Šupak. Riječ koja sažeto i točno opisuje Stefanosa Tsitsipasa, barem onog klinca iz ožujka 2018., kad je po koncu meča protiv Daniila Medvjedeva zakuhao onu poznatu scenu. Očito isfrustriran porazom od čovjeka protiv kojeg mrzi igrati, Tsitsipas je krenuo spremati stvari, a onda i promrmljao “Bullshit Russian”, očito zaboravivši i na svoje ruske korijene kojima se navodno jako ponosi. “Man, you better shut you fuck up, okay?”, odmah je na nekoj svojoj inačici engleskog uzvratio poludjeli Medo, spreman izravnati račune na način kako se to radi u birtiji ili na cesti. “Hej, Stefanos, hoćeš me pogledati i razgovarati sa mnom?”, ustao se pa, dok ga je jadni sudac smirivao, stao nabrajati sve Cicijeve grijehe za vrijeme meča. “On je počeo… Odgovorio sam mu jer je klinac koji se ne zna boriti”, siktao je dok je ovaj pokunjeno odlazio s terena.
U svojoj knjizi I’ve got your back, svojevrsnom presjeku njegova trenerskog rada s Andreom Agassijem i Andyjem Roddickom, Brad Gilbert piše o nečemu što se čini očitim i samorazumljivim, ali kao da to danas često zaboravljamo.
“Zvuči kao klišej, ali velika je istina da puno više učimo iz poraza nego iz pobjeda”, piše. “Pobjeđivati znači staviti stvari na svoje mjesto, upotrebljavati ono ŠTO SMO NAUČILI”, nastavlja, pa ipak dodaje da su dragocjene i one teško izborene, ‘kvrgave’ pobjede, u tri ili pet setova. “Ali sve u svemu — ako ih ne pripisujete raznim izgovorima — porazi su najbolji učitelj. Potrebno je puno hrabrosti i koncentracije da pogledate ravno u oči teškom porazu, pokušate shvatiti što on govori o vama i donesete određene zaključke.”
Gilbert jako dobro zna o čemu priča jer se i kroz svoje igračko iskustvo nagledao klinaca koji se nisu mogli miriti s porazima, a onda ni učiti iz njih. Zapravo su bili prepuni sebe baš poput napuhanog Tsitsipasa. Često se radilo upravo o jako talentiranim igračima koji su tek ogrezli u profesionalizam, a koji su na juniorskoj razini navikli biti gotovo savršeni.
Bio je to njegov način da im poruči da više nije onaj nezreli dječak. A htio im je zapravo reći i da se više ne boji poraza
Tsitsipas je inače još kao klinac plakao i histerizirao zbog poraza, pa znao je i pobjeći s terena glavom bez obzira, sakrivajući se od roditelja katkad i na obližnjem parkingu, ispod automobila.
“Bilo me toliko sram da se nisam mogao suočiti s njima, a ni s nikim drugim”, prepričao je jednom. Bio je katkad i bahat na terenu, pa je u kombinaciji s ocem Apostolosom, koji nije prezao pred nizom opomena za coaching, znao biti poprilično iritantna pojava. Šupak. Takvo nezrelo ponašanje moglo je prolaziti u mlađim danima, zbog talenta rezultati naprosto nisu toliko patili, ali baš je tamo 2018., vjerojatno i nakon tog meča, Tsitsipas shvatio da tako neće ići. Jednostavno, ili ćeš se promijeniti i prilagoditi okolini, ili ispadaš iz igre.
Hibrid od tenisača
“Teški su porazi bitni za moju karijeru jer me tjeraju da se vratim još jači”, rekao je u veljači prošle godine. “Bez njih bi se osjećao kao da sam savršen, što nisam. Oni su ključni za sve igrače. Taj poraz u polufinalu bio je stvarno bolan, iako je bio u tri seta”, referirao se na poraz od Rafaela Nadala na Australian Openu 2019. “Ali dva dana poslije vratio sam se na teren i počeo raditi”, dodao je.
Da ta potraga za savršenstvom prolazi i kroz fazu teških poraza zna čak i Novak Đoković, što će danas mnogi smetnuti s uma. Đoković je još s 20 godina osvojio prvi Grand Slam, ali je na sljedećih 11 upisao ‘samo’ tri polufinala i jedno finale te je znao ispadati i u ranoj fazi turnira. Bio je, sve u svemu, ‘samo’ treći igrač na svijetu i mnogi su mislili da će takav i ostati. Naravno, poanta nije uspoređivati Tsitsipasa i Đokovića, već staviti stvari u širu perspektivu; danas 22-godišnji Grk ima oscilacije koje su uobičajene za mladog igrača, ali je sad već skupio iskustva, između ostalog i četiri meča s Trojkom na Grand Slamovima, a onda i tri polufinala GS-a. Prvo je izborio tu gustu pobjedu na Australian Openu 2019. protiv Rogera Federera, samo da bi ga potom razbio Nadal.
