Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Supersonično prokletstvo

Postoji i druga, ružnija i tužnija strana filozofije "jednog gazde". Strana u kojoj je profit ispred sporta

Zadnja izmjena: 16. studenoga 2016. Profimedia

Trideset je sekundi do kraja, na semaforu svijetli 117:117. Završnica kakvu je Oklahoma City vidio valjda već stotinu puta. Loptu je uzeo Russell Westbrook, driblao i sa sata cijedio sekunde, a onda prerano i premalo rezonski šutnuo “dugu dvojku”. Nepreciznu.

Lopta je na drugoj strani došla u ruke Sergeu Ibaki, šest sekundi prije sirene. Mišićavi madridski Kongoanac napravio je dva driblinga prema “mrtvom kutu”, cimnuo brkatog člana obitelji Adams i preko njega pogodio šut za pobjedu. Pazite, *šut* za pobjedu. Čovjek kojemu je u opisu radnog mjesta skok i blok. Guranje i udaranje. Potezanje i navlačenje. A tek onda, ako baš nema drugog rješenja, šut.

Bio je to pobjednički šut i rekord karijere za čovjeka koji nikad prije nije ubacio 31. I tko zna kad će opet. Za čovjeka koji je čitavu NBA karijeru proveo kao domaćin u toj dvorani, u prvoj utakmici u kojoj je došao kao gost. Samo deset dana nakon što je tim istim “bivšima” Kevin Durant hladno zabio 39. Baš kao što je njemu i Westbrooku James Harden u prvom međusobnom druženju u facu ukrcao 46. Za rekord. Pobjedu. I poruku. Koja se očito prenosi s jednog izgubljenog “groma” na drugog.

18.000 Thunderovaca u Chesapeake Energy Areni ovog je nedjeljnog predvečerja tako dobilo još jednu strelicu u svoja srca. Koja im do danas moraju već polako sličiti na ostarjelu i raspuknutu drvenu tablu za pikado. U istoj onoj Areni koja je, ironije li, i glavni razlog što uopće imaju NBA momčad.

Dok je Seattle, recimo, nema.

Sjećanje na Sonicse

Bilo je vruće ljeto 2006., vrijeme dok je Slaven Bilić grickao kokice gledajući kako se Vlatko Marković i Cico Kranjčar natežu oko izborničke odgovornosti za neprolazak skupine na SP u Njemačkoj. Howard Schultz, milijarder i većinski vlasnik Seattle Supersonicsa, prodao je tu organizaciju drugom milijarderu Clayu Bennettu, tobože ljutit što mu gradske vlasti “Kišnog grada” nisu odobrile pola milijarde vrijedan projekt građenja nove dvorane. A zapravo zadovoljan profitom kojeg je kupoprodajom Sonicsa u pet godina vladavine spremio u džep.

Gary Payton of the SeattlDvije godine kasnije Bennett je zatvorio sve svoje kišobrane, pokupio prnje, s njima i Supersonicse, nakrcao selidbene kamione, na njima napisao “Thunder” i uputio ih u svoj rodni Oklahoma City. Bilo je čak i prosvjeda na ulicama Seattlea, suza i škrguta zuba. I zazivanja supersoničnog prokletstva na buduće oklahomske “gromove”.

Institut udruživanja u društvo “Naš Seattle” ili “Zajedno za Sonicse” građani “Kišnog grada” nisu poznavali. Ionako ne bi pomoglo. U Americi je sport biznis. A biznis bog. Posebno nekoliko stotina milijuna vrijedan.

Kakav Saddam, Bin Laden, Trump ili Pernar. Howard Schultz je još od tih vremena najveći neprijatelj u prijestolnici grungea, ali i među zaljubljenicima u Sonicse diljem svijeta. Koji, začudo, još uvijek nisu izumrla vrsta. Sjećanje na brbljavog Garyja “Rukavicu” Paytona, polufudbalerku Detlefa Schrempfa, ljevicu Sama Perkinsa za kojeg vam se činilo da spava dok hoda i Shawna Kempa, koji plaća sedam alimentacija na račune šest različitih žena, te izazove koje su u svojim uvijek originalnim zeleno-žutim dresovima bacali prod noge nedodirljivom “Gospodinu Zraku” i danas kod mnogih bude uzdahe i nostalgiju diljem svijeta.

S druge strane, Thunder je rijetko gdje izvan Oklahome pustio korijenje. A i tamo to korijenje kao da svake godine sve više nagrizaju nametnici.

Danak škrtosti

A izgledalo je tako lijepo. Gotovo nestvarno dobro.

Još u onoj godini međuprostora između Seattlea i Oklahoma Cityja u organizaciju je stigao kamen temeljac. Uz malo sreće i malo Portlanda, Kevin Durant je kao drugi na draftu 2007. završio u Sonicsima, nakon čega je uslijedio niz sjajnih odabira menadžerskog “wunderkinda” Sama Prestija: 2008. Westbrook i Ibaka, 2009. Harden.

Već u prvim godinama u novom okruženju Thunder je prštao od talenta i potencijala. A kad su 2012. osvojili Zapad i tek u velikom finalu poklekli pred prvom krunom LeBrona Jamesa u zvjezdanom Miami Heatu, malo je bilo onih koji nisu povjerovali da je rođena nova NBA velesila. Durantu i Westbrooku bile su tek 24, Hardenu i Ibaki 23. I mogli su sve.

