Međutim, na te ćemo medalje ipak morati malo pričekati jer su Slovenci doživjeli potpuni debakl u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Kini. Dva kola uoči kraja nalaze se na dnu svoje skupine s deprimirajućim omjerom 2:8. Kakav krah europskog prvaka!

Pogledajmo kako je došlo do ovako očajne situacije.

Kola krenula nizbrdo

Kada su prošlog studenog krenule kvalifikacije, ništa nije nagovještavalo ovakav epilog. Dapače, Slovenci su krenuli vrlo autoritativno — novi izbornik Rado Trifunović okupio je prilično snažnu momčad predvođenu Klemenom Prepeličem, Gašperom Vidmarom i Jakom Blažićem. Za početak su se Slovenci kao od šale obračunali s Bjelorusijom na domaćem terenu, a potom je uslijedio tijesan poraz u Španjolskoj. To nikoga nije pretjerano zabrinulo jer se bez bodova s tog gostovanja moglo živjeti.

Mnogo je važnije bilo pobijediti u sljedećem kolu u Podgorici. U veljači je za tu svrhu okosnici iste momčadi bio pridodan i Edo Murić. Bilo je čupavo većim dijelom utakmice, ali u posljednjoj četvrtini europski prvak ubacuje u brzinu koju Crnogorci nisu mogli pratiti. U Morači je skupljen kapital od 12 poena razlike i Kineski se zid već nazirao na obzoru.

Ne zadugo — već par dana kasnije u Minsku je sve krenulo nizbrdo. Junaki su lomili i lomili domaćine, ali ipak ih nisu uspjeli slomiti do same završnice. Ipak, sedam razlike četiri minute prije kraja činilo kao dovoljna prednost, ali šeprtljava završnica omogućila je Bjelorusima skalp kojem se nisu nadali. Taj poraz odjeknuo je svijetom i poslužio kao najbolji primjer besmisla FIBA-ina sustava, ali nitko ga nije vidio kao ništa više od kiksa koji Slovence neće previše koštati, pogotovo kada se znalo da će u sljedeća dva prozora moći računati na svoje najbolje igrače.

To se ipak nije dogodilo. Istina, u lipnju je došao Aleksej Nikolić, ali su otkazali Dončić i Anthony Randolph, dok se Dragić nije predomislio u vezi reprezentativne mirovine. Isto tako, te je susrete morao propustiti Vidmar. Bez tog pokera asova domaći poraz od Španjolaca nije previše iznenadio, ali nitko ni u najcrnjim predviđanjima nije očekivao debakl protiv Crne Gore — ne samo da su Crnogorci odnijeli bodove iz Ljubljane, nego su pobjedom 87:74 nadoknadili -12 iz Podgorice.

Potpuni pad forme u lipnju odaslao je signal za uzbunu. Iz naoko komforne situacije upalo se u duboki glib; za očuvanje šansi za prolaz bio je potreban hitan povratak na pobjedničke staze. Kada se uzme u obzir da se njihova grupa križala s vjerojatno najtežom od ostalih (Turska, Latvija, Ukrajina), bila je potrebna apsolutna mobilizacija.

Dogodilo se potpuno suprotno.

Ključni trojac

Ne samo da je Dončić ponovo otkazao nastup kako bi se pripremio za svoj debi u NBA-u, već je Trifunović ostao bez dvojice dotadašnjih nositelja. Na ljeto je Prepelič potpisao za Real Madrid, a Blažič za Barcelonu. Španjolski velikani odlučili su im zabraniti nastup za reprezentaciju, premda klupska sezona nije bila ni počela. Isto tako je otkazao i Nikolić, kojeg nije pustio Partizan. Ni bitno jačanje reketa povratkom Randolpha i Vidmara nije uspjelo nadoknaditi desetkovanje vanjske linije, stoga su upisani gostujući poraz od Latvije te domaći od Turske, koja je bila predvođena NBA igračima (Ersan İlyasova, Cedi Osman i Furkan Korkmaz).