U tom je meču inače zadnji set izgubio sa 6-0, što se neće dogoditi protiv Đokovića na Roland Garrosu, kad se vratio nakon 0-2 u setovima, samo da bi psihofizički posrnuo u petom. To se, pak, neće dogoditi prije dva mjeseca u Australiji, kad je protiv Nadala nadoknadio dva seta zaostatka, a onda i dobio peti set; i jebiga, onda ga je razbio taj nesretni Medo koji mu stvarno igrački ne odgovara. Je, da, ne može i ne smije profućkati šest meč lopti protiv Borne Ćorića na US Openu, ali eto, tri tjedna kasnije plasirat će se u polufinale Roland Garrosa. Izgubit će prije dva tjedna dobiveni meč protiv Huberta Hurkacza u Miamiju, ali će prošlog tjedna u Monte Carlu konačno osvojiti svoj prvi Masters 1000.
Sve u svemu, Tsitspas se prilično brzo ‘resetira’, već je gotovo i dvije godine top 10, opet se vratio na career-high, to jest peto mjesto, a prvi je i u ATP Raceu za završni Masters. Naravno, onaj kredit ne može vječno trajati i zapravo ćemo ga vrednovati po onome što napravi ove ili sljedeće sezone — odnosno, po tome može li se približiti savršenstvu.
Tsitsipas je danas baš daleko od onog klinca koji se zapravo nije htio boriti kad kola krenu nizbrdo; dapače, ima tu surovu, ratničku i borbenu crtu, pa je na neki je način i hibrid od tenisača jer istovremeno ima i onu umjetničku; ima potrebu biti graciozan i oku ugodan, a što se ponajprije ogleda kroz jednoručni bekend. Baš je zbog jednoručnog i usavršio pragmatičnost koja se ogleda u jednom od najboljih forhenda na Touru.
Mamin show na presici
“Kad se natječete kao mali, s 11-12 godina, vi niste snažni”, kaže čovjek koji ga je oblikovao, otac Apostolos, misleći na to koliko je onda teško igrati jednoručni. “Pa je stalno gradio poene forhendom, što se pokazalo dobrim za njegov razvoj”, dodao je otac koji je posjedovao određeno znanje. S 23 godine postao je teniski trener, a iskustvo je skupljao putujući i sa ženom Julijom, inače bivšom top 200 tenisačicom te kćerkom Sergeja Saljnikova, nogometaša koji je sa SSSR-om osvojio zlato na Olimpijskim igrama 1956.
Stefanos je bio prvo od četvero djece, budućnost obitelji dobrim je dijelom ovisila o njegovim rezultatima, a da financijski nije pomagala Julijina sestra, upitno je bi li ‘isplivao’; s obzirom na status tenisa u Grčkoj, nije dobivao nikakvu podršku od institucija, a na obitelj je znatno utjecala i ekonomska kriza. “Rođaci su bili nezaposleni, očeva braća i sestre su bili nezaposleni”, progovorio je za The Guardian. “Nije bilo nikakvih izvora prihoda od obitelji.”
Sa starim je na turnire u inozemstvo krenuo s 12 godina, on mu još i danas trener, a od 2018. surađuju s akademijom Patricka Mouratogloua, trenera Serene Williams koji se povremeno pojavljuje i u boksu Tsitsipasovih. U te tri godine najosjetniji pomak napravio je na drugom servisu, na kojem je postao puno agresivniji; također, iako na hardu ima više naslova, ima i neke bitne prednosti na zemlji. Naime, jednoručni bekend najranjiviji je na reternu, ali je i serva na zemlji nešto sporija; još kad se povuče duboko na reternu, pogotovo se na drugoj servi olako izvlači na forhend te rano stječe kontrolu u poenu. Baš je na taj način uništio Andreja Rubljova u finalu Monte Carla, trenutno je samouvjeren te, bez obzira na rezultat u Barceloni, zasad najopasniji za Đokovića i Nadala.
Stefanos je danas prilično korektan tip — usput, on i Medo sad su kompići — i jedino je taj njegov nepopravljivi otac ostao iritantan, ponekad čak i njemu samome.
“Možda ću sad morati biti u sobi tri dana“, rekao je pomalo cinično kad ga je na ATP Cupu slučajno skoro reketom spetardirao. Nije da mu katkad ne pili živce, a o čemu je više puta pričao, rekavši prilično otvoreno da mu se općenito roditelji znaju previše miješati u život. Da je tomu tako, nehotice je potvrdila i Julija kad je samo banula na jednu njegovu press konferenciju, lani u veljači, baš zato što je pročitala što je izjavio. Počela ga je onda i roštiljati pred svima, da zna li koliko velikih tenisača/ica imaju roditelje za trenere, što je Stefanos prilično mirno i dobro iskontrolirao. Naravno, da mu roditelji baš toliko smetaju, već bi odavno bio otišao na kvasinu; bio je to njegov način da im poruči da više nije onaj nezreli dječak, pa onda ni onaj momak kojeg je otac jednom prilikom spašavao od utapanja u moru. A htio im je zapravo reći i da se više ne boji poraza.
Ili, njegovim, riječima: “Probao si i podbacio, naučio si iz toga — i ideš dalje.”
