Ali definitivno i ponajveći igrač u velikoj konkurenciji.

Čovjek se samo napola šali kada kaže da je onaj koji se odluči za profesionalnu karijeru vaterpolista sigurno u nekom omjeru lud. U vaterpolu nema pretjeranog glamura, već je u pitanju težak i fizički iscrpljujuć sport s malo publiciteta. Profesionalni vaterpolisti na elitnoj razini mogu odigrati po sezoni i do nevjerojatnih 90 utakmica, a s razvojem vaterpola — pogotovo u ovom dijelu Europe — u kojem se nerijetko čuju trenerske upute kako “nema gola iz igre” i koji je postao u ogromnoj mjeri oslonjen na čistu fizičku komponentu, to je ogromno mučenje za malo novca

Uopće nije pretjerano reći da je Sukno dugo riskirao glavu kako bi nas počastio svojom igračkom genijalnošću

Sigurno je jasno da vaterpolisti nisu ni blizu plaćama koje imaju nogometaši; najbolji vaterpolisti na svijetu ne prebacuju olako 250-300.000 eura po sezoni, a i takvi su rijetki. Dakle, najbolje plaćeni igrači tako zahtjevnog sporta zarađuju koliko i nešto bolje plaćeni igrači u Prvoj HNL, dok im karijere traju podjednako.

Za Sukna je od samog starta bilo jasno da je jedan takav ‘luđak’, opsjednut vaterpolom još otkako je kao osnovnoškolac zamijenio cavtatsko plivalište bazenom u Gružu. Mnoga djeca u vaterpolu završe zaobilazno preko plivanja, kada im lopta u ruci predstavlja dodatni poticaj i zanimaciju, ali Sandro je odmah uskočio u vaterpolske vode. Sigurno da u tome ima i roditeljskog utjecaja, jer otac Goran je osvajač zlatne olimpijske medalje s vaterpolskom reprezentacijom Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., ali u sredini s takvom vaterpolskom tradicijom podrazumijeva se da se svatko na neki način barem okuša u tom sportu. Kasnije se taj fanatizam podijeli: jedni ostanu u bazenu, dok većina ipak završi na tribinama.

Organizator i oslonac

Sukno je, kao i stariji brat Ivan, navukao kapicu da bi vrlo brzo pokazao ne samo razinu igračke zrelosti, već i ogromne posvećenosti bez obzira na to što je za seniore debitirao već sa 15 godina. Tako je jednom prilikom, kao 17-godišnjak, teže ozlijedio desnu, pucačku ruku koju je na kraju trebao operirati. Iako su mu liječnici naložili tromjesečno izbivanje iz bazena, on je rekordno brzo ponovno krenuo s treninzima, a jedina mjera predostrožnosti bila mu je ta da je šut prebacio na lijevu ruku — s kojom je jednako dobro odrađivao posao. To je svakako pomoglo da se brzo otklone bilo kakve insinuacije kako je Sandro u momčadi samo zato jer je sin bivšeg trofejnog igrača, makar takvih i nije bilo previše. Bilo ga je uostalom dovoljno tek jednom pogledati na djelu da se shvati kako je to potpuna budalaština.

Evo, sjetite se samo one 2008.

Bio je svibanj 2008. i Jug se u finalu vaterpolske Eurolige susreo s itekako favoriziranim Pro Reccom, koji je tada po mnogima imao i dodatnu pomoć sudaca zbog statusa koji je uživao. Istovremeno je Jug vidio i boljih sastava, ali upravo je tada na veliku scenu prvi put stupio Sukno; s nepunih 18 godina uzeti na sebe težinu onog peterca u produžecima i hladnokrvno ga plasirati za produžetak borbe, godinama je kasnije postala njegova norma. Jug je na kraju te rovovske bitke poražen, ali bez obzira na sve tu je fokus priče bio na nadolazećoj zvijezdi hrvatskog vaterpola koji igra na razini na kakvoj nisu ni 10-ak godina starije kolege. Samo tri mjeseca kasnije sudjelovao je i na Euru u Málagi, ali Olimpijske igre u Pekingu na opće čuđenje nije vidio.

Kolale su tada razne teorije zbog čega ga izbornik Ratko Rudić tada nije pozvao, a dobar dio njih je nastao upravo pod impresijom zbog Sandrovih igara. Jedna od njih je ozbiljno sugerirala da je Sukno ‘odležao’ kako ne bi — zbog činjenice da smo u Peking stigli kao aktualni svjetski prvaci iz Melbournea — u slučaju trijumfa skinuo rekord najmlađeg vaterpolskog zlatnog olimpijca, koji i dalje drži jedan visoki dužnosnik Saveza. Naravno, takvo što je suludo za dokazivati, ali je ta teorija zavjere puno više poslužila kao opipljivo sredstvo ogledanja Sandrove percepcije i reputacije još od tih mladih dana.

Trenutaka kao na tom finalu Eurolige bilo je sve više kako je Sandrova karijera odmicala. Godinu dana kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Rimu, Sukno je kao 19-godišnjak bio taj koji je pokraj svih iskusnih i starijih kolega preuzimao odgovornost u dramatičnom polufinalu protiv Srbije, a pamti se i dramatični gol Crnoj Gori u Budvi godinama poslije, kada je u kvalifikacijama za Svjetsku ligu 2015. odapeo sa zvukom sirene za veliku i važnu pobjedu. Sukno nije postajao samo ključni organizator igre gdje god je nastupao, od klubova do reprezentacije, već i oslonac u trenucima kada plan igre zakaže, što je u vaterpolu česta pojava.

Iskušenje biblijskih razmjera

Međutim, neke njegove odluke izvan bazena bile su donesene jednako samouvjereno, bez obzira što su neke od njih bile poprilično razočaravajuće za njegove pratitelje.

