Međutim, svemir se izgleda nije s tim složio jer je upravo nakon te njegove sjajne partije prvenstvo prekinuto zbog pandemije.

Njegova je igračka budućnost, bez obzira na novonastale okolnosti, i prije toga bila daleko od definirane. Kale je u Romu prošlog ljeta stigao na posudbu iz Atlético Madrida, u kojem je očito Diegu Simeoneu dozlogrdilo ponavljati kako Nikola “treba više raditi” za mjesto u prvoj momčadi. U Rimu ga je Paulo Fonseca vidio na zapravo sličan način kao i Cholo; u gusto popunjenom rasporedu, ali i s određenim promjenama u profilaciji momčadi, i Roma i Atlético su trebale iskusno ime za podebljanje rotacije.

Pao je u zamku šetanja od jednog velikog kluba do drugog, pritom uvijek figurirajući kao samo jedna od opcija

U Atléticu je trebao rasteretiti Diega Costu, pogotovo jer se ovaj i nije najbolje snalazio po povratku u klub, a sve kako bi omogućio Antoineu Griezmannu veću slobodu kretanja i vraćanja po loptu. No, stvari nisu išle po planu; premda je je Simeone inicijalno vrednovao ono što je Kalinić kroz karijeru postao — svojevrsni miks fizičkog i tehničkog u ulozi najisturenijeg čovjeka — u taj program rada se nikada nije uklopio. Kalinić je nakon razmjerno mršave polusezone u Madridu dobio očitu poruku u vidu povratka Álvara Morate na posudbu s pravom otkupa, nakon čega je na proljeće ubilježio svega devet nastupa, od čega su samo tri bila od prve minute. Na kraju je ta priča završila na jedva prebačenih 1.000 minuta igre i četiri pogotka u 24 pojavljivanja na terenu.

Nije imao budućnosti u Madridu, ali zato se pojavio Romin interes.

Opet put pod noge

Nakon što je Patrik Schick odlučio krenuti za RB Leipzig, Roma se našla u problemu kadrovske prirode. Uz manjak opcija u napadačkoj rotaciji, dodatni problem je bio i taj tko će točno voditi računa da se poslovi odrađuju, pošto je tog proljeća Monchi odlučio kako se vraća na poziciju Sevillina sportskog direktora, na kojoj je i izgradio ime. Roma se u najgorem mogućem trenutku, svega tri mjeseca prije nego što se potvrđuju kadrovske križaljke za novu sezonu, našla praktički bez najvažnije sportske uloge u klubu, a kada je prvog dana srpnja prošle godine Gianluca Petrachi potvrđen kao Monchijev nasljednik, momčad je već zapravo trebala biti i potvrđena.

Kalinić se nudio kao poprilično suvisla opcija u takvim okolnostima. Iako je i njegov period u Milanu bio vrlo dvojben, dani u Firenzi — gdje je za Fiorentinu u u dvije i pol sezone zabio 33 gola u 84 nastupa — i dalje su mu držali vrijednost na tržištu.

Nikola je bio profil napadača kakav je Schickovim odlaskom tražen, a dodatni plusovi su mu bili vrlo dobro poznavanje okruženja, kao i prisan odnos s Edinom Džekom. Bosanskohercegovački napadač je kao klupski kapetan i s 34 godine prva opcija u vrhu napada, ali je sam Nikola javno izjavio kako ga je on nagovorio da odabere Romu kao sredinu u kojoj će ponovno uhvatiti ritam. Doduše, Kalinić je tada naglasio i da ne dolazi kao njegova zamjena.

Kalinić je u Fonsecinu sustavu trebao dobiti priliku uživati u onome što voli, a to je tražnje lopte u prostor. No, nije mu uspijevalo nametnuti se, čemu je pridonijla i fraktura lisne kosti koja ga je jesenas udaljila s terena na mjesec dana. Fonseca je umjesto toga, svjestan da i Džeko više nije u cvijetu mladosti, prionuo eksperimentalnom projektu guranja 20-godišnjeg Nicole Zaniola na poziciju lažne devetke, kojim oslobađa usko postavljena krila i potiče visoko podizanje bekovskog para. Za Kalinića se nije nalazilo mjesta, pa je i taj rijetki start u Cagliariju bio tek posljedica Džekine premorenosti i Zaniolove ozljede.

Prije nekoliko dana Roma je potvrdila da nema namjeru zadržati Nikolu kad mu istekne posudba, a čini se izvjesnim da ga ne trebaju ni u Madridu, gdje ima još jednu godinu ugovora. Vrijeme je da još jednom potraži novi klub.

Itekako još može

Čvrst i grandiozan kad je u naponu snage, a povučen, otuđen i nespreman za suočavanje s preprekama kad mu ne ide, Kalinić je u svoje 32 godine stisnuo karijeru prepunu uspona i padova; poteškoća s afirmacijom koliko i briljantnih partija. Njegovi najbolji dani bili su onda kad je gotovo sve bilo podređeno njemu, kao u Fiorentini i u kasnijem razdoblju s Dnjiprom, kada je Miron Markevič iz njega iščupao najviše. Onda kad bi okolnosti iziskivale prilagodbu i borbu za mjesto, Kalinić bi uglavnom padao u drugih plan i teško bi se vraćao. U svoje posljednje tri klupske epizode — u Milanu, Madridu i Rimu — ostao je u sjeni, a u međuvremenu je nestao i s reprezentativne scene nakon onog nemilog razvoja događanja na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Na početku tog ljeta 2018. sve je u njegovoj karijeri izgledalo dobro. AC Milan ga je otkupio za pozamašnu odštetu, ozbiljno je konkurirao i za vrh napada Vatrenih; sada je, međutim, na putu za novu selidbu i svoj peti klub otkako je prije isto toliko godina stigao iz Ukrajine u Italiju. Naravno da je i to jasan znak kako stvari nisu otišle pravim putem, za što sigurno i on sam snosi barem djelomičnu odgovornost. S druge strane, možda je Kale upravo primjer igrača koji, uz sav svoj vrlo zanimljiv set vještina, nije imao dovoljno sreće ili mudrosti u odabiru poslodavaca. Pao je u zamku šetanja od jednog velikog kluba do drugog, pritom uvijek figurirajući kao samo jedna od opcija te bi možda bilo svrsishodnije da je pokušao naći sredinu u kojoj će se osjećati ugodno i u kojoj će dobiti više šanse, ali i više odgovornosti

Može li naći jednu takvu za svoj labuđi pjev u zadnjih sezonu-dvije karijere?

Ona partija u Cagliariju, još uvijek posljednja utakmica koju je odigrao, sugerira da itekako može još puno dati na relativno visokoj razini. Hoće li tako zaista i biti moglo bi najviše ovisiti baš o tome gdje će iduće sezone igrati.