Lepi je, uostalom, uvijek sve radio po nekim svojim pravilima.

Sa svojih 120 kilograma i dva metra visine, Šterbik je trebao braniti puno drugačije nego što je branio. Nije logično da čovjek takvih gabarita bude toliko pokretan i toliko mobilan na golu, nije normalno da tako građen vratar leti. A Šterbik je letio i zato je bio najbolji vratar na svijetu.

Nije morao niti obraniti lopte — to što je stajao na vratima je bilo sasvim dovoljno da mu se ne može zabiti gol

Hrvatska je upamtila Thierryja Omeyera. Čovjek je bio orjunaš — toliko je puta pokopao našu reprezentaciju da se etablirao kao jedan od najvećih negativaca u hrvatskoj povijesti. Negdje iza te iracionalne mržnje ostaje činjenica da su baš svi priznavali Omeyeru kako je sjajan golman. Ponekad smo mu pridavali neke nadnaravne sposobnosti, ali Omeyer je objektivno najveći rukometni vratar svih vremena. Osvojio je toliko toga, bio je dominantan i imao je sreću da je bio u dominantnoj generaciji u reprezentaciji, tako da će zasluženo ostati zapamćen kao najbolji.

Međutim, Šterbik je bio jednako dobar kao i Omeyer. Način na koji je branio je bio poseban. Gromada od čovjeka je ionako pokrivala veći dio gola, ali Šterbik se stalno pomicao kako bi pokrio i ono što se činilo da ne može pokriti. Pleo je mrežu u koju je hvatao sve što je išlo prema njemu i smanjivao gol. Omeyer je mogao obraniti baš svašta, skočiti kako bi pokrio naizgled širom otvoren kut, ali kad je Šterbik bio u svojoj zoni, onda otvorenih kuteva nije bilo. Lopte su letjele preko gola jer je on gol činio toliko nevjerojatno malim, manjim od kutije cigareta. Kad bi napadači pogledali prema golu, nisu mogli vidjeti taj prazan kut koji bi gađali, Šterbik bi pokrio apsolutno sve i onda bi se u napadače uvlačila panika.

Kao nitko drugi

Svi veliki vratari imaju taj efekt. Kad uđu u seriju obrana izazivaju strah kod šutera, tjeraju ih da se premišljaju oko udarca i da traže nepotrebno komplicirana rješenja. Odjednom vratari postaju čudovišta kojima je nemoguće zabiti gol. Međutim, kad je Šterbik ušao u formu, taj efekt je bio najjači od svih vratara u povijesti.

Čovjek je stvarno ostavljao dojam da mu ne možeš zabiti gol.

Najbolje je to pokazao prije dvije godine na Euru u Zagrebu, kada je uletio u reprezentaciju kao zamjena. Bio je na popisu, za svaki slučaj, ako bude trebalo pomoći. Imao je već dovoljno godina i dovoljno ozljeda, trebalo mu je malo odmora i ostao je u Skoplju na terapijama pokrpati sve rane koje su ga mučile. I odjednom je Španjolcima trebalo pomoći. Gonzalo Pérez de Vargas se ozlijedio, Šterbik je uskočio u avion za Ljubljanu odakle su ga doveli u Zagreb, prespavao je i sutra je ubio Francusku.

Ušao je s klupe, obranio je tri sedmerca i kod sva tri je pokrio apsolutno sve. Bio sam u dvorani i ozbiljno vam kažem da je na trećem sedmercu čovjek djelovao toliko velik, čak i s tribina, da niste mogli naći prazan kut u koji biste eventualno pucali. Kad je Šterbik ušao, gol se smanjio na veličinu kutije cigareta i to je bilo to, priča je završila. U finalu protiv Švedske je samo dovršio posao. Šveđani su lomili Španjolce sve dok Šterbik nije ušao s klupe i u drugom poluvremenu toliko izdominirao da je dobio titulu igrača utakmice.

Osvojio je šest reprezentativnih medalja, bio je europski i svjetski prvak, četiri puta je osvojio Ligu prvaka, godine 2005. je dobio nagradu za najboljeg rukometaša na svijetu, ali upravo ovo finale protiv Švedske je najbolja ilustracija zašto je bio moćan. Skupio je osam obrana, ali toliko lopti je odletjelo preko gola jer Šveđani više nisu mogli vidjeti gdje bi gađali, nije bilo onog praznog kuta u kojeg bi pokušali smjestiti udarac. To se nije pisalo u onih osam obrana, ali to je bila isključivo Šterbikova zasluga. Nije morao niti obraniti lopte — to što je stajao na vratima je bilo sasvim dovoljno da mu se ne može zabiti gol, a tako jak efekt straha kod napadača nije proizvodio nitko drugi koga sam imao prilike gledati.

Arpad je bio strašan.

