Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što to bješe ljubav

Znao sam točno što trebam raditi dan poslije finala

Zadnja izmjena: 6. travnja 2019. Kolaž prema ilustraciji Alema Ćurina

Bio je sedmi dan mjeseca aprila ljeta Gospodnjeg 1989. i bio je petak.

Jugoplastika je večer prije postala prvak Europe, a polufinale i finale sam odgledao klečeći, stojeći, skačući, moleći boga košarke da nas pomiluje. I pomilovao nas je. Kad je završilo finale, prvi put sam tu večer uopće sjeo. Konačno smiren i zadovoljan, gledao sam slavlje i uživao. Tu sam večer zaspao kao beba, s čvrstom odlukom u glavi što ću sutra napraviti. Navio sam sat u šest ujutro, škola je počinjala u osam.

Čim je budilica zazvonila, iskočio sam iz kreveta, zgrabio torbu i jurnuo u školu. Jedva da sam se popišao, mislim da ni zube nisam oprao. Tresao sam se kao prut, od sreće i zadovoljstva; hodao sam, ma vraga, trčao sam prema školi. Oko mene se zelenila Banja Luka, disalo je proljeće, a život je mirisao na svježinu. Uletio sam u gimnaziju, zaustavio me glas.

“Momak, kuda?”, upitao je portir, još u fazi buđenja, držeći u ruci šalicu s kavom.
“Idem u razred. Moram se spremit, imam test”, ispalio sam napola uvjerljivo.
“Čuj, test…”, prokomentirao je poluzačuđeno i okrenuo se.

To je značilo da mogu proći. Šmugnuo sam poput nindže.

Ušao sam u svoj razred na prvom katu, na dnu hodnika. Prvo je trebalo odmaknuti klupe, to jest, onu u posljednjem redu, po sredini, u kojoj sam sjedio. Problem je taj što ako hoćete odmaknuti te posljednje klupe, morate prvo micati ove, je li, prednje. I maknem ja sve klupe u nekom zanosu u kojem ne fali snage, a ni volje. Začas sam oslobodio prostor pred zidom od narandžastih cigli koji se pružao iza naših leđa na nastavi.

Imam jedan pokušaj. Znači, iz prve. Zaserem li… Ali, neću zasrat. Čuva me bog košarke. U njemu danas kuca žuto srce.

Odmaknuo sam se malo i pogledao zid. Jebote, veći je nego što sam mislio. Hm, nema sad nazad. Pogledam na sat u učionici. Četrdeset minuta do početka nastave, realno, imam pola sata. Tad će raja počet ulaziti. Uzmem krede iz kutije kraj ploče. Sve ih uzmem, potrpam ih po džepovima. Primaknem jednu klupu zidu. Popnem se na nju, stanem pred zid… Uh.

Opet siđem sa stola. Gledam koliki je zid. Sve je nekako veći, a ja sve nekako manji.

Trebao sam neku skicu, nacrt napravit, jebemu. Jebemu. Šta je, tu je.

Imam jedan pokušaj. Znači, iz prve. Zaserem li… Ali, neću zasrat. Čuva me bog košarke. U njemu danas kuca žuto srce.

Popnem se nazad na klupu, izvadim kredu… I krenem.

Crtao sam kakvih pola sata, kao u nekom transu, po crvenim ciglama, s tim kredama koje su prašile i lomile se na rubovima tih istih cigli. Nakon par minuta gušio sam se u bijeloj prašini, pljuvajući naokolo i besmisleno brišući oči rukama bijelim od krede. Velik će bit crtež, preko cijelog zida… A da bi to nekako čovjek sagledao, moraš sići, odmaknuti se, pogledati, pa zaškiljiti na jedno oko puno prašine i skontat šta dalje. Nije bilo pauze, ni odmaranja, već nakon par minuta bio sam znojan od crtanja, skakanja na klupu i s nje i potpuno zasran prašinom od krede, ali nakon pola sata bio sam skoro gotov. Što god je bilo, izlilo se iz mene, u obliku bijelih, hrapavih crta po narandžastoj cigli.

Pogledao sam na sat. Još par minuta i ljudi će početi ulaziti u razred. Ostalo je još samo napisati jedan broj i 12 slova. Broj 7 i JUGOPLASTIKA.