Tada je praktički izgubljena svaka realna šansa za plasman u Kinu. Ostala je samo puka teorija, pa su Slovenci posve odustali. Za prozor u studenom sastavljena je kombinirana momčad koja je obilovala anonimcima, stoga je doživljen potop u Ukrajini, koja je vodila i preko 30 razlike, a par dana poslije protiv Latvije je u Stožicama prosuto 17 poena prednosti na poluvremenu.

Neslavni kraj za europske prvake uzdrmao je slovensku javnost, koja je po ubrzanom postupku prešla iz sveopće euforije u defetizam. Kolaps Slovenije ogledni je primjer kako samo par osoba može drastično izmijeniti sliku košarkaške momčadi. Ili, bolje rečeno, izostanak tih osoba.

Kada se pomnije sagleda situacija, primijeti se da je Slovenija u većem dijelu kvalifikacija na raspolaganju imala gotovo čitav kadar s prošlog Eurobasketa. Nisu igrali samo Dragić i Dončić, a jednako je bitan odlazak trenera Igora Kokoškova, koji je preuzeo Phoenix Sunse.

Slovenija je ostala bez trojice ključnih ljudi. Pokazalo se da ukupna vrijednost njene momčadi nije bila tek zbroj kvaliteta svakog od pojedinaca, inače se ne bi dogodio ovakav pad. Matematički oslikano, Kokoškov, Dragić i Dončić daju koeficijent s kojim se množe vrijednosti ostalih. Kokoškov svojom vizijom te razigravački dvojac (pro)vođenjem iste na terenu bili su mnogo više od osnove za lanjski pothvat — taj je trojac činio barem 80 posto snage momčadi. Bez njih se o slovenskoj reprezentaciji ne može govoriti kao o europskom prvaku. Svi ostali bili su tek rubni dijelovi slagalice.

FIBA sad žali

Ipak, i bez njih trojice Slovenija vrijedi više od ovog što je pokazala u kvalifikacijama. Sjetimo se da je završnicu lanjskog finala odigrala postava bez Dončića i Dragića. Ti su momci tada pokazali i kvalitetu i karakter, zato se može reći da su sada zakazali. Besmisleno je raspravljati li Dončić izdao svoju momčad otkazavši nastupe u lipnju i rujnu ili je ostatak momčadi izdao Dončića pokazavši da bez njega ne može dobiti gotovo nikoga.

Jedina je istina da je Sloveniju izdala FIBA. Europski prvak oduvijek je automatski stjecao nastup na Svjetskom prvenstvu, a ove kvalifikacije su, između ostalih stvari, i to ukinule. Naoko izgleda da su pravila jednaka za sve, ali kad se uoči da je FIBA dopustila Kini da rekreativno sudjeluje u kvalifikacijama usprkos tome što je već kvalificirana kao domaćin, pokazuje da se mogao pronaći način da se izravnim plasmanom nagradi kontinentalne prvake.

Sigurno da u čelništvu FIBA-e sada žale što to nisu učinili. Ako pratite Svjetsku košarkašku organizaciju na društvenim mrežama, često možete naići na Dončićeve slike i videozapise. Mlada slovenska zvijezda je komercijalna krava muzara, stoga će njegov izostanak uvelike naštetiti promociji Svjetskog prvenstva. Zbog toga se već počelo šuškati o posebnim pozivnicama, ali to je gotovo nemoguće izvesti jer bi se u posljednji čas trebao prekrajati čitav sustav turnira. Tada bi nastao cirkus veći i od ovog koji smo dosad gledali. Ono što je mnogo izglednije jest da će FIBA izaći u susret Slovencima (a možda i još nekima) kada se budu organizirali kvalifikacijski turniri za Igre u Tokiju.

Sve u svemu, nagli uspon i sunovrat slovenske košarke jedna je od najbizarnijih priča modernog sporta. Lanjsko zlato nije trebalo biti tek slučajni bljesak, već prvi od niza uspjeha. Nesretni splet okolnosti nije išao na ruku slovenskim navijačima, stoga im u idućim godinama kao utjeha ostaju tek stari šampionski posteri na zidovima i utakmice Mavericksa u gluho doba noći.