Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Stres sa zvijezdama

Drake svima ide na živce, ali nije prvi ni jedini

Zadnja izmjena: 6. lipnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Tijekom 1950-ih je glasoviti noćni klub Mocambo bio jedno od najpopularnijih mjesta u Hollywoodu. Frank Sinatra je 1943. svoj prvi koncert u Los Angelesu održao upravo ondje, a Mocambo su redovito posjećivale najveće filmske zvijezde onog vremena — Clark Gable, Charlie Chaplin, Humphrey Bogart, Lauren Bacall i ostali. No, u ta vremena pristup klubu nisu imali afroamerički glazbenici zbog ‘krive’ boje kože. Koliko god bili popularni, crni muzičari su bili osuđeni na svirke po manjim klubovima u koje su, obavezno, ulazili na stražnja vrata. Upravo iz tog razloga u Mocambu nije mogla pjevati jedna od najvećih pjevačica svih vremena Ella Fitzgerald.

Točnije, nije mogla pjevati sve dok gazdi kluba nije zazvonio telefon. S druge strane žice se začuo glas Marilyn Monroe. Prijedlog gazdi bio je jednostavan: ako Ella svira, Marilyn sjedi za prvim stolom ispred pozornice. Nije trebalo gazdi objašnjavati, ali Marilyn je to ipak učinila — u tom slučaju, mediji će potpuno ‘podivljati’. Kako bi se reklo, bila je to ponuda koja se ne odbija. Ella je zasvirala u Mocambu, postala superzvijezda kako i priliči takvom glasu, a Marilyn Monroe je dolazila, kako je i rekla, svake večeri. Njih dvije postale su velike prijateljice, a ova istinita priča govori o javnim osobama, njihovoj moći u javnosti i korištenju iste u dobre svrhe.

Velika je moć ljudi koji sjede u prvom redu bilo kakve priredbe, a napose one sportske. Nažalost, pozitivnih primjera je malo, češći su oni negativni. U to smo se mogli uvjeriti u prve dvije utakmice NBA finala u Torontu u kojima se isticao Drake, kanadski reper i megauspješni glazbenik s prvim mjestima glazbenih ljestvica i platinastim tiražama albuma. No, ovdje nije riječ o pjesmama, već o navijanju za svoj tim.

Nemoguće je ne vidjeti da Drakeovo ponašanje itekako ima veze s egom koji sebe stavlja ispred svih. Ispred utakmice, igrača i trenera

U sjajnoj reportaži Ringerov je novinar proveo cijeli dan s navijačima u famoznom Jurrasic Parku gdje je prvu finalnu utakmicu, zajedno s tisućama ostalih navijača, gledao na velikom ekranu. Tijekom prve finalne utakmice između Golden State Warriorsa i Toronto Raptorsa, Andre Igoudala je, pokušavajući spasiti loptu, skočio u publiku, u prvi red i zamalo pao na Drakea. Među tisućama navijača u Jurrasic Parku začuo se jedan jedini glas koji je viknuo “Leave Drake Alone!” nakon čega je taj glasni apel, kako to već ide, pokušao pretvoriti u navijanje. Nitko od prisutnih navijača nije prihvatio, a Drakeovog ‘zaštitnika’ pogledali su ispod oka, s uzdignutim obrvama. Logično, Drake im je nenormalno išao na živce. Kao i svima ispred malih ekrana. Zbog čega? Zbog ponašanja. Zbog bahatog, bezobraznog ponašanja.

Drake je urlao, navijao, vikao na suce, davao ‘pet’ igračima svoje momčadi, dobacivao suparničkim igračima. Dobro, reći će netko, pa čovjek navija za svoje i energičan je u tome. Da, ali postoji granica, postoji crta koju se ne prelazi. Jer, svatko tko je vidio Drakea ‘u akciji’ nije se mogao oteti dojmu da čovjek koji živi pod svjetlima reflektora, te iste reflektore traži — za sebe. Ne za svoju ekipu. I to nije pošteno, tako se ne ponaša pravi navijač. Osim toga, povijest ovakvih egzibicionizama ima svoju cijenu. Obično tu cijenu upravo plaća momčad za koju dotični navija.

A dotični se toliko gura pod svjetla sportskih reflektora da se stvorilo takozvano “Drakeovo prokletstvo”.

Prokletstvo glasi ovako: ako Drake obuče nečiji dres, slika se s nekim sportašem ili javno druka za njega na društvenim mrežama — tome se crno piše.  Tako se Drake slikao s Layvinom Kurzawom iz PSG-a, objavio sliku i pohvalio se, nakon čega je u idućem meču PSG doživio najgori poraz u dva desetljeća – 5:1. Slučajnost, netko će reći. Samo malo, ima tog još.

