Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Subotićev put

Dani najveće slave su iza njega, ali u Njemačkoj se i dalje najbolje osjeća

Zadnja izmjena: 20. svibnja 2020.

Nedjeljno Bayernovo gostovanje na ‘drugom’ kraju Berlina predstavljalo je jedinstveno iskustvo za domaću momčad, debitantsku u Bundesligi. Na tribine stadiona An der Alten Försterei u nekim normalnim okolnostima ne bi više stala ni igla, ali silom prilika je utakmica s bavarskim gigantom protekla u sablasnoj atmosferi pred praznim tribinama.

Za razliku od Uniona koji nema pretjeranog iskustva igranja protiv Bayerna, njegov stoper Neven Subotić taj osjećaj poznaje više nego dovoljno.

Ovo mu je bio 19. nastup protiv tog kluba u karijeri gotovo isključivo vezanoj za njemački nogomet. I ta je utakmica je na neki način opisala i njegov stil; nakon vrlo dobrog uvodnog perioda, u kojem je Subotić radio ono i zbog čega su ga u Unionu tražili — autoritativno organizirao obranu protiv favoriziranog suparnika — u 40. minuti kao da je doživio pomračenje. Potpuno je promašio u procjeni kretanja lopte u svom šesnaestercu, što je iskoristio Leon Goretzka, a Subotić je umjesto lopte ‘očistio’ njegovu nogu i sudac nije trebao previše razmišljati o tome hoće li pokazati na bijelu točku.

Na kraju je Robert Lewandowski rutinski pospremio loptu u mrežu i tako efektivno prelomio susret zahvaljujući trenutku nesmotrenosti čovjeka od kojeg se nesmotrenost možda i najmanje očekivala. Ali Neven će to preživjeti, baš kao što je u svojoj osebujnoj karijeri preživio jako puno padova i podjednako toliko uspona. Čudno zvuči činjenica da čovjek ima tek 31 godinu; njegova karijera u Borussiji Dortmund čini se već kao pradavna prošlost. Subotić je bio važan član te spektakularne i trijumfalne momčadi, a za BVB je sveukupno ubilježio gotovo 200 nastupa u punih 10 godina provedenih u klubu.

“Moja snaga je to što sam svjestan da nisam najveći talent, kao i to da nisam tehnički najbolji igrač. Ali učio sam od ljudi koju puno i pametno rade”

Subotićeva je obitelj ratnih 1990-ih iz Banja Luke preselila u njemački Schömberg, gdje je Neven počeo igrati nogomet. No, ubrzo su otišli dalje, pod prijetnjom deportacije natrag u BiH, sada u Sjedinjene Američke Države, gdje su imali rodbinu. Kada su preko Salt Lake Cityja stigli do Bradentona na Floridi, ponajviše zbog činjenice da bi Nevenova sestra Natalija mogla trenirati u čuvenoj teniskoj akademiji Nicka Bollettierija, ondje je bio smješten i kamp američke nogometne selekcije do 17 godina. Tako su ga primijetili treneri, kao i lokalni agenti koji pikiraju mlade Amerikance za probe u Europi; s njemačkom putovnicom i znanjem jezika, ali i etiketom tada obećavajućeg mladog reprezentativca, 18-godišnji Subotić se zaputio na probu u Mainz.

Ondje su već pet godina na klupi bili Jürgen Klopp i Nevenov zemljak Željko Buvač.

U paru s Hummelsom

Trener će u klubu i ostati nakon što je momčad od kvalifikacija za Kup UEFA sezonu ranije stigao do ispadanja u drugu ligu na kraju Subotićeve prve sezone u klubu. Nekako simbolički, za klub je debitirao u posljednjem kolu, u utakmici protiv Bayerna u kojoj je Mainz već znao da je od iduće sezone drugoligaš, ali koja je bila obilježena zajedničkim slavljem igrača i navijača nakon utakmice. Upravo će debi u takvim okolnostima i pod takvim trenerom dodatno uobličiti Subotićevo poimanje nogometa, u kojem se, možda više nego igdje među europskom elitom, tolerira strpljenje — klupsko, trenersko, navijačko, pa i vlastito.

Neven je o strpljenju znao mnogo, jer je ono bilo i jedan od preduvjeta adaptacije njegove obitelji nakon izbjeglištva. Takav se gradio i igrački, što je oduvijek bilo po Kloppovoj mjeri. Subotić je imao trenerovo puno povjerenje kada se kao mladić afirmirao u toj drugoligaškoj sezoni u Mainzu. Kada nije uspio odmah uvesti Mainz natrag u Bundesligu, Klopp je otišao Dortmund i poveo Buvača, a to je usmjerilo i Subotićevu karijeru.

Borussia je te 2008. bila sasvim drugačija momčad od ove današnje, ali i od one koju će izgraditi Klopp.

Sezonu je pod Thomasom Dollom završila na razočaravajućem 13. mjestu, a prosjek godina momčadi koja je u finalu kupa izgubila od Bayerna bio je čak 28,6. Ne samo to, već je Borussia u tim trenucima prolazila kroz period financijskog oporavka, nakon dugog plesa na rubu bankrota. Novca je bilo, ali ne previše, a momčad je istovremeno tražila svježu krv, i to ne samo kako bi udovoljila razvoju Kloppova “nogometa za pamćenje”, kako je novi trener tada definirao svoju viziju. Među prvim njegovim potezima bio je podmlađivanje stoperskog para; prvo je dao veću minutažu Matsu Hummelsu, tada 20-godišnjem talentiranom stoperu koji je na posudbi iz Bayerna prethodne sezone uglavnom grijao klubu, a onda je tog ljeta prvo posegnuo baš za Subotićem, na čije je dovođenje iz Mainza potrošio četiri i pol milijuna eura.