Napisao sam i to. Jebiga, to je to. Gotovo. Sišao sam s klupe i odmaknuo se. Prvih nekoliko trenutaka stajao sam okrenut leđima crtežu. Bojao sam se pogledati. “Ne boj se banane, ne možeš tako živjeti”, vikao je trener. Sjetio sam se tih riječi i okrenuo se.

Tamo na zidu od narandžastih cigli nalazio se veliki, ogromni Toni Kukoč, u mačjem skoku, raširenih, paučjih krakova kojima polaže loptu prema košu. Ne, nije zakucavao, nije šutirao… Nježno je polagao loptu u koš. Bio je to on, nema sumnje, pogodio sam ga… Sve je tu. Toni, dres, lopta, koš.

Stajao sam u transu i gledao.

“Nije loše”, prenuo me glas iza mene.

Tamo je stajala čistačica, naslonjena na držak metle, pognute glave u stranu i tako je gledala crtež na zidu.

“Nemojte brisat, molim vas”, zavapio sam tiho.
“Ma kakvi, šta ti je. Nego, vrati brzo klupe, sad će nastava. Reći ću ja ostalima da ne diraju”, rekla je i izašla iz razreda.

Vratio sam brzo klupe natrag, sve pogledavajući prema crtežu.

“Ne valja”, začuo sam iza sebe. Poznat glas.

Iza mene je stajao Ljubo, drug iz klupe i košarkaški fanatik. S rukama u džepovima gledao je crtež na zidu.

“Šta ne valja? Šta sereš?”, brzo sam odgovorio, zabrinuto promatrajući slikariju.
“Polaže desnom.”

Pogledao sam crtež. Jebote. Toni Kukoč polaže loptu desnom rukom. Uspio sam zaboraviti na najveću ljevicu ikada. Kao da me šakom u stomak pogodio…

“Jel ti uopće znaš da je on ljevak?”, dodao je da me više zaboli.

Pogledao sam ga. Jel ja znam? JA???

Kad su se pojavili žuti čarobnjaci, to je promijenilo sve u našoj košarci. Od plakata na zidu, do basketa na igralištu. Ali, bogami, i na treningu. Recimo, moj trener je odlučio naučiti me vođenju lopte drugom rukom tako što mi je svezao prvu ruku za nogu tijekom treninga. Komadom špage. Prva dva dana osjećao sam se poniženo. Trećeg dana sam tražio od mame da me sveže da mogu vježbati u dvorištu. Čudo kako brzo čovjek nauči neke stvari kad ga svežu.

Ali zna to Ljubo. Zajebava me. Međutim, reći mi da ne znam da je Toni ljevak, bio je nizak udarac. Pogledao sam ga, pomalo odozdo. Da pogled ubija, mislim da bi Ljubo završio na podu, u komadima, u krvavoj lokvi.

“Ovo je bilo u akciji gdje je položio desnom”, smireno sam rekao.
“Odjebi, Ljubomire”, dodao sam značajno i pažljivo, upotrijebivši puno ime.

Stajali smo tako u tišini i gledali Kukoča od krede u velikom formatu. Zatim se Ljubo približio i tiho šapnuo: “Mrak si ovo napravio!”

Laknulo mi je. Dobro je.

Uskoro su počeli dolaziti i ostali iz razreda i svima je bilo super. Ne znam je li to bilo zbog crteža ili zbog Tonija i Jugoplastike. Uglavnom, svi su ih voljeli. Svi. Nikada to nisam doživio. Bilo je najnormalnije da zvezdaši, partizanovci, cibonaši navijaju za svoje klubove koji se žestoko bore sa Splićanima i da, usprkos svemu, vole i dive se Jugoplastici. Toliko je velika bila žuta košarka. Sve ono gnjavljenje, sav teror na treningu, sve suze zbog poraza Cibone od Zadra ili Juge od SSSR-a u onoj odvratnoj devet-razlike-pedeset-šest-jebenih-sekundi utakmici… sve je imalo smisla.

