Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Superkup novca

Suvremeni nogomet ili što najveći španjolski klubovi rade u Saudijskoj Arabiji

Zadnja izmjena: 13. siječnja 2020.

Bizarno.

Teško je naći bolji opis za činjenicu da su finale španjolskog Superkupa, koji se održao u Saudijskoj Arabiji u siječnju, igrale dvije momčadi koje nisu osvojile ni kup ni prvenstvo.

Razlog je, naravno, u novcu. Fondovi koji su pod izravnom upravom saudijskih vlasti ponudili su španjolskom savezu 120 milijuna eura kako bi se Superkup iduće tri godine održavao u njihovoj zemlji. Španjolci su prepoznali priliku za zaradu, a domaćini u tom partnerstvu vidjeli dobru šansu za šminkanje vlastitog ugleda u svijetu, izravno inspirirani činjenicom da su vlasti u siječnju 2018. donijele uredbu kako je ženama dopušten ulaz na stadione. Doduše, dopuštenje vrijedi isključivo ako sjede u unaprijed označenim ‘obiteljskim’ sektorima i u Rijadu, Džedi i Dammamu, dok u ostalim gradovima moraju biti u pratnji muževa; no, s obzirom na to da je u Iranu Sahar Khodayari dobila šest mjeseci zatvora zbog samog dolaska na utakmicu, i ovo je napredak kojim su se vlasti željele pohvaliti zapadnim saveznicima.

Samo, da bi svijet uopće primijetio da se nešto novo događa na njihovim stadionima, Saudijcima je trebala velika utakmica koju će taj svijet gledati.  Tu su uskočili Španjolci.

Sve što je klubove zanimalo je koliko će točno novca dobiti na račun

Aleksander Čeferin je savjetovao 55 članica UEFA-e da ne igraju utakmice u zemljama u kojima je bilo kojoj društvenoj grupaciji na bilo koji način ograničen pristup stadionu. Javila se i Isabel Celaá, španjolska ministrica obrazovanja, koja je pozvala Savez da još jednom razmisli kakvu poruku šalje po pitanju jednakosti spolova i građanskih prava. Međutim, stvari su za Savez bile prilično jednostavne. Interes za španjolski Superkup već godinama pada. Smanjen je broj prodanih ulaznica, TV prava su ostala na istoj razini, iako u svim drugim područjima nogometa rastu, a vrhunac rivalstva Real Madrida i Barcelone je odavno prošao. Uostalom, i prošle godine je Superkup odigran u inozemstvu, u marokanskom Tangeru, i to u formatu jedne utakmice, odbacujući tradiciju uzvratnih susreta koja je održavana od 1982.

Ponuda koju su dobili od Saudijske Arabije je značila dodatnu količinu love i tu su sve dileme stale. Dapače, ove je godine ideja drugačijeg Superkupa dodatno evoluirala: Saudijcima je jedna utakmica bila malo i kolovoz je bio prevruć, tako da se predsjednik Španjolskog kraljevskog nogometnog saveza Luis Rubiales prilagodio. Za iduće tri godine dogovoren je format u kojem će igrati osvajač prvenstva, osvajač kupa i još dvije najbolje momčadi iz prošle sezone kako bi domaćini dobili dva polufinala i finalnu utakmicu.

“Alat u promjeni društva”

Uz 40 milijuna eura godišnje, Rubiales je zadržao i sva TV prava osim za Saudijsku Arabiju, a klubovima je domaćin platio sve troškove. Saudijska Arabija i fondovi koje kontrolira država, a koji su bili nominalni organizatori, nisu zaradili gotovo ništa. Međutim, poanta ionako nije bila u zaradi nego u slanju poruke svijetu i poliranju svog imidža.

