Prošlog tjedna uputio sam se u Varaždin na Međunarodni atletski miting nazvan Atletika pod zvijezdama. Noćno nebo bilo je prošarano oblacima, pa se zvijezde baš i nisu najbolje vidjele, ali ipak sam imao sreću susresti onu najsjajniju.
Varaždinska višebojka Jana Koščak zvijezda je u usponu ne samo hrvatske i europske, već i svjetske atletike. Iz anonimnosti se probila prošlog ljeta kad je dominantno osvojila zlato u sedmoboju na Europskom mlađejuniorskom prvenstvu u Jeruzalemu, da bi ove zime na državnom prvenstvu u Zagrebu oborila svjetski mlađejuniorski rekord u dvoranskom petoboju. Svojim je iznimnim postignućima zavrijedila pozivnicu za Hypo-Meeting u austrijskom Götzisu, najprestižniji višebojski miting na svijetu. U svom prvom seniorskom sedmoboju s tek navršenih 17 godina je u konkurenciji 27 atletičarki osvojila deveto mjesto (s tim da je nakon prvog dana bila senzacionalna četvrta) s fantastičnih 6.293 boda, a pritom popravila osobne rekorde na svim disciplinama osim skoka u dalj i bacanja koplja.
Samo dva dana nakon povratka iz Austrije odazvala se Telesportu na intervju, stoga razgovor započinjem pitanjem što joj trenutno prolazi kroz glavu: je li poletjela u stratosferu kao nekidan na visu?
“Zapravo još sve to nisam emocionalno proživjela do kraja”, kaže mi s prigušenom dozom ponosite uzbuđenosti u glasu. “Uspjeh je došao strašno brzo, ovakav rezultat očekivala sam tek za godinu-dvije.”.
“Planiram zadržati svoje ja. Na stadionu stvarno mogu sve!”
U svom spektakularnom prvom danu osobito se istakla u utrci na 100 metara s preponama, gdje je s 13.26 ostvarila šesti najbolji rezultat (ujedno skočivši na treće mjesto hrvatske vječne ljestvice), dok je još bolja bila u skoku u vis — pobijedila je sa 192 cm i pritom došla na centimetar od hrvatskog mlađejuniorskog rekorda u vlasništvu Blanke Vlašić. Ovaj joj je pothvat praktički osigurao nastup u visu na skorašnjem Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, pa me zanima koliko vremena posvećuje toj disciplini: “Vis treniram otprilike jednom u 10 dana, trenutno sam više posvećena disciplinama koje mi zasad slabije idu”, odvraća i baca me pomalo u nevjericu.
Nije mi jasno kako je moguće doći do mjesta na SP-u u tako zahtjevnoj disciplini s tako sporadičnom posvećenošću. Objašnjava mi kako je ona još s 12-13 godina usvojila dobru visašku tehniku i da su sadašnji rezultati plodovi desetljetnog procesa, ako ne i dužeg, s obzirom na to da smatra da joj je mnogo pomoglo i treniranje gimnastike u predškolskoj dobi.
Lokalna idila
Temelje za uspjeh odavno je postavio njen trener Patrik Koščak. Da, Jana je još jedan obiteljski ‘projekt’, što u ostatku svijeta najblaže rečeno nije uobičajena praksa, dok je u Hrvatskoj postalo prokušani recept za stvaranje sportaša najviše klase. Stara je to priča o našem sustavu koji nagrađuje uspjeh, ali vas neće do njega pogurati onda kada je najteže.
“Sada, nakon što sam postigla vrhunske rezultate, svi žele uskočiti, svi će rado pripomoći i podržati me financijski, ali dok sam skakala četiri metra u dalj i 140 u vis, samo su tata i mama vjerovali u mene, bili tu da mi plate sprinterice i putovanja na natjecanja”, govori bez dlake na jeziku uz prisjećanje na talentirane vršnjakinje koje su tijekom godina odustale od atletike zbog sličnih problema.
Srećom je, uz brižno očevo vodstvo, uspješno premostila najosjetljiviji dio dosadašnje karijere te sada zaista može uživati jer u Varaždinu i njezinom AK Sloboda ima gotovo sve što joj treba da se realizira kao vrhunska višebojka; jedino joj nedostaje atletska dvorana za zimske treninge, ali ne predstavlja joj problem ni učestala vožnja do Zagreba.
“Nikada ne bih otišla trajno iz Varaždina, ovo je baš grad kakav treba biti, pravi sportski”, s osmijehom poručuje dok uz prigodni cvrkut ptičica ispijamo piće na terasi kafića Stara vaga, koji se nalazi par stotina metara od atletskog stadiona. Lokalna idila, s pravom zaključujem, jer nije samo da Jana voli Varaždin, nego i Varaždin voli nju. Grad, Županija i općenito zajednica shvaćaju kakav se dragulj stvara u njihovu kraju. Tako je sutradan Jani u čast organiziran skakački miting na središnjem gradskom trgu, na kojem nažalost nije mogla nastupiti zbog ozljede stopala koju je zadobila u Götzisu. Često je na ulicama zaustavljaju za slikanje, osobito djeca, a Jana će uvijek, gdje god u svijetu da nastupa, s ponosom isticati odakle dolazi.
Međutim, nije baš da je njezina svakodnevica čista uživancija, dapače. Da bi dosegla ovu razinu, jasno je da se trebala naučiti na brojna odricanja te da se njezin život mnogo razlikuje od života prosječne hrvatske tinejdžerke. Pored atletske karijere, Jana vrlo ozbiljno drži do obrazovanja — odlična je učenica drugog razreda prirodoslovno-matematičke gimnazije, a sudjelovala je na natjecanjima iz geografije, kemije i engleskog jezika.