Subotić će s Hummelsom tvoriti nerazdvojni stoperski par Kloppove Borussije, a njihovi naizgled različiti setovi nogometnih vještina postali su komplementarni. Borussia se pod Kloppom transformirala u legendarnu ekipu koja je obilježila jednu nogometnu epohu, a Subotić je 2010. bio jedan od tek četvorice igrača u čitavoj Bundesligi s maksimalnom ligaškom minutažom. Kulminacija njegova staža u Dortmundu je, dakako, bilo osvajanje dvostruke krune 2012. i finale Lige prvaka 2013. protiv Bayerna na Wembleyju — naravno, u paru s Hummelsom.

Najbolja partija za Srbiju protiv Njemačke

U 200-njak utakmica tijekom Borussijina nezaboravnog razdoblja Subotić je učio kako biti bolji igrač i bolji suigrač. Pritom je pokazao i svoje ljudske kvalitete: osim što je aktivan u humanitarnim akcijama kojima pomaže siromašnoj djeci u Africi, Subotić živi potpuno netipično za nogometaša, pogotovo onog koji je karijeru izgradio u tako vrhunskoj, elitnoj ekipi. Njega se u svim gradovima u kojima je igrao moglo redovito vidjeti među ljudima, znao je i nakon poraza na treninge dolaziti javnim prijevozom.

“Postoji puno stvari kojih sam se svjesno odrekao u životu”, pričao je. “Imao sam nekoliko automobila i kuću s velikom okućnicom, ali sam u jednom trenutku shvatio da mi sve to smeta i da je to zabluda. Prodao sam i kuću i automobile i ta sloboda je sjajna. Sada mi je prednost to što imam manje toga i mogu slobodno usmjeriti svoje misli prema puno važnijim stvarima”.

Nije mu to bio jedini put da proklamira svoju skromnost i filantropiju. Zbog tih stvari i činjenice da je učio ne samo od trenera i situacija na terenu, već i od navijača i specifične njemačke nogometne kulture koja je onda samo dodatno učvrstila njegove stavove prema životu, Subotića su obožavali i obožavaju navijači u svim klubovima u kojima je bio. Malo je suparničkih igrača kojima Borussijin Žuti zid ne unese strah u kosti, a kamoli da im uglas skandira, kao što je Subotiću priredio prilikom njegova povratka onamo s Unionom početkom ove godine.

Iako je teoretski mogao birati između čak četiri putovnice, odabrao je igrati za Srbiju i mnogi se pitaju kako je ostao na samo 36 reprezentativnih nastupa. Indikativno je da ga je u tom nestabilnom i često shizofrenom okruženju najviše cijenio Radomir Antić, koji mu je i dao debi još tamo 2009. Ali čak i pod takvim izbornikom Subotić kao da nikada nije karakterno pripadao ekipi u kojoj je i na Svjetskom prvenstvu 2010. bio u drugom planu iza Aleksandra Lukovića. Vjerojatno će mu u sjećanju najviše ostati senzacionalna pobjeda baš nad Nijemcima u grupnoj fazi, kada je upao u prvu ekipu uz Nemanju Vidića i odigrao svoju najbolju partiju u nacionalnom dresu.

Možda je to bilo i zato što je u toj utakmici dobro poznavao suparnike — štoviše, bili su mu možda bliži nego vlastiti suigrači. Često se u reprezentaciji nije snalazio i pružao je blijede partije, a onda se 2016. bez pretjerane pompe i povukao.

Zabavni izazovi

S druge strane, ne može se njegov lik i djelo romantizirati do te mjere da se kaže kako je nepravedno ‘rano ostario’ u nogometnom smislu. Kada je Kloppovo vrijeme u Borussiji došlo kraju, Subotić je već igrao svoju 10. sezonu u klubu, onu u kojima su na ozljede došli i neki novi prohtjevi iz glave maga pozicijskog nogometa Thomasa Tuchela, a Subotić se u njih nije uklapao.

“Moja snaga je to što sam svjestan da nisam najveći talent, kao i to da nisam tehnički najbolji igrač”, iskreno je o sebi govorio Neven. “Ali učio sam od ljudi koju puno i pametno rade i koji mogu ostvariti svoje snove. Izazovi su su mi zabavna stvar, kao i Union sada”.

Postojale su priče da bi po isteku ugovora u Saint-Étienneu mogao krenuti put Engleske, ali njega je priča privukla natrag u Njemačku. U Union, koji možda po sportskim uspjesima nije velik, ali je po standardu suživota kluba i navijača zasigurno vrlo visoko pozicioniran, čak i za te visoke njemačke standarde. Na tribinama sad silom prilika nema brojne navijačke podrške na kakvu je Subotić navikao i zbog koje je, uostalom, i odabrao doći, unosnijim ponudama unatoč, ali njega se i dalje može vidjeti u berlinskom metrou na putu do stadiona.

Ne propusti top članke