“Jako smo različiti u odnosu na vrijeme prije 10 godina”, izjavio je princ Abdulaziz bin Turki, saudijski ministar sporta na potpisu ugovora s Rubialesom bez da je jasno odgovorio na pitanje u čemu se očitavaju te razlike. “Ne pričam o politici, ovdje pričamo jedino o sportu i nadam se da će žene iz Španjolske kupiti karte, doći na utakmice i uživati u našoj prekrasnoj zemlji.“

Prinčev poziv u kojem je naglasio kako su vrata stadiona otvorena i ženama nije baš urodio plodom. Nakon što je Atlético Madrid objavio kako je prodao samo 50 karata za polufinalnu utakmicu s Barcelonom, novinari lista Mundo Deportivo došli su do podatka da je Valencia prodala 27 ulaznica, Barcelona oko 300, a Real Madrid nešto manje od 700. Ukratko, nisu prodali ništa.

Zanimanje Španjolaca za Superkup nije bilo malo zbog moralnog prosvjeda prema vlastitom savezu ili politici Saudijske Arabije. Radilo se o nečemu vrlo pragmatičnom — put na drugi kraj svijeta košta malo bogatstvo, zahtjeva velik organizacijski napor, a sva četiri kluba će već za mjesec dana igrati utakmice Lige prvaka koje su neusporedivo atraktivnije od Superkupa.

“Umjesto da blokiramo igranje nogometa ondje, iskoristit ćemo ovo natjecanje kako bismo otvorili vrata svima”, komentirao je Rubiales optužbe da ne poštuje UEFA-ine naputke i da ovakav potez izravno služi kao reklama za sustavnu diskriminaciju koju provodi vlast u Saudijskoj Arabiji. “Velik dio novca će biti usmjeren u ženski nogomet i ovo možemo slobodno nazvati Superkupom jednakosti. Imamo priliku pomoći. Bit ćemo alat u promjeni društva koja će jednako pomoći i muškarcima i ženama. Za razliku od talijanskog Superkupa, žene će biti dobrodošle na stadion. Uostalom, princ Abdulaziz bin Turki ih je pozvao u što većem broju.“

Identitet suvremenog nogometa

Njegove izjave su prihvaćene bez velikog propitkivanja i, zapravo, jedini pravi sukobi su nastali oko novca.

Prvo je TVE, državna televizija koja je godinama prenosila Superkup, odbila kupiti prava i zajedno je sa vodstvom La Lige optužila Saudijsku Arabiju da je središte piratstva i ilegalnih streamova prijenosa zbog kojeg i TVE i liga gube milijune eura godišnje, dok Saudijska Arabija sustavno ignorira pritužbe, a onda su se pobunili i sami klubovi.

Za razliku od Engleske ili Njemačke, pa i Hrvatske, novac od TV prava u Španjolskoj se ne dijeli ravnomjerno, nego veliku većinu dobiju Real Madrid i Barcelona. Po prvom nacrtu kojeg je Rubiales ponudio klubovima, novac se trebao podijeliti tako da Real, Barcelona i Atlético dobiju po osam milijuna eura nagrade, a Valenciji su trebala pripasti dva milijuna. Nakon što je Valencia prosvjedovala tražeći drugačiju raspodjelu novca te izravno mjesto u finalu, s obzirom na to da je osvojila Kup, Savez je dao Realu i Barci šest milijuna, a Atléticu i Valenciji četiri, s još dva milijuna eura bonusa onima koji se plasiraju u finale. Nakon toga je sve bilo u redu, svi su bili spremni odigrati svoje utakmice.

I to je savršena slika identiteta suvremenog nogometa. Sve što je klubove zanimalo je koliko će točno novca dobiti na račun, makar to Realu i Barceloni bilo, ugrubo, jedan posto godišnjeg budžeta.

Umjesto Superkupa jednakosti koji reklamira Rubiales, ovo je bio Superkup novca. Nije to ništa novo, u nogometu se ionako sve odavno vrti oko novca. Nezadrživa pohlepa spremna je racionalizirati bilo što i ići u nove razine besramnosti i bizarnosti kako bi se došlo do kojeg milijuna više, a tu su mogućnosti neograničene koliko i zastrašujuće. Pitanje je samo koliko plaća, što traži zauzvrat i koliko treba skrenuti pogled.

Ne propusti top članke