Ako dovoljno dugo bacate novčić, jednom neće pasti ni na pismo ni na glavu. Šanse su zanemarive, ali bacajte ga dovoljno dugo i novčić će ostati savršeno balansirati u okomitom položaju u odnosu na podlogu. Ili će ga, štajaznam, iz zraka pokupiti orao u preletu.
Nakon što je Barcelona u četvrtfinalu izvukla Romu, bila je očiti favorit i Roma, po nekim procjenama, nije imala više od 25 posto šanse za prolazak dalje. Razlika u igračkoj kvaliteti i budžetima koje klubovi imaju na raspolaganju bila je veliki kapital koji je pretezao na Barceloninu stranu, Roma je tu bila autsajder. Nakon što je u prvoj utakmici pobijedila 4:1, šanse da Barcelona ispadne od, po svim objektivnim parametrima, slabije momčadi su se još smanjile do te mjere da su postale gotovo zanemarive. Kad su momčadi potencijalom čistog talenta tu negdje ili mrvicu bolje – kao što je prošle godine bila Barcelona protiv PSG-a ili ove Manchester City protiv Liverpoola – uvijek postoji realna šansa da neki rani gol ili sudački incident preokrene utakmicu. Približno jednako dobre momčadi mogu napraviti takav swing u dvije različite utakmice.
Međutim, kad se ionako ogromnoj razlici u dostupnom talentu i budžetu još doda zaliha od tri gola iz prve utakmice, onda se veliki kapital se pretvara u ogromni.
Pitali smo se nakon prve utakmice koliko dugo Lionel Messi može vući Barcelonu i upozoravali smo kako je Barcelona bezidejna i ovisna o individualnoj klasi više nego ikad prije jer je defenzivna stabilnost koju je instalirao Ernesto Valverde došla s cijenom gubitka sustava napada na koji su igrači navikli. Međutim, nismo očekivali da Roma može nadoknaditi tri gola razlike, usprkos svim nedostacima koje je Barcelona pokazala. Ne bi bilo racionalno očekivati ni da to napravi Roma koja nikad nije igrala polufinale Lige prvaka jer, osim baš Barcelone prošle godine, još je samo Deportivo svojevremeno uspio nadoknaditi tri gola razlike u nokaut fazi Lige prvaka u donekle sličnom pothvatu protiv osjetno skuplje ekipe, AC Milana.
Doduše, šanse uvijek ima, jednako kao što uvijek ima šanse da novčić ne padne na pismo ili glavu nego da ostane balansirati. Problem koji je Roma imala bio je u tome što nije baš mogla bacati taj novčić dovoljno dugo. Eusebio Di Francesco i njegovi igrači su imali samo jednu šansu i zato su morali pokušati napraviti nešto posebno.
O važnosti sustava
„Iako smo izgubili prvu utakmicu, bili smo zadovoljni kako smo igrali i to se pokazalo večeras“, izjavio je Daniele De Rossi. „Razlika u odnosu na prvu utakmicu bio je Di Francesco, jer nam je pomogao da igramo na pravi način. Promijenio je neke stvari, pripremio nas je i apsolutno je pogodio.“
Stvari koje je Di Francesco promijenio su jasne: riskirao je suludo visokim presingom, rotacijom iz sredine prema van i poslao je na teren formaciju koja se pretvorila u de facto asimetričnih 3-4-1-2, nešto što je varijacija na temu koju nije igrao nikako ranije s obzirom da Roma ne igra s trojicom stopera.
Međutim, ovaj put nećemo crtati načine na koje je izlazio u presing i analizirati kako je pokrivao koridore kojima Barcelona iznosi loptu. Šteta je, jer bilo je stvarno fantastičnih segmenata presinga i odličnog kretanja u napadu kojim se otvarao prostor. Nije to ni skroz pošteno, jer Edin Džeko je odigrao monstruoznu utakmicu, De Rossi je pokazao da je umjetnik duge lopte kakav se rijetko viđa, a Kevin Strootman je napravio nevjerojatnu količinu inteligentnih poteza bez da je uopće igrao loptom. Nećemo, jer nema smisla koncentrirati se na specifične stvari koje je Di Francesco pripremio zato što bismo onda izgubili širu poantu koju savršeno dočarava ovaj Romin prolaz.
Jedini način da se maksimizira genijalni talent jest da ga se uklopi u sustav igre. Teško je, ali Di Francesco je dokazao da nije utopija
Roma je svojom igrom, isključivo sustavom koji je Di Francesco posložio, pokazala kako se može limitirati superioran individualni talent koji ima Barcelona. Ljudi su pripremili utakmicu na nevjerojatnoj razini, reakcije su bile savršeno koordinirane i pružili su svima lekciju koliko je sustav potreban. Ne iz estetskih, nego iz pragmatičnih razloga, jer sustavom igre podižeš vrijednost individualnog talenta.
