Sve je počelo u ljeto 2017. Nakon godina i godina razočaranja, Uprava kluba odlučila je u potpunosti promijeniti kurs i sastaviti momčad s pretežito domaćim igračima, pa kud puklo da puklo. Trener Aleksandar Džikić negdje je na početku sezone izjavio da je glavni cilj izboriti ostanak u ABA ligi. Sve ostalo bilo je bonus.

No, sudbina je htjela da Budućnost svoj dugo nedostižni cilj dosegne upravo onda kada je praktički digla ruke od njega. Od bivših momčadi tražio se instant uspjeh i svaka je podbacila, ali je zato ekipa sastavljena za dugoročni cilj mimo svake logike isporučila svoje daleko prije nego što se to očekivalo. Dodatna je ironija bila što je Budućnost u sezoni kada je prvi put osvojila ABA ligu isto tako prvi put ostala bez titule crnogorskog prvaka, koju joj je preoteo Mornar iz Bara. Nije to nikome teško palo — kako i bi kad ih je očekivala sezona u elitnom društvu.

Podgorička je publika uživala u rušenju Real Madrida, Barcelone i CSKA, ali jesu li ti kratki bljeskovi slave dobar razlog da se razruši sve što je bilo dobro lani?

Međutim, trebalo se još malo potruditi da bi Euroliga stigla u Podgoricu.

Dvorana Morača nije ispunjavala Euroligine standarde, stoga se glasno šuškalo da će u igru ponovo uskočiti Crvena zvezda. Ipak, predsjednik Dragan Bokan osigurao je sredstva za preuređenje Morače kojoj se kapacitet povećao na preko 5.000 mjesta, a isto tako je zatvorio bogati proračun za plaće igrača, što je još jedan od zahtjeva Eurolige. Činilo se da će Plavi objeručke zgrabiti priliku koja im se otvorila i nametnuti se kao najdominantniji klub u regiji za duže vrijeme.

Očajni napad

Ali kolo sreće se stalno okreće, pogotovo kada ga oni koji se nalaze gore isprovociraju. Vodstvo kluba se ljetos našlo u nezavidnoj situaciji. Plasman u Euroligu značio je da se momčad mora znatno pojačati, a to je podrazumijevalo odustajanje od politike koja je trebala biti dugoročna. Naime, crnogorska baza igrača prilično je malena i samo je eventualni dolazak Bojana Dubljevića mogao dati neophodnu dozu kvalitete, ali očito nije bilo realno da ga Valencia pusti.

Problem je u tome što se umjesto kvalitete išlo na kvantitetu. Budućnost okrenula staroj politici —nakrcavanju strancima. Potpisali su Amerikanci Earl Clark, Coty Clarke i Aaron Craft, Francuz Edwin Jackson i Slovenac Alen Omić. Zanimljivo, istovremeno se nije odustalo niti od jednog domaćeg starosjedioca; dapače, većini su produženi ugovori. Uprava je tako željela prividno zadržati sliku da klub nastavlja u istom smjeru, ali bilo je jasno da je stvorena velika gužva u rosteru zbog koje će deblji kraj izvući domaći igrači.

Premda je momčad na papiru izgledala respektabilno, čim je počela sezona bilo je jasno da mnogo stvari tu ne štima. Od pet stranih pojačanja, svako je dobrano razočarao. Isprve se možda činilo da Aleksandru Džikiću treba nešto vremena da zagrije svoju mašinu, ali njegova vizija košarke nije mogla funkcionirati na euroligaškom nivou. Džile je naumio napraviti tim koji će obranom dobivati utakmice — ali da bi to prolazilo u kontinuitetu, napad je trebao biti nešto bolji od užasnog.

Gledao sam desetak utakmica Budućnosti ove sezone i dugo nisam vidio tako očajan napad kod nekog euroligaša. Prošlosezonska formula po kojoj su razigravači Nemanja Gordić i Nikola Ivanović, svaki sa svojom specifičnošću, bili napadački motor Plavih nije se mogla primijeniti u novonastalim okolnostima. Sada je prvo ime u napadu postao Clark, koji se očito previše fura na Dirka Nowitzkog — svaki treći napad zove čovjek izolaciju pa ničim izazvan uzima teške fade away šutove, a u većini slučajeva je potpuno raštiman.

Clarkove herojske epizode nedvojbeno su bile rušilački faktor za napadački ritam Budućnosti, ali još je više zabrinjavao izostanak alternativnih opcija. Gordić u ponešto smanjenoj minutaži i ovlastima još donekle uspio pratiti lanjski ritam, ali Džoni Ivanović definitivno nije dobio dovoljno prostora za razmahati se s klupe. Zabrinjavala je činjenica da je za prvu pobjedu Budućnost trebala oboriti rekord Eurolige po broju trica (21) u jednoj utakmici. Podatak da se unatoč šuterskoj rapsodiji protiv Baskonije Plavi nalaze na dnu poretka kada je riječ o pogođenim tricama govorio je da se tako neće moći na duge staze.