Uvijek glavni

Smiješno je to što je mogao osvojiti još i više, ali je stvari radio po svojim pravilima. Dugo vremena je on bio glavni razlog zašto se Ciudad Real donekle nosio s Barcelonom. On je bio taj koji je radio razliku, on je taj koji je brisao financijsku moć koju je Barcelona imala i on je bio glavni razlog zašto se Ciudad Real mogao suprotstavljati. U sedam sezona koje je Šterbik proveo u La Manchi, klub je osvojio četiri prvenstva i dva kupa, a pet godina zaredom on je bio najbolji vratar lige.

Barcelona je znala koliko je Šterbik vrijedan i pokušavala je iskoristiti financijsku moć kako bi ga dovela. Nije Ciudad bio mali klub jer mali klubovi ne osvajaju tri naslova europskog prvaka u tom razdoblju, ali je bio relativno mali grad s nekih 60.000 stanovnika. Šterbiku Barcelona nije nudila samo čisti novac, nudila mu je prestiž kakav je Omeyer imao u Kielu, nudila mu je milijunski grad i status koji je veći od rukometa.

Šterbik je odbio. Razlog koji je naveo bio je, navodno, taj da u Barceloni neće moći ići biciklom na trening.

U suštini, Šterbik je znao da milijunski grad nije za njega. Rukomet je uvijek bio sport provincije, malih gradića, sela i sredina koje nisu imale ništa osim rukometa i gdje se živjelo za rukomet. Barcelona nije bila to. Nudila je puno, ali ondje je rukomet bio sporedna stvar, a Šterbik je navikao biti glavni.

Kad se Ciudad Real konačno raspao, Šterbik je prešao u Barcelonu i stvarno je vidio da to nije za njega. Nikad se nije do kraja snašao i na neki je način bio strano tkivo. Najviše je smetao sam sebi, nije mogao naći onaj svoj ritam i nije se mogao sastaviti sa sobom, tako da mu je prelazak u Vardar bio točno ono što mu je trebalo. Grad u kojem je rukomet glavni, grad u kojem svi žive za rukomet i dvorana koja je uvijek puna. Šterbik se hranio time, to je imao u Ciudad Realu, to je imao u Veszprému i u Skoplju.

Nije se htio strpjeti

Uostalom, karijeru je počeo u Kaću, selu pokraj Novog Sada. U Kaću postoji RK Jugović i dvorana od žute cigle koju domaćini zovu Hram i to je ishodišna točka cijele lokalne zajednice. Osim toga nema ničega; cijelo selo živi za rukomet i osjeća ga kao dio svog identiteta. Osim Šterbika, tu su se afirmirali Nenad Peruničić, Tihomir Doder i braća Krivokapić, a kasnije Žarko Marković i Dejan Milosavljev, a Kać se potvrdio kao najbolji inkubator srpskog rukometa.

Zanimljivo, dobar dio njih je promijenio državljanstva. Šterbik je iz Kaća prešao u Veszprém i ondje je, kao etnički Mađar iz Vojvodine, dobio mađarsko državljanstvo, a onda je nakon pet godina provedenih u Španjolskoj uzeo španjolsko i zaigrao za španjolsku reprezentaciju. Krivokapić je igrao za Mađarsku, a Marković je Crnu Goru zamijenio Katarom. Ne znam postoji li tu kakvo pravilo, ali valjda su tu naučili da je rukomet veći od apsolutno svega. Šterbik se tako i ponašao, želio je igrati rukomet i to, po mogućnosti, ondje gdje može biciklom na trening i gdje stvari može raditi po svojim pravilima.

Kad je imao problem sa srcem, otišao je na operaciju i za dva tjedna se ponovo vratio treninzima. Svaku ozljedu, svaki problem — a s obzirom na to da je navršio 40, nakupilo ih se poprilično puno — rješavao je i uporno se vraćao na rukometni teren. Posvećen do maksimuma, nevjerojatno dobar i strašan kad stane na gol, Šterbik je došao do kraja svog rukometnog puta.

Lepi, kako ga je prozvao Zlatko Saračević, imao je namjeru osvojiti i Ligu prvaka s Veszprémom. Bio bi red, odradio je to i u Ciudad Realu i u Vardaru, a s Jugovićem je kao klinac osvojio EHF Challenge Cup, tako da bi trofej u Mađarskoj bio savršen kraj karijere. Planovi su se promijenili, nije mu se dalo čekati i Šterbik je donio odluku da je gotovo, nije se htio strpjeti kako bi vidio kad i kako će ovo ludilo završiti. To je, valjda, i normalno jer Šterbik je uvijek bio glavni; on je taj koji je određivao kako će se stvari odviti i to isključivo po svojim pravilima.

Zato je i bio jedan od najboljih rukometaša u povijesti, taj strašni Arpad Šterbik koji je ostavljao veći efekt straha od svih vratara na svijetu.