Barcelona je isto tako pokazala koliko je sustav važan. Čak i bolje nego Roma. Očito su igrači ušli pomalo olako u utakmicu i to je bilo vidljivo u reakcijama stopera, ali još više veznog reda na druge lopte, kada je Roma nosila sve što se moglo odnijeti. Međutim, koliko je god Roma limitirala Barcelonu, Barcelona je limitirala sama sebe odustajanjem od svog tradicionalnog sustava i otežala sama sebi da kroz strukturu igre podigne vrijednost individualnog talenta koji ima na raspolaganju.
Di Francesco protiv negacije nogometa
Valverde je dolaskom na klupu odlučio promijeniti stvari i dati obrambenu stabilnost momčadi igrajući klasičnih 4-4-2. To je uspio, jer Barcelona prima suludo malo golova i na račun toga predvodi trku u La Ligi bez poraza i s nenadoknadivom razlikom. Ali to istovremeno znači da nema više famoznih trokuta kroz koje su njeni igrači igrali, nema geometrije na koju su navikli u izgradnji igre, a samim time nema opcija u igri kad ih Roma stisne visoko i moraju improvizirati. Ovisni su o Messiju, a imaju velikih problema da bi uopće dovukli loptu do njega. Umjesto o sustavu igre na koji se mogu osloniti, ovisni su o individualnom talentu.
Doduše, nogometna utakmica nije bacanje novčića s jednakim šansama za jedan ili drugi ishod. Individualna kvaliteta je važna i nije baš najgora stvar na svijetu kad imaš izvanzemaljca Messija koji će ti osigurati prolazak savršeno postavljenog Chelseaja ili čupati utakmice poput one protiv Seville. Ili kad si Real Madrid pa imaš Luku Modrića, Isca i Tonija Kroosa u sredini, na bokovima Marcela i Danija Carvajala, a u napadu genijalnog Cristiana Ronalda. Kako nikad prije najbolje ekipe nisu bile toliko bogate i moćne i toliko daleko od ostatka, onda takvim individualnim potencijalom stvarno možeš dobiti hrpu utakmica samo i jedino zato što si prilično talentiranija nogometna momčad od suparnika.
Ali isto tako, to nije nogomet.
Pisali smo nekoliko puta u baš u zadnje vrijeme o individualizmu u nogometu. O ideološkoj odrednici nogometa, o odnosu rezultata i estetike, o trenerima koji se teško nameću jer imaju samo autoritet znanja iako te male klubove vode tako da zaista igraju nogomet.
Možda smo već i dosadni, ali poanta svega toga nije nužno promicanje nekog utopističkog pogleda na nogomet. Dapače, poanta je pragmatična. Individualni talent je nešto predivno i neprocjenjivo, ali oslanjanje isključivo na njega i individualiziranje timskog sporta je samo kretanje linijom manjeg otpora. To je negacija nogometa.
Da, moderni heroji lakše prodaju dresove, kupe klikove, snimaju reklame i tako donose novac. Međutim, jedini način da se maksimizira genijalni talent jest da ga se uklopi u sustav igre. U nešto veće i kolektivno, u nešto što je temeljna odrednica nogometa jer poanta je osmisliti okvir u kojem će nogometna momčad biti više od suštog zbroja svih dijelova. To je i pragmatično, jer sustavom igre podižeš vrijednost individualnog talenta i do boljeg rezultata. Teško je, ali Di Francesco je dokazao da to nije utopija.
Hrabrost, iskupljenje, pravda
Jasno je da je Roma limitirana talentom, da ovakve utakmice ne može odigrati svaki tjedan, da je ovdje presudila inspiracija i onaj put kad novčić padne na rub i ostane balansirati. Zaslužila je svoju pobjedu i slavlje, iako će u polufinalu ponovo biti autsajder.
Ali ima nešto zbog čega bismo trebali zapamtiti ovu utakmicu.
Naslovnice će odnijeti nešto poetično u tome kako su obojica igrača koja su na Camp Nou bili tragičari golovima iskupili za autogolove i pogurali Romu dalje, ili nešto inspirirajuće o načinu na koji se Roma odbila predati i strasti kojom je vjerovala u pobjedu, ili nešto zlurado o nonšalantnosti kojom je Barcelona ušla u utakmicu. Hrabrost, iskupljenje, pravda. Nije ni to zanemarivo, ali poanta je u tome kako su odigrali i jedni i drugi. U nečemu znakovitom kada promatramo koji su put odabrali i kako su odlučili graditi svoj uspjeh.
Roma je svojim sustavom itekako ograničila Barcelonu. Samo što je i Barcelona svojim sustavom ograničila sama sebe – možda još više nego što je to učinila Roma. I tako je Barça omogućila da novčić ovaj put ne padne ni na pismo, ni na glavu. A kad si toliko superioran talentom, tek onda sebi ne bi smio dopustiti da pretvoriš nogometnu utakmicu u natjecanje u bacanju novčića i inspiraciji individualne kvalitete.