Connor McGregor slikao se s Drakeom prije meča s Habibom Nurmagedovim i izgubio. Sergio Agüero je isto napravio prije prve polufinalne utakmice protiv Tottenhama u Ligi prvaka i promašio penal. Vjerojatno ste ovih dana čuli kako je veliki Anthony Joshua izgubio sve one titule protiv nepoznatog, debeljuškastog Andyja Ruiza. Pogodite s kim se slikao prije meča. I ne samo to, Joshua i Drake su ispod zajedničke fotografije napisali: “Bout to break the curse.” Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao. Drakeovo prokletstvo se proširilo svijetom i stiglo čak i do Serie A. Iz AS Rome su objavili relativno šaljiv tvit da je svim igračima zabranjeno slikanje s Drakeom do kraja sezone.

Na drugoj finalnoj utakmici Drake je na leđima imao sliku Macaulaya Culkina iz filma Sam u kući, a ispod slike je pisalo “KEVIN?!?!?!”. Naravno, Drake je aludirao na neigranje Kevina Duranta, ali, kako to biva, trolanje se uglavnom vrati trolu. Naime, nekoliko redova iza Drakea sjedio je, ne moram ni pisati, upravo Macaulay koji je uslikao Drakeova leđa i prokomentirao: “Drake, tu sam, buraz.” Cijela stvar je postala viralna i Drakea su ismijavali na svim društvenim mrežama. Jer, tako to ide.

Naravno, cijela priča o prokletstvu je još jedna viralna konstrukcija u koju priseban i normalan čovjek ne bi trebao povjerovati. Ali i ne radi se o tome. Radi se o psihologiji, na trenutke toliko jednostavnoj da su je svi, baš svi shvatili, osim Drakea. Pa su mu poručili s raznih strana da začepi, sjedne i gleda utakmicu. Jednostavno, u ovom trenutku u kojem su Raptorsi prvi put u povijesti ušli u veliko finale, takvo ponašanje nikome ne treba.

Prije svega, svatko blizak Torontu se nalazi u povišenom, emotivnom stanju. Ulog je ogroman, a navijači finale dosad nisu doživjeli. Treba se nositi s tim u seriji koja traje možda sedam utakmica i nekoliko tjedana i doista nikom ne treba frajer koji živčano skače pored terena. Igra se protiv Warriorsa koji su dvije godine zaredom prvaci i koji su favoriti. U takvom rasporedu snaga, Drakeovo navijanje samo dolijeva ulje na vatru. Lako je kad pobijediš, ali, svim navijačima u glavi, negdje sa strane, pri malom mozgu, živi jasna spoznaja da će Toronto možda izgubiti. Bit će teško preživjeti eventualan poraz. U tom slučaju, zamislite samo što će Drakeu raditi navijači. Što god bilo, zaslužio je.

Nadalje, nije to Drakeu prvi put da provocira igrače suparničkog tima. Uspio je u prošlogodišnjem doigravanju razbjesnjeti Lebrona Jamesa što je, u svakom slučaju, idiotski potez. Kad je Toronto išao u goste Milwaukee Bucksima, lokalne novine su se okomile na Drakea i jasno napisale da ga cijeli grad “totalno” mrzi, jer nije vlasnik Raptorsa, a ponaša se bahato kao da jest. Možda zvuči kao fora, ali čemu ujedinjavanje suparničkih igrača i navijača!? Čemu igračima poput Lebrona, Stepha Curryja ili Draymonda Greena davati dodatni motiv u utakmici protiv tvog tima? Riječ je o profesionalnim igračima, ali nemojte misliti da su imuni na takve provokacije.

Jer, nije Drake prvi koji to radi.

Najpoznatiji rat ‘slavnog’ navijača i suparničkog igrača je sukob poznatog redatelja i strastvenog navijača NY Knicksa Spikea Leeja i legende Pacersa Reggieja Millera koji je počeo u playoffu 1993. i nastavio se 1994. kad je Miller, izluđen Leejevim provociranjem, shvatio cijelu stvar vrlo osobno, zabio 39 poena i u jednom trenutku se uhvatio za međunožje i za vrat, dajući Leeju jasno do znanja što mu iskreno želi napraviti. U zadnjoj četvrtini Miller je zabio 25 poena i poslije svakog, ali baš svakog poena, gledao bi prema jadnom Spikeu koji je sve više tonuo u stolicu, vjerojatno priželjkujući da se pod njim zemlja otvori. Dan poslije utakmice, The New York Daily News objavio je naslovnicu s kratkim i efektnim naslovom: “Hvala puno, Spike”. O rivalstvu Knicksa i Pacersa, kao i o ratu Leeja i Millera snimljen je možda najbolji dokumentarac u ESPN-ovu serijalu 30 for 30: Winning Time: Reggie Miller vs The New York Knicks.

