Ima tome tek koji mjesec, sigurno ćete se sjetiti, kada je Luis Suárez utrpao hat-trick Real Madridu u spektakularnoj pobjedi 5-1. Suárez je u izostanku Lionela Messija u potpunosti ukrao show; nedostajalo je samo da onaj nemogući volej u padu završi u Realovu golu umjesto na vratnici pa da Urugvajac postane prvi čovjek nakon 1935. i Martía Ventolre koji je zabio četiri gola u El Clásicu. No, učinak koji je podebljao s ta tri gola nije bio jedini za pamćenje: Suárez je te večeri postao tek drugi igrač nakon 24 godine čekanja koji je zabio hat-trick u sudaru dvaju španjolskih giganata, s tim da mu je to bio deveti gol u jednako toliko utakmica protiv najvećih rivala.
Ali kada se euforija te utakmice malo stišala, Suárez je morao odgovoriti na pitanje koje sve više odjekuje oko njega kako vrijeme prolazi. Netko bi možda izgubio živce kada bi ga takvo pitanje pitali nakon takve odigrane utakmice — a priča o Suárezu i njegovim živcima punila je ne samo naslovnice, nego i psihijatrijske kartone — ali Luis je nešto naučio iz svoje turbulentne prošlosti. Spremno je odgovorio na novinarsko pitanje o tome koliko još vremena ima u Barceloni, iskreno i bez ikakve nervoze.
“Prirodno je da će Barça biti u potrazi za novom devetkom” rekla je zvijezda El Clásica za urugvajski radio. “Ipak mi je 31 godina”.
Realno, za koga biste stavili ruku u vatru da može dostojno zamijeniti Luisa u Barçi?
Danas Suárez — možda ne nužno najpodcjenjeniji, ali možda najčešće preispitivani napadač moderne ere — slavi svoj 32. rođendan. Među poklonima je jedan sigurno među dražima, a to je onaj koji je samog sebi i Barceloni poklonio prošlog vikenda, kada je zabio drugi pogodak u pobjedi 3-1 nad Leganésom. Bio je to njegov 15. ligaški pogodak ove sezone te 167. ukupno otkako je u listopadu 2014. prvi put zaigrao za Blaugranu. Još važnije, taj je gol ujedno i onaj kojim je na petom mjestu vječne liste strijelaca Barcelone dostigao Josepa Escolu, legendarnog napadača iz perioda Drugog svjetskog rata.
No, Luis zna da nema tih brojki koje može isporučiti, a da ga mogu zadržati u ovoj ulozi još dugo vremena. Čovjek na kraju krajeva nije ni blesav — jer da Barcelona nije pomalo i kalkulirala s tempiranjem pokušaja dovođenja Antoinea Griezmanna u svoje redove, Francuz bi već bio Luisov nasljednik na Camp Nou. Jednostavno, to je neupitna realnost: koliko god ti brojke drže razinu, one ipak nisu dovoljne da te spase. Problem mu čak ne predstavljaju toliko ni ozljede, makar se sve više mora dozirati zbog problematičnog desnog koljena, koliko sama činjenica da si klub poput Barcelone ne može priuštiti to da joj jedini pravi centarfor u ekipi bude 32-godišnjak. Pa čak ni ako je on ponajbolja devetka u modernoj eri.
Drvena noga
Dojam je da se Suárez uvijek morao iznova dokazivati, kao da se uvijek nekako potajno čekalo da posrne i dokaže da ne pripada u sam vrh. Možda je to zbog njegova karaktera koji je uvijek bio nepredvidljiv na neki neugodan način; čak na stranu oni najočitiji i najpoznatiji incidenti koji uključuju žvakanje dijelova tijela suparničkih igrača ili rasistički incident s Patriceom Evrom. Za jedne se to očituje kroz njegovu možda čestu prenaglašenu teatralnost, dok je za druge sama njegova fizička pojava nešto što podsvjesno sugerira kako ne može takav čovjek biti najbolji, s tim zdepastim i neprirodnim sprintom i trbuščićem koji se znao nazirati ispod dresa. I u tom intervjuu nakon El Clásica se morao opravdavati zbog viška kilograma na početku ove sezone, očitih u ‘nevidljivom’ nastupu protiv Seville u španjolskom superkupu.
“Naravno da će čovjek biti spor i debeo nakon mjesec dana odmora kod kuće poslije Svjetskog prvenstva”, izjavio je tada Luis. “Kasnije jednostavno uloviš tempo”.
A lovljenje tempa je upravo ono što je zapravo od svega najviše znalo frustrirati navijače kroz njegovu dugu karijeru. Kada se sa 18 godina probio u prvu momčad urugvajskog Nacionala, golova nije bilo ni za lijek, a zvižduci i uvrede koje su bile u rasponu od “drvena noga” do nekih mnogo gorih bile su njegova svakodnevnica.