Treninzi, natjecanja, škola i učenje… Je li to začarani krug Janine svakodnevice ili se stigne tu i tamo opustiti s društvom?
“Mislim da ne propuštam previše, zato što se družim s ekipom koja ima slične interese i životni ritam”, odgovara mi s malom zadrškom i nastavlja: “Ne izlazimo baš u noćne klubove, ali radimo kućne fešte, dečki sviraju harmoniku… Bitno mi je da nemam svaki vikend natjecanje, tako da se povremeno mogu u miru zabaviti”.
Do Igara u Parizu…
No, najbolje se ipak zabavlja na stadionu — osobito na natjecanjima, budući da je krasi vrlo kompetitivni duh. U doba kada je kino tržište preplavljeno američkim superherojima s najrazličitijim moćima, povlačim paralelu s realnim svijetom u kojem se višebojci još od Olimpijskih igara u Stockholmu 1912. smatraju najvećim svjetskim sportašima, izvrsnima u svemu, te je pitam, pomalo provokativno — osjeća li se ponekad kao Super Djevojka?
“Pa, u neku ruku da. Jer na stadionu stvarno mogu sve!”, rado i bez lažne skromosti prihvaća izazov.
Ali nemojte misliti da Jana hoda uokolo s glavom u oblacima. Naprotiv, posve je svjesna svojih slabosti na kojima treba temeljito poraditi. I dok se bacanje kugle kao njena nominalno najlošija disciplina može objasniti manjkom tjelesne mase (što joj je, pak, neophodno za vrhunski skok u vis), nema valjanog opravdanja za to što 800 metara trči debelo ispod svojih mogućnosti. Visoka je, lagana, brza (osobni rekord na 400 m 56.95), odnosno ima sve predispozicije da već sada trči 800-tku oko 2:10. Međutim, još uvijek se nije spustila ni ispod 2:20 (osobni rekord 2:21.20), stoga u disciplini koja zaključuje sedmoboj gubi previše bodova.
“Znam da je na 800-tci ključna borbenost, ali mene na startu uvijek uhvati strah”, iskreno mi priznaje. Sav njezin kompetitivni duh odjednom netragom nestaje i jedina joj je želja nekako doći do cilja. Široj masi je to možda teško shvatiti, ali ja je potpuno razumijem s obzirom na vlastito iskustvo iz ove srednjoprugaške dionice — baš nijednom se nisam utrkivao na 800 metara, a da mi tijekom drugog kruga kroz glavu nije prošla misao “kojeg mi vraga ova muka treba u životu?”.
Dobra vijest je ta što jako brzo možemo očekivati Janin značajan iskorak u ovoj disciplini; potrebno je još nešto trka u nogama kako bi stekla nužni osjećaj za ritam i dovoljno sigurnosti da krene brže u utrku, a to će onda značiti pregršt novih bodova na ionako impozantan ukupni zbroj. Stvari bi svakako trebale sjesti na mjesto do Olimpijskih igara u Parizu — ondje će, nastavi li se razvijati ovim ritmom, Jana itekako imati što za pokazati. Ovog ljeta, što se višeboja tiče, prioritet je Europsko juniorsko prvenstvo (U20), opet u Jeruzalemu, gdje će biti favorit za titulu među mnoštvom starijih konkurentica, što znači da će morati nastupati pod pritiskom očekivanja šire javnosti.
Crte prvakinje
Svi dosadašnji uspjesi lansirali su Janu u centar medijske pozornosti: “Nakon što sam ove zime srušila Blankin dvoranski mlađejuniorski rekord u visu, stalno sam po portalima, novinama, televiziji…”, govori s blagim zamorom u glasu. Htio sam je upozoriti na toksičnost hrvatske mainstream javnosti kad su u pitanju vodeća sportska lica nacije; zasad su možda svi puni podrške, ali nakon što se do kraja afirmira, mnogi će jedva dočekati prvi njezin podbačaj kako bi sasuli salve obijesnih kritika u člancima, a o komentarima na društvenim mrežama da i ne pričamo.
Na moje iznenađenje, Jana ima dobru percepciju što je očekuje u budućnosti zato što je, u manjoj mjeri, nešto slično već stigla iskusiti.
“Neki novinari stvarno očekuju da ću na svakom sljedećem natjecanju skočiti po pet centimetara više. Jer ako jedan vikend skočim 190, a idući 185, pitaju me šokirano — pa što je to bilo?”. Pritisak nerealnih očekivanja se, dakle, već pojavio, a s vremenom će se samo pojačavati i testirati njezinu psihičku stabilnost. Stekao sam dojam da je sve to neće tako lako izbaciti iz takta — o ovim stvarima priča relativno mirno i sasvim otvoreno te mi daje do znanja da nema namjeru za sebe stvarati idealizirani PR imidž kako bi se svima svidjela: “Planiram zadržati svoje ja”.
A tko je zapravo Jana Koščak?
Naoko obična varaždinska djevojka, ali s vrlo posebnim setom vještina. Ona može i brže i više i jače, a usto posjeduje crte karaktera neophodne za izrastanje u veliku prvakinju. Vrlo je zrela, staložena i uljudna, a nimalo sramežljiva — ne razmeće se, ali je u potpunosti svjesna svoje vrijednosti. Gotovo sat i pol vremena strpljivo je i maksimalno zainteresirano odgovarala na sva pitanja, ali primijetio sam da ispod površine buja hiperaktivnost svojstvena atletičarima. Jedva je dočekala da krenemo prema gradskom stadionu, mjestu koje smatra svojim drugim domom. Natjecanje samo što nije krenulo i, iako nije nastupala, Jana je s jednakim entuzijazmom pomagala svom klubu u organizaciji.
