na turnir u Francusku, momcima važan za spoznaju gdje trenutno stoje u odnosu na svoje vršnjake iz Europe. Važno je napomenuti da je program fakultativan — Savez je tu da omogući uvjete za one mladiće koji žele dodatno raditi na sebi.
Ključni dio u razvoju mladih je njihov ulazak u seniorsku košarku. Može li Savez pomoći u tome?
“Jedna od prvih stvari koje smo napravili bilo je ukidanje zaštićenog godišta”, kaže Vranković. “Mnogi su iskorištavali to pravilo za manji rad na treninzima, budući da su znali da će i ovako i onako igrati. Istovremeno su zapuštali obrazovanje da bi nakon prelaska te zaštićene dobne granice došli u opasnost da postanu socijalni slučajevi.”
Postojale su bojazni da će ukidanjem tog pravila treneri forsirati samo starije igrače, koji su uglavnom pouzdanija opcija na terenu, ali praksa je pokazala da to nije slučaj. Ako se mladi dokažu, igrat će. Joke je pripremio statistiku hrvatskih igrača mlađih od 21 godine: u sastavima hrvatskih prvoligaša ima ih ukupno 52, od kojih je 18 imalo relevantnu minutažu u početnim kolima domaće lige. S druge strane, u ABA ligi ih je samo osam, od kojih bitnu ulogu ima jedino Karlo Uljarević, premda valja napomenuti da tu treba očekivati rast minutaže za Luku Šamanića (Olimpija), Juru Planinića (Zadar) i Tonija Perkovića (Cedevita).
Sanacija financijske slike
Moj dojam je da su najjači hrvatski klubovi (Cedevita, Zadar i Cibona) sve slabiji, o čemu svjedoči njihov užasan ulazak u ABA ligu, gdje u prva tri kola nisu uspjeli pobijediti nikog iz ostatka regije. Vranković odvraća da je još rano za izvoditi veće zaključke, ali da su se u svakom slučaju ostali hrvatski prvoligaši približili abaligaškom trojcu, što će pridonijeti zanimljivosti domaćeg prvenstva, koje bilježi konstantni porast gledanosti.
Cedevita, međutim, u te susrete šalje svoju drugu momčad. Kako Savez gleda na takvu klupsku politiku, nije li to udarac na renome natjecanja?
“Ne smatram to problematičnim”, kaže Joke. “Nedavni susret Splita i Cedevite pokazao je da naša publika voli gledati momčadi s domaćim mladim igračima. U tom su rosteru talenti poput Perkovića, Antonija Jordana, Darka Baja i Lovre Buljevića. Njima će ova sezona sjajno doći da provjere svoje mogućnosti, na ljeto će imati pravu sliku o sebi“, dodaje, ističući kako je Savezu doista na prvom mjestu širenje domaćeg bazena. Dodao je i važnost ujedinjene druge lige, gdje se kale još mlađi igrači, poput zlatnih kadeta Roka Prkačina i Ivana Perasovića.
Za kraj smo ostavili financijska pitanja. Poznato je da je Savez zbog organizacije Eurobasketa 2015. zapao u određene dugove, stoga se novo vodstvo odmah po dolasku našlo u nezavidnoj situaciji. Vranković nije htio u tome tražiti alibi za bilo što, već je naglasio da se napravio dobar posao u sanaciji, priloživši u tu svrhu financijski izvještaj od prošle godine, iz kojeg se vidi da su prihodi prerasli rashode.
Time je razgovor, koji je potrajao preko sat vremena, mogao biti zaključen. Dok smo temeljito pretresali razne teme, kroz prvotnu svježinu probio se nalet mamurluka, stoga je bilo vrijeme za pozdrav. Joke Vranković ostavio je dojam posve iskrenog sugovornika; nije se libio odgovarati i na škakljiva pitanja te mi je dao priliku da se uvjerim da Savez, usprkos aktualnim neuspjesima A selekcije, uistinu misli na budućnost hrvatske košarke.