Obećano nam je da će, ako vrijedno radimo, doći netko i neki i odvesti nas na vrh svijeta. Da će nam pokazati košarkaški raj. Da će se sve razjasniti. Postojalo je obećanje. Bio je to Novi zavjet za basket u kojem nije bitno onako draženovski ubaciti koš kroz obruč. Ne, moralo je biti nešto više. Morali ste igrati zajedno. Trčati bez lopte. Raditi blokove. Ginuti u obrani. Pomagati. Vjerovati ljudima s kojima igraš. Morao si ljubiti bližnjeg kao samoga sebe. Dodati im loptu. Vjerovati. Vjerovati. Vjerovati.

Jedino što nisam očekivao da će evanđelje biti napisano u žutoj boji.

A ondje, u razredu, u taj petak, nakon prvih lijepih dojmova, spremao se prvi, veliki test za moj crtež. Prvi sat nastave bio je ONO I DSZ. Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, za mlađe. Šta smo na njemu radili? Nisam baš siguran. Uglavnom, takve predmete su uglavnom predavali tipovi u košuljama, džemperima i kožnim jaknicama, s razdjeljkom sa strane i obaveznim brkovima. E, pa takav je profesor ušao u razred, noseći dnevnik pod rukom. Mi smo lagano ustali sa stolica. “Dobrojtrodjeco”, pozdravio je u jednoj riječi. Mi smo otpozdravili, kako već ide. Zatim je profesor vidio crtež, malo se zaustavio. Gledao ga je nekoliko sekundi. Zatim je, iz zgloba, bacio dnevnik na katedru.

“Ko je ovo crtao?”, upitao je neutralnim glasom.
“Ja, druže profesore”, odgovorio sam ponizno, s podignutom rukom.
“Koji si broj?”, zatim je upitao.
“31”, odgovorio sam. Kad ti prezime počinje na Š, onda su ti brojevi u igri.

Trebalo mu je da prelista par stranica da me pronađe. Zatim je polako, iz džepa košulje, izvadio kemijsku olovku. Pritisnuo joj je vrh, začuo se “klik”. Nagnuo se nad dnevnik i nešto upisao.

“Pet za kraj godine”, lagano je izrekao.

Ja nisam više mogao skriti osmijeh, a ostatak razreda se razveselio.

“Svaka čast”, rekao je profesor, s prekriženim rukama na grudima.

I tada je počeo predavanje.

“Drugarice i drugovi, sinoć smo mogli pratiti nevjerovatan uspjeh našeg tima u najjačem natjecanju.”, otpočeo je priču u epskom uvodu i pričao je dobrih 15-ak minuta. Ničeg se ne sjećam. “Požrtvovnost… bla, bla… tradicija… bla, bla… sistem… bla, bla… mentalitet… bla, bla… timska igra… bla, bla… poštovanje trenera i suigrača… bla, bla… realizirane vrijednosti… bla, bla… trebamo se ugledati… bla, bla…”

Pričao je oduševljeno o Jugoplastici, povremeno gledajući crtež na zidu i hodajući između klupa. Velim, ne sjećam se šta je pričao. Ali pamtim zadnju rečenicu od riječi do riječi. Jebenu, zadnju rečenicu.

“I zato, vidite, drugarice i drugovi, zbog toga je Jugoplastika idealni kolektiv samoupravnog socijalizma!”, zaključio je gledajući kroz prozor, prema horizontu, s podignutim prstom.

Ja sam se, kao i ostatak razreda, suzdržavao da ne prasnem u smijeh. Frajer je neviđeno srao.

Tada, kad je završio s predavanjem o žutima, najavio je ipak održavanje sata, te krenuo do ploče. Tamo se nešto uzmuvao, pogledavao, tražio…

“Drugarice i drugovi, pa gdje su krede?”

“U mom džepu, druže profesore”, sjetio sam se. Brzo sam ih izvukao iz džepa i dao mu ih.

– – –

Prošlo je 30 godina otad, ali još uvijek, redovno, razmišljam o onoj rečenici. Nije mi više toliko smiješna. Previše toga se dogodilo u tih prokletih 30 ljeta. Nema više tog kluba, ni njihova grada, ni mog grada, ni republika, ni države. Nema više te košarke, sistema, trenera, škole. Nisam siguran ni koliko mene ima.

Samo znam da je jedan dio mene iznutra zauvijek žut i da uvijek traži tu žutu ideju. Jer, vidite, to nije samo stvar košarke. To je odnos prema životu, samom sebi i ljudima. Veće stvari od te nema.

Nema veće stvari od Jugoplastike.

Ne propusti top članke