Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Super orlovi rano lete

Nigerija priziva duh 1994., kad se prvi put predstavila na velikoj sceni

Zadnja izmjena: lipanj 7, 2018

Kada su u veljači ove godine Alex Iwobi, Wilfred Ndidi, Kelechi Iheanacho i kapetan John Obi Mikel predstavili nove dresove koje će zajedno s kolegama iz nigerijske reprezentacije nositi na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, svijet modnih blogera podivljao je od oduševljenja na njihov osebujni dizajn.

Taj neobični uzorak, uz standardnu kombinaciju boja pri kojoj dominira za njih karakteristična kričava nijansa zelene, postao je vrlo brzo jedan od najtraženijih asortimana ne samo među nogometnim sakupljačima, već i često viđen dodatak na događajima poput glazbenih festivala. Nigerija je ovom linijom dresova postala granični pop-kulturalni favorit, a paketi dresova rasprodali su se u rekordnom roku; cijena čak i njihovih replika, često i neuvjerljivih, doseže vrtoglave cijene ne samo u Lagosu, već i diljem svijeta.

“Konstanta koja vlada u Nigeriji je ljubav za nogometom”, rekao je prigodom predstavljanja dresa Amaju Pinnick, predsjednik Nigerijskog nogometnog saveza. “Kada je nogomet u pitanju, sve staje, a ovaj novi Nikeov dres uzdiže ponosnu tradiciju našeg Saveza” dodao je.

No, za priču je kudikamo bitnije da je taj dizajn dresova već odnekud poznat.

S razlogom, jer je upravo to htio i proizvođač Nike, u suradnji s Nigerijskim nogometnim savezom. Naime, njihov je naum pri dizajniranju dresa bio osvježiti pamćenje na najsjajniji period nigerijskog nogometa, kada su također u vrlo sličnim hip dezenima poharali svijet.

Ostvarenje sna

Priča o nigerijskom reprezentativnom nogometu zapravo je prepuna osebujnih situacija, obilježenim isprepletanjima vanserijskih očekivanja i frustrirajućih podbačaja, najčešće uz dodatak kontroverzi. Naravno, sličan opis prati nekolicinu afričkih reprezentacija, ali za Super orlove, kako nadimak Nigerijcima glasi, to vrijedi iz posebnih razloga.

Nigerijci sada žele, makar ovako putem dresova, i sami evocirati duh 1994.

U Nigeriji, zemlji zaluđenoj nogometom, izvrsnost se oduvijek priznavala samo na najvišim razinama. Generalni problem je taj što je takva politika dovela do kompleksne situacije u kojoj je rezultat najbitnija moguća stavka do koje se dolazi bez obzira na sredstva. Kada su počeli prisizati uspjesi, poput prvog osvajanja Kupa nacija 1980., apetiti su porasli pa se počelo gledati i u tuđa dvorišta. A kada je Nigerijce Kamerun dvaput u finalima Kupa nacija ostavio bez trofeja, a onda i bez plasmana na Svjetsko prvenstvo 1990. — i to u oba navrata pod sumnjivim okolnostima — onda je ta želja za bivanjem najboljima postala još veća i luđa.

Tada se događaju i situacije zbog kojih će Nigerijci ostati obilježeni kroz čitavu nogometnu povijest, kao ona kada je Phillip Osondo 1987. osvojio titulu najboljeg igrača u šampionskom pohodu na titulu svjetskih prvaka do 17 godina samo da bi po dolasku u Anderlecht postalo jasno da je lažirao godine. Danas radi kao pazikuća.

Možda su dijelom i zbog toga samo trojica igrača iz tih zlatnih, ali kontroverznih mladih selekcija s prijelaza u 1990-e, one koje su i Peléa svojedobno nagnale da predvidi kako će Afrika dobiti seniorskog svjetskog prvaka, bili dio one momčadi koja je ispunila nigerijski san:  plasman na najveću svjetsku nogometnu smotru. Nakon četiri dolaska na prag raja, 1994. je Nigerija napokon dočekala put na završnicu u Sjedinjene Američke Države, a tu se ponovno vraćamo na šarene uzorke i nostalgiju koju oni nose.

Nigerijci su na turnir stigli sa zapravo zrelom ekipom, uglavnom sastavljenom od europskih internacionalaca i sa tek četvoricom igrača na konačnom popisu koja su bila mlađa od 23. Najmlađi su bili Victor Ikpeba, Jay-Jay Okocha, tada još član Eintrachta iz Frankfurta, te Sunday Oliseh, koji je još bio tinejdžer.