Da ne treba povlačiti vraga za rep naučio je Kevin Hart, strastveni navijač Philadelphia 76ersa koji je, potican od Allena Iversona, provocirao Dwyanea Wadea na playoff utakmici u kojoj su goropadni 76ersi očekivali rutinsku pobjedu protiv Miami Heata. Lajavi Hart je izvodio svoj stand-up materijal ‘roštiljajući’ Wadea na veselje domaćih navijača. I što se dogodilo? Besmisleno je da opet napišem riječ “pogađate”, ali pogađate. Miami je pobijedio, Wade je zabio 28 poena i poslije utakmice izjavio: “Zahvalite Kevinu Hartu”.

Kad su se susreli nekoliko mjeseci kasnije, Wade je Hartu poklonio potpisan dres u dječjoj veličini. Za one koji slabije prate spomenutog glumca, napomenimo da je visok, točnije nizak, 163 cm. Hart je poslije izjavio da je to zapravo poklon njegovom sinu, ne znajući da iza njega stoji Gabrielle Union, Wadeova supruga, koja se samo nagnula u kadar i nevino upitala: “Jesi siguran?”.

Kako vidimo, provokatori ne prolaze dobro, jer osim što povijest dokazuje da proizvode neželjeni rezultatski efekt, tu je i srdžba običnih navijača na te poznate face koje su u osnovi privilegirane. Razumljivo je da svi vole imati poznate osobe na utakmicama jer izazivaju pažnju medija, ali običan navijač nema novca da kupi sjedalo u prvom redu. Ako još na tom mjestu sjedi tip poput Drakea, stvar će opasno početi ići na živce i suparničkim navijačima, ali posebno domaćima.

Ako je istina da si strastveni navijač koji voli svoj tim, onda bi trebao voljeti i navijače istog tima, kvragu. Naprosto, nemoguće je ne vidjeti da Drakeovo ponašanje itekako ima veze s egom koji sebe stavlja ispred svih. Ispred utakmice, igrača, trenera i ostalih drukera. Ljudi to ne vole i ne žele gledati takvo ponašanje nikad, ma koliko omiljen i poznat bio taj navijač.

Nikome se to ne prašta. Nikome.

Osim jednom čovjeku. Legendi. Caru. Direktoru svemira.

Naravno, riječ je o Jacku Nicholsonu, najpoznatijem i najviđenijem navijaču LA Lakersa. Od 1970-ih  do današnjih dana, Jack je redovit na utakmicama u Staples Centru i nerijetko se može vidjeti kako se buni na sudačke odluke, kako dobacuje igračima, razgovara s suparničkim trenerima… Ali, Jack ima mjeru. Ne želi biti važniji od košarke i košarkaša na terenu i ima tu jednu prokletu stvar na svojoj strani. Jack je šarmer. I ne manje bitno, šarmer koji razumije košarku.

Naravno, nemojte sumnjati da je i Jack imao svojih ‘ludih’ minuta: pokazao je 1984. golu guzicu navijačima Boston Celticsa, što je ostalo poznato pod nazivom Moon Over Boston, pa mu je Boston uzvratio puštajući u svakoj pauzi utakmice pjesmu Hit The Road, Jack. Larry Bird je jednom ispričao da je na utakmici protiv Lakersa prilikom izvođenja auta, začuo iza sebe Nicholsonovog sina kako ocu viče: “Ugrizi pasjeg skota!”. Nicholson je znao imati i fanatične zahtjeve na filmskim setovima — prilikom snimanja filma Departed zabranio je isticanje bilo kakvih navijačkih obilježja timova iz Bostona. Pa je tako odbio nositi kapu Boston Red Soxa i zamijenio je kapom Yankeesa, za koje oduvijek navija. Jesam li spomenuo da se film snimao u — Bostonu?

Nepodopštine se lakše podnose uz dovoljno šarma i humora koju Jack Nicholson nedvojbeno ima, za razliku od spomenutih ‘zvjezdanih’ navijača. Drake, kao i ostali histerični i razmaženi tipovi oko košarkaškog terena bi trebali razmisliti o riječima Mikea Budholzera, trenera Bucksa koji je ovako prokomentirao Drakeovo ponašanje: “One crte i granice na terenu su tu s razlogom.” Spomenute crte trebale bi vrijediti za sve. Tako je u trećoj finalnoj utakmici, odigranoj sinoć, iz prvog reda odstranjen čovjek koji je tijekom utakmice psovao i u jednoj situaciji gurnuo Kylea Lowryja. Ne mogu izdržati da se ne upitam — bi li ga izbacili da se radilo o nekome slavnom?

Inače, vjerojatno znate, Toronto je sinoć dobio tekmu u gostima protiv desetkovanog Golden Statea. Pogodite koga nije bilo u  prvom redu.

Dakle, ako ste zvijezda, imate para i privilegij da iz prvog reda pratite utakmicu, poruka za vas je jednostavna: začepi, sjedi i pusti nas da uživamo u košarci.

Ne propusti top članke