No, suprotno predviđanjima, to finale nije bilo početak. Bilo je vrhunac.

Howard Schultz može poslužiti kao opomena svima koji filozofiju “jednog gazde” doživljavaju samo kroz bezbrižno kupanje u milijunima, trofeje i šampanjce

Samo nekoliko dana uoči početka nove sezone odrekli su se prvoga iz “Velike trojke” i to zbog nekoliko pišljivih milijuna poreza na luksuz koje su trebali platiti. Gazda nije htio i Harden je otišao u Houston. A krateri unutar organizacije tek su se počeli otvarati. Duranta i Westbrooka naizmjenično su pogađale teške ozljede, a klupa je bila toliko tanka da nije mogla pratiti visoke standarde koje su nametala dva ponajbolja napadača lige.

Iz sezone u sezonu plaćao se danak štedljivosti, bolje rečeno škrtosti istog onog gazde Bennetta, koji je na odlasku iz Seattlea obećavao brda i doline. No, kad je došao u Oklahoma City, čvrsto se držao Salary Capa i odbijao platiti i dolar poreza na luksuz. Kojeg, dovraga i bestraga, morate platiti ako već u momčadi imate Duranta, Westbrooka, Hardena, Ibaku.

Jer kad ćete i s kim napasti naslov ako nećete danas i s njima?

Tasmanijski vrag

Dok je gazda Bennett štedio milijune u kojima pliva, Durant i Westbrook trošili su se i kad su trebali i kad nisu. Cijena je plaćana u doigravanju. U onoj jednoj ili dvije situacije u kojima se lomi čitava sezona. U kojima bi umorni ili načeti Durant promašio ili bi Westbrook srljao glavom kroz zid. A trener Scott Brooks, u kojeg se Presti tvrdoglavo godinama zaklinjao, nije pronalazio način.

Texas News - May 25, 2014

Bilo je vidljivo, iako se pokušavalo prikriti i izbrusiti, da partnerstvo između Duranta i Westbrooka nije glatko. Na prvi pogled brojke su im išle u prilog. Ali na drugi, pažljiviji i dublji, moglo se vidjeti da osim onog javnog rata objavljenog protivnicima, njih dvojica stalno vode i onaj tihi, interni. U kojem je KD, uz sve svoje brojke, ipak gubio. Zbog logičnog razloga. Lopta i odluka je bila u Westbrookovim rukama.

A Wes je tip zbog kojeg će svaki ljubitelj košarke uvijek kupiti ulaznicu. Ili League Pass. Najeksplozivniji, najokomitiji, najspektakularniji košarkaš današnjice. I ne samo današnjice. Čovjek je kao Tasmanijski vrag. Pun ga je teren, teško ga je i pogledom, kamoli sprintom pratiti. Brojke su mu uvijek impresivne.

Ali znate onu o statistici i bikiniju? Kako ponekad sakriju baš ono što bismo najviše željeli vidjeti?

Westbrook je sjajan primjer činjenice kako košarka nije atletika. Kako košarka nije samo brzina, silina, odraz ili visina. Kako je košarka još uvijek i – glava. Kako s fizikalijama i jedan na pet u košarci možete doći visoko. Ali se samo s glavom i momčadi možete popeti na sam vrh.

A njih je Westbrook toliko puta prerano i nerezonski, kao u prvom paragrafu ove priče, zabio ravno u zid.

Durantu je toga bilo dosta. Zato je i otišao. Nije toliko pobjegao Curryju, koliko je pobjegao od Westbrooka. I njegovog “sam protiv svih” stila. Granata koje ubijaju i njihove i naše.

“On nije tip koji mora uzeti loptu, predriblati cijeli teren i onda šutnuti iz nemoguće situacije.”

O Curryju je govorio. A na Westbrooka mislio.

Duhovi mrtvog Seattlea

Westbrook je tako ostao jedini član originalne postave koja je trebala zavladati ligom. I Harden i Durant i Ibaka su mu u koš sasuli sve što nisu mogli u lice dok su dijelili svlačionicu. Westbrook će ove sezone imati impresivne brojke i oduševljavati svojim potezima. I ganjati s Oladipom, Adamsom i mlađim Sabonisom ono što nije uspio s Durantom, Ibakom i Hardenom.

Outside view of the KeyArena at Seattle Center, Seattle, Washington, USA

Istovremeno, duhovi “mrtvog” Seattlea vrludat će Chesapeake Energy Arenom i pri svakom novom udarcu o zid i svakoj novoj nesretnoj završnici podsjećati navijače Thundera na svoje duge, hladne, kišne dane. I tišinu koja odjekuje tamošnjom KeyArenom.

A Howard Schultz, čovjek koji je samo pet godina bio većinski vlasnik Seattle Supersonicsa i možda zauvijek koštao grad Seattle momčadi za koju su 41 godinu strastveno navijali, može poslužiti kao opomena svima koji filozofiju “jednog gazde” doživljavaju samo kroz bezbrižno kupanje u milijunima, trofeje i pobjedničke šampanjce.

Postoji i druga, ružnija i tužnija strana te medalje. Strana u kojoj je profit ispred sporta. Strana koja vas može ostaviti bez ičega.

Ako ne vjerujete, provjerite danas u Seattleu. Ili sutra u Oklahoma Cityju.

Ne propusti top članke