Izbornik Clemens Westerhof, Nizozemac koji je u tom trenutku s gotovo pet godina iskustva na nigerijskoj klupi iza sebe imao jedno finale i jednu titulu osvajača Kupa nacija, imao je jasan plan za život debitanata u teškoj skupini. Argentina je tada bila predvođena veteranima Diegom Maradonom i Oscarom Ruggerijem, ali glavne uloge su već tada imali Diego Simeone, Gabriel Batistuta, Fernando Redondo i Abel Balbo. Bugari, koji su naknadno stigli do polufinala, bili su predvođeni Hristom Stoičkovom, uz Trifona Ivanova, Krasimira Balakova i Emila Kostadinova. Boriti se s takve dvije reprezentacije, uz također autsajdersku Grčku, nije bilo lako.

Psihološka blokada

Ali Westerhofova Nigerija je imala svoj osebujni karakter. Nizozemac je uspostavio ravnotežu između mladih nositelja igre i starijih nositelja strpljenja. Primjerice, Emmanuela Amunikea je uvrstio u prvi sastav tek nakon što je shvatio da može preživjeti njegov nedostatak povratne igre tako što će gurati sebe i suigrače u prigode; iz takvih je zabio i dva gola koja su Nigeriji donijela trijumf u finalu Kupa nacija ranije te godine.

Onaj prvi gol Bugarskoj, prvi u povijesti Nigerije na svjetskim prvenstvima, najbolji je primjer te ravnoteže. Prvo je Daniel Amokachi krenuo široko i razvukao bugarsku obranu, što je omogućilo Finidiju Georgeu utrčavanje između bugarskog beka i stopera, da bi onda sjajnom asistencijom i u očito uvježbanoj akciji pronašao tada 30-godišnju iskusnjaru Rashidija Yekinija, koji je pravovremeno utrčao u prostor i zakucao loptu u mrežu.

Toliko se Yekini zatrčao na taj Georgeov pas da se zapleo u mrežu, a njegovo patničko-euforični stav ocrtava čitavu nogometnu ideologiju Nigerije kao nacije. U pitanju je gotovo asketski pristup i euforija koja uglavnom završava patnjom i samokažnjavanjem. Yekini je, inače, nažalost preminuo prije šest godina, a navodno je patio od bipolarnog poremećaja, depresije i još nekih psihičkih problema.

Ta je momčadska kombinatorika međutim ispeglala kolektivno sjećanje na Nigeriju 1994. na način da se lako zaboravlja jedna bitna stvar vezana uz tu ekipu. Westerhof je u svojoj esenciji bio pragmatik, makar je instruirao ekipu da maksimalizira svoj napadački potencijal. Njegove pragmatične odlike više su se manifestirale kroz određenu psihološku blokadu, pristup koji je kasnije u sudarima protiv istančanih favorita brisao samouvjerenost predstavljenu protiv al pari protivnika.

Možda je to iz iste one omče uspjeha, glasne nade da se nekako mora ponoviti i nadmašiti kamerunsko četvrtfinale s prethodnog Svjetskog prvenstva, ali Nigerija je i protiv Argentine — a i u utakmici drugog kruga protiv Italije —neshvatljivo prepustila teren suparniku, bojažljivo respektirajući momčadi koje su u danom trenutku bile zrele za više od pretjerano kontraškog pristupa. U susretu s Italijom dobar dio zasluga za to ide na račun Arriga Sacchija, koji je u potpunosti iskontrolirao utakmicu tako što je svoju momčad iskoordinirao savršenim kretnjama i pritiskom koji je prisilio Nigeriju na grčevito branjenje nakon iznenađujućeg vodstva.

Kritičari pojma nemaju

Super orlovi poletjeli su visoko, ali rano. Njihov san možda je mogao još malo i potrajati na pozornici tada najgledanijeg Svjetskog prvenstva u povijesti, ali je također trebalo i ponešto više hrabrosti i odlučnosti za nove podvige.

Ipak, od te debitantske momčadi nam treba ostati mnogo, mnogo više od bijega na vrh ljestvice teške skupine, Yekinijeva slavlja, Amokachijeva fantastičnog gola Grčkoj i bizarnog uzorka dresa. Westerhofovi su odabranici bili momčad koja je kao debitant pobila sve argumente onih kritičara koji vlastitu lijenost i neznanje sažimaju tako što će afričke momčadi nazvati “lijenima” i “neodgovornima”. Nigerija je tada pokazala kako se može stremiti nadigravanju putem jako smislene igre. Kasnije su nešto slično napravili i Senegal i Gana.

Nigerijci sada žele, makar ovako putem dresova, i sami evocirati duh te ekipe. Možda im baš on, utisnut i na novom dresu posluži kao dodatni motiv.

Ne propusti top članke