Prva je bila ona da se 2011., kao već tada jedan od najbolje plaćenih igrača na svijetu, iz talijanskog Pro Recca uputi u riječko Primorje, koje je pod Gabrieleom Volpijem krenulo u ozbiljnu ekspanziju. Primorje i njegov Jug su tada vodili žestoku bitku za naslov prvaka, a mnogi su tu Sandrovu odluku da prijeđe u rivalske redove — iako je navodno imao dogovor da se iz Italije vrati odraditi još godinu ugovora u Jug — i to pogotovo u tako delikatnom trenutku, vidjeli kao jurišanje za novcem. ‘Odmazdu’ je, doduše, više osjetio otac Goran, koji je zbog toga smijenjen s pozicije Jugova sportskog direktora, one koju je uspješno obnašao još od 1994.

Druga kontroverzna odluka bila je ona uoči puta na Olimpijske igre u Rio de Janeiro 2016., kada su Sukno, njegov sugrađanin Paulo Obradović i Fran Paškvalin šokantno izbačeni s popisa zbog činjenice da su zbog navodnog noćarenja propustili jutarnji trening kao i kasnije dogovorene obaveze prema medijima, što im — prema reakciji izbornika Ivice Tucka — nije bio prvi put. Na kraju je to tek ispalo pomalo nespretno pokazivanje mišića, jer je bilo jasno da su Hrvatskoj bez njih, pogotovo bez Sukna, šanse za vrh bitno smanjene, pa im se nakon isprike ipak dalo ‘pomilovanje’. Daleko od toga da se od reprezentacije smije napraviti taoca, ali Sukno je i u Riju pokazao zašto je vrijedan gaženja obraza; odveo je momčad u finale protiv Srbije koje smo na kraju izgubili, ali u kojem je on sa tri pogotka ponovno bio najbolji igrač.

I onda su sve te priče i sve te odluke došle na iskušenje biblijskih razmjera.

Vratio se u Pro Recco, gdje su mu na pregledu utvrđeni problemi sa srcem zbog kojih je odmah morao pauzirati na neodređeno vrijeme. Štoviše, kada je u javnost izašla priča da je od djetinjstva imao izvjesne probleme radi kojih je redovito išao na preglede u Zagreb te da je slične probleme svojedobno imao i njegov otac, talijanski klub mu je odlučio otežati tako što je istog trenutka s njim raskinuo ugovor. Pozivali su se u klubu na zaštitu samih sebe, jer nije upitno da im je bilo preskupo plaćati igrača takvog platežnog razreda koji je bio pred prekidom karijere; s pravnog aspekta su imali uporište, ali sva sila kritike sručila se zbog po mnogima nemoralnog i hladnog poteza.

U mirovinu kao sretan čovjek

Tada je ispalo kako je je ono svjetsko zlato u Budimpešti ranije te 2017. bio filmski kraj jedne velike, blistave karijere, i to baš pisan za njega. Prvo je stisnuo zube nakon loma prsta na pucačkoj ruci tijekom priprema u SAD-u, nakon kojeg Sandro — baš kao i kod onog loma ruke davnih dana — nije mislio tako lako odustati od igranja. Zajedno s kondicijskim trenerom Perom Kuterovcem osposobljavao je tu ruku na sve načine, tražeći putem savjete i od poznatog pijanista Maksima Mrvice, samo kako bi u zadnji tren upao na reprezentativni popis.

U Budimpešti je odigrao fenomenalan turnir iako nije bio na 100 posto, kao da je predosjećao tu zlokobnu dijagnozu koja će ga u konačnici natjerati da prekine karijeru. Na tim se utakmicama najbolje vidjelo koliko suparnici podređuju igru njemu i svejedno nemaju rješenja za njegovu organizaciju i efikasnost; iako su redovito ‘lijepili’ igrače na njega, on je svejedno pronalazio put do suparničkog gola. U tri ključne utakmice do titule sudjelovao je kroz golove i asistencije u čak 53 posto svih hrvatskih pogodaka, da bi na kraju bio proglašen i najboljim igračem turnira.

Nije ostao sam. Kada se vraćao na bazene sa svojim Jugom, mnogi su se nadali da će se i ovdje probiti iz teške situacije, ali ona je ovog puta ipak bila preozbiljna, što i on sam potvrđuje. Štoviše, napominje kako je bilo lako moguće da te fantastične karijere ne bi ni bilo da su neki liječnici u djetinjstvu bili s pravom stroži. Rizik najbolje ocrtava razina napora u vaterpolu, a mjerenja pokazuju da prosječno igrač po utakmici prepliva čista dva kilometra u visokom intenzitetu, što znači i razinu otkucaja srca od 140 do čak 180 otkucaja po minuti. Ako to podijelite na broj utakmica koje elitni vaterpolist poput Sukna odigra godišnje, onda je jasno da i najmanja mana može biti ona koja će čovjeka koštati života.

Stoga uopće nije pretjerano reći da je Sukno dugo riskirao glavu kako bi nas počastio svojom igračkom genijalnošću. Kraj te velike karijere s jedne strane pokazuje i kakva je opća percepcija vaterpola kao sporta; pokušajte samo zamisliti koliki bi šok bio i koliko bi se dugo pričalo da se ovakvo što dogodilo, primjerice, Luki Modriću. Bez obzira na te šire probleme vaterpola, Sukno odlazi u prisilnu mirovinu kao sretan čovjek, koji je u voljenom sportu osvojio gotovo sve značajne titule koje vaterpolist može osvojiti.

Uostalom, takvom ludom genijalcu i njegovoj odlučnosti jedino može sudbina stati na kraj. Srećom, na dobar način.