Sami neuspjesi u Euroligi vjerojatno ne bi koštali Džikića posla, mnogo veći problem predstavljale su blijede predstave u ABA ligi. Na regionalne parketima Podgoričani su dolazili posve bezvoljni. A kada je obrambeni intenzitet mlitav, siromašni napad to teško nadoknađuje čak i protiv klubova iz donjeg dijela ljestvice. Dosta su se puta provukli kroz ušicu igle, ali porazi od Cibone i Krke bili su znak da dolaze velike promjene.

Samo jedna želja

Džikića je zamijenio Jasmin Repeša, a kadar su pojačali Norris Cole, Goga Bitadze i James Bell, dok su klub napustili Omić, Craft i Zoran Nikolić. Nakon ovih promjena momčad je izgubila ono malo sličnosti s lanjskom — prvo što je Repeša napravio bilo je izbacivanje Gordića iz početne petorke, namijenivši mu ulogu energičnog rezervnog pleja s ograničenom slobodom u napadu, kao što je to bilo u njihovom mandatu u Cedeviti. Ivanović se ozlijedio i pitanje je hoće li mu uopće Repeša naći bitniju ulogu kada se oporavi.

U čuvenim Jaskovim rotacijama najgore su prošli Crnogorci (Filip Barović, Petar Popović, Danilo Nikolić, Suad Šehović, Sead Šehović, Aleksa Ilić), koji ili uopće ne igraju ili igraju desetak minuta. Da ne bude zabune, razina igre Budućnosti se podigla, momčad je napokon prodisala pod Repešom. Osvajač dvaju NBA prstena Cole lani se u Maccabiju stigao prilagoditi na europsku košarku te sada istinski dominira i protiv euroligaša (20 poena prosječno), a zvijezda u usponu Bitadze konačno je donio prijeko potrebnu dubinu.

Ali sve to nije jamstvo da će se ostvariti jedini cilj. Posve je jasno da predsjednik Bokan ima samo jednu želju — ostati u Euroligi i sljedeće sezone. Nije prvi put da sudjelovanje u elitnom europskom natjecanju ima takav učinak na debitante i one koji nisu sudjelovali duži niz godina. Isto kao kad uspješan čovjek prvi put proba kokain pa se kroz par mjeseci navuče i potom je spreman prodati ideale, kuću, ženu i djecu samo da si može priuštiti još koji gram. Budućnost se ponaša kao teški ovisnik. Ulupana je gomila novaca u roster — čak je 17 igrača upisalo nastup u Euroligi, što su, primjerice, dva više nego kod Himkija, koji se nalazi u sličnoj situaciji.

Ako se u travnju obrani naslov prvaka ABA lige, nitko se neće žaliti, cilj će opravdati sredstva. Ali što ako im sudbina odluči podariti najveću ironiju za sam kraj, ako usprkos svim uloženim sredstvima ne uspiju ponoviti prošlogodišnji podvig? Što ako se Cedevita ili Zvezda, a najvjerojatnije će obje imati prednost domaćeg parketa u doigravanju, pokažu kao nepremostiva prepreka? U Budućnosti se ponašaju kao da se košarka u tom slučaju više neće igrati. U ovisničkoj groznici se lani našao i predsjednik Zvezde Nebojša Čović kada je nakon poraza u Podgorici rigao vatru u mikrofon.

“Đe je ta A licenca?”

Srećom po Podgoričane, Budućnost se ne mora plašiti sudbine slične Zagrebovoj. Iza kluba praktički stoji cijela država i neće se dopustiti naglo srozavanje ako se ostane bez Eurolige. No, veliki će ugovori ostaviti traga, bit će nužno rezanje budžeta i povratak na prošlosezonsku politiku.

Zar je neophodan neuspjeh da bi se krenulo pravim putem?

Podgorička je publika uživala u rušenju Real Madrida, Barcelone i CSKA, ali jesu li ti kratki bljeskovi slave dobar razlog da se razruši sve što je bilo dobro lani? Da se umjesto hrpe stranaca angažiralo samo jednog ili dvojicu, kome bi smetalo ako bi nakon 20 kola omjer bio 3:17 umjesto 6:14? Kakva je razlika biti drugi ili treći od kraja u ligi iz koje se ne ispada? Da se Uprava držala starog puta, dosad su se Ivanović, Popović ili Nikolić mogli isprofilirati u prave euroligaške igrače, ali bojim se da u ovako ograničenoj ulozi nisu uspjeli dovoljno napredovati.

Čini se da u upravama svakog kluba iz regije čim se uđe u Euroligu iskrsne ista pomisao: “E, odavde više ne mrdamo. Đe je ta A licenca?” Ne ide to tako, Upravu je malo ponijelo. Čini se da im to publika trenutno ne zamjera, ali sve će se brzo promijeniti u slučaju neuspjeha na proljeće, tada će grmjeti na sve strane. A da se nastavilo starim putem, nitko ne bi mogao prigovoriti ni riječ.

Sada je već kasno za takva razmišljanja — Budućnost je zaigrala na sve ili ništa.