On se sam u svojoj biografiji prisjeća jedne utakmice protiv River Platea, u kojoj je Nacional imao 13 prilika, a on je sam promašio njih devet, kao one koja ga je osobito proganjala. Čak i danas mu znaju prići ljudi u rodnom Saltu ili Montevideu i kazati kako su bili uvjereni da on nikada neće zabijati golove. Ali onda ga je krenulo; znao je on itekako i dalje zastajkivati, ali je to nerijetko bilo i s razlogom. A kada nije, Luis je strpljivo čekao da se slavina otvori samo da bi dvostruko nadoknadio svu frustraciju koju je nabijao i sebi i navijačima.
“Nekada loš niz jednostavno završi silom prilika”, još je jedan zapis iz biografije. “S vremenom sam naučio da je najbolja stvar koju mogu napraviti u tom trenutku ta da ne mislim kada će taj kraj doći, već da će novi uspješni niz doći prirodno, sam od sebe.”
Taj se uzorak ponavljao od kluba do kluba, još otkako je stigao u Europu za svojom tinejdžerskom ljubavi i kasnijom suprugom Sofijom, kojoj je obećao da će u karijeri “zabiti toliko golova da će ga jednom morati pokupiti Barcelona”. Od Groningena, preko Ajaxa i Liverpoola pa do te obećane destinacije. Ali u svakom su klubu golovi koji su došli natjerali navijače i komentatore da vrlo brzo zaborave Luisove crne rupe i promašaje.
Urugvajsko-nizozemski hibrid
U Barcelonu je stigao nakon Svjetskog prvenstva 2014. i četveromjesečne suspenzije zbog ‘kanibalskog’ napada na Giorgija Chiellinija. Nakon što mu je u listopadu istekla suspenzija, Suárezu su trebala puna dva mjeseca da zabije svoj prvi ligaški gol, a u međuvremenu je zabio jedino APOEL-u u Ligi prvaka. Na kraju je tu sezonu završio sa 25 golova i 21 asistencijom u 45 utakmica, čime je dao ogromni obol Barceloninom pohodu na trostruku krunu. Iduće sezone opet je imao krizno razdoblje, ali je njen kraj dočekao s nevjerojatna 54 gola u 49 utakmica kao najbolji strijelac elitnih europskih liga, a sa sedmim hat-trickom u sezoni prestigao je i Cristiana Ronalda.
Čak je i lani bila slična priča, pogotovo jer u Ligi prvaka nije zabio sve do prve četvrtfinalne utakmice protiv Rome, zbog čega su ga mnogi uzeli na zub i imenovali krivcem za Barcelonino rano ispadanje. Pritom su zaboravili da je zabio 31 gol u svim natjecanjima, od čega je njih 25 zabio u La Ligi i tako trasirao put prema novom naslovu.
Prirodne golgeterske amplitude koje on spominje odvode stvari u ezoteriju, ali iza te pomalo i sirove vanjštine i čiste golgeterske sposobnosti Suárez krije svoju kompleksnost. Suárez sebe predstavlja kao “hibrid urugvajskog i nizozemskog stila”; s jedne strane tu je element one urugvajske garre — čvrstine i ulične, sirove inteligencije koja mu je pomagala u igri s braničima na leđima, a onda je tu i aspekt nizozemske škole s naglaskom na momčadske potrebe.
Četiri godine u Ajaxu naučile su ga da uvijek stremi biti više od atraktivnog ventila uspješnih ekipa koje će ga vrbovati zbog brojki i igru podrediti usmjeravanju igre kroz niz prilika stvorenih samo za njega. U Barceloni se redovito prilagođavao izvanserijskom talentu oko sebe, žrtvujući katkad i svoju idealnu poziciju i potencijalne golove kako bi vezao na sebe suparničke stopere i oslobađao Messija i Neymara.
Ulaskom u 33. godinu života i koljenom koje prijeti trajnim otkazivanjem poslušnosti Suárez je svjestan koliko je lako moguće da mu ova sezona bude i labuđi pjev. Štede ga koliko mogu; jučer je u kup poraza protiv Seville startao novopridošli Kevin-Prince Boateng, on je ušao u drugom poluvremenu. Nije uopće sporno da će i ove godine prebaciti brojku od 20 ligaških golova, vjerojatno čak i više, ali to mu neće kupiti eliksir mladosti u surovom okruženju elitnog nogometa. I premda Barça s pravom najviše strahuje od života nakon Messija, Suárezov bi je odlazak — ili postupni ‘silazak’ — također mogao teško pogoditi. Jer, realno, za koga biste stavili ruku u vatru da ga može dostojno zamijeniti?
