Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sveto ime GNK

O pravoj i ovdašnjoj Benfici i o nedodirljivosti nogometa

Zadnja izmjena: 11. veljače 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

U zatvoru smještenom u centru Lisabona bio je šest mjeseci sasvim sam, u izolaciji. Dane u malenoj zatvorskoj ćeliji provodio je tako što je vježbao, puno čitao te vodio zabilješke vezane za sudski postupak koji ga je po svemu sudeći očekivao, sve dok mu na zahtjev tužiteljstva i ta bilježnica nije oduzeta. Smio je izlaziti i u skučeno dvorište gdje je katkad napucavao nogometnu loptu.

Upravo tako živio je Rui Pinto, naslovno lice projekta Football Leaks i javnosti zasad jedina poznata osoba iz skupine koja je potresla nogometnu industriju, razotkrivši brojne ilegalne ili makar moralno upitne radnje te kršenje i izigravanje raznih propisa. Živio je i živi kao da je ‘elitni’, teški kriminalac. Usput budi rečeno, otkad je projekt zaživio prije četiri godine, Pinto je jedina osoba koja je iza rešetaka, iako, kako i sam kaže, treba biti strpljiv.

U siječnju prošle godine, dok se s ocem vraćao iz dućana, Pinto je uhićen u Budimpešti te dva mjeseca kasnije izručen Portugalu, gdje će mu se, potvrđeno je prije koji tjedan, suditi za 90 kaznenih djela — za jedan pokušaj iznude, a ostalo za cyber kriminal i kršenje pravila o tajnosti dopisivanja. Od rujna prošle godine vrijeme u istražnom pritvoru više nije provodio u izolaciji, opet radi zabilješke, ali i dalje ne smije raditi poput drugih pritvorenika i zatvorenika, kao ni izlaziti u veliko dvorište.

Opozicija je morala kalkulirati da ne bi slučajno povrijedila osjećaje mase koja je, pak, napustila Maksimir čim je iščeznula Europa i čim se rasprsnuo taj balon iluzije

Na prvom ročištu sutkinja je ustanovila da se Pinto ne može smatrati zviždačem jer nije član organizacije čije je podatke razotkrio, a spominjala je i njegovu mračnu prošlost; naime, prije nekoliko godina protuzakonito je prisvojio gotovo 300.000 eura s jednog računa na Kajmanskom otocima, što je kasnije vratio te postigao nagodbu s oštećenikom. Tuže ga Portugalski nogometni savez, lisabonski Sporting, jedna odvjetnička firma i Doyen Sports, tvrtka koja se u svijet nogometa probila zahvaljujući tzv. vlasništvu treće strane, a koja se u Španjolskoj trenutno istražuje zbog pranja novca i utaje poreza.

Početak suđenja Pinto će dočekati u zatvoru, a mogao bi dobiti maksimalnih 25 godina zatvora. Činjenica da je FL polučio 70 milijuna dokumenata koji su od velikog javnog interesa portugalskom sudstvu ne znači puno; Pinto je smatran kriminalcem i hakerom, a proces bi lagano mogao završiti na Europskom sudu za ljudska prava.

“Jedna te ista sranja događaju se već godinama. I samo idu dalje”, ispričao je Pinto u intervjuu prije mjesec i pol dana koji je Der Spiegel jedva uspio isposlovati.

I u Hrvatskoj imamo ‘Benficu’

“Sve dok njihove ekipe pobjeđuju, ljudima ništa drugo nije bitno, čak i kad su upoznati s kriminalom, nepravdom i nedostacima u sustavu. Protiv toga se ne mogu boriti. Nogomet je nedodirljiv. I vlasti štite sektor samo zato što je to od velikog javnog interesa”, objasnio je. Upitan da dodatno pojasni zašto je to tako, nastavio je: “Ako uzmete za primjer Benficu, najpopularniji portugalski klub, vidite da je ona poput hobotnice po pitanju utjecaja u nacionalnoj eliti. Klub je dobro povezan s političarima, policijom i sudstvom, redovito im daje besplatne VIP karte za svoje utakmice. Ako bismo ikada trebali ozbiljno istražiti Benficu, bio bi to veliki sukob interesa.”

Ne znam primjećujete li i vi frapantne sličnosti, ali postoji li bolje okruženje od domaćeg nogometa na kojemu se izrečene teze mogu testirati? Ili, postoji li sličniji primjer od ‘ovdašnje Benfice’, kluba koji je blisko povezan s političkom elitom, policijom i sudstvom, a možemo dodati i da godinama uživa medijsko pokroviteljstvo?

Doduše, postoje i neke razlike — članovi tamošnje Benfice makar ostvaruju svoja prava. I ne, nisam ‘ideolog’ članskog modela. A možemo se i upitati: što se to u ovdašnjoj Benfici promijenilo u posljednjih 15 i više godina, osim parade nižih činovnika, tzv. predstavnika članova? Događaju li se i dalje jedna te ista sranja, i to unatoč tome što nevidljiva ruka iz obližnje Fátime i bliski mu suradnici imaju ‘problema’ sa zakonom?

Jedina mijena svih ovih godina bila je ona u nama, Dinamovim navijačima.

Mi smo praktički sve osjećaje vezane za klub postupno gubili i izgubili. Navijači našeg najvećeg rivala možda i ne shvaćaju katastrofičnost toga; evo, neka me i grom pogodi, ali više sam puta poželio mijenjati se s njima jer se u nas pogubio onaj osjećaj vezan uz odlazak na utakmicu. Ona nervoza na dan utakmice, euforija i uzbuđenje, ugoda i toplina u prsima ili trnci kad zagrmi sjever; ta zapravo strast je sasvim iščeznula te ustupila mjesto čistoj ravnodušnosti, vrlo opasnom osjećaju.

Međutim, postoji li bolji lijek za to od jednog dobrog, jako dobrog rezultata, po mogućnosti u Europi, naravno? Jasno, jedan dio europske publike čine oni ‘trendovci’ koje u pravilu politika sporta — pa, ako hoćete, i sam klub — ionako previše ne zanimaju, ali dio te umorne i razočarane purgerštine — a ne pričamo samo o stadionskoj publici — spremno je zažmirio na jedno oko te povjerovao u iluziju da je sada valjda sve kao prije (a kako je bilo prije?). Sve zbog jednog dobrog rezultata i u ime one famozne pozitive, dobre i zdrave atmosfere od koje se uistinu više diže želudac. Jer, eto, zaželjeli su se ovdašnje Benfice, ‘prave’ i jake ovdašnje Benfice.

Sve se to, jasno, može primijeniti i na hrvatsku reprezentaciju koja je u velikoj mjeri postala politički poligon i s kojom se, barem nekima, uistinu teško poistovijetiti.

Život u balonu

No, vratimo se Purgerima; dio njih zaželio se jakog kluba i zbog toga je bio spreman povjerovati u iluziju ili naprosto žmiriti na jedno oko. Da stvar bude tužnija, taj se klub nije osobito trudio održavati iluziju na životu; dapače, količina bahatosti, arogantnosti i poltronstva u tih nižih činovnika upravo je nevjerojatna. Do te mjere da se čovjek zapita — ne budi li to neki vražji inat u Purgerima? Ta činjenica da nas već niz godina manje-više otvoreno prave budalama. Ili smo se zbog jednog dobrog rezultata spremni takoreći prodati ili pak nastavljamo živjeti u vlastitom balonu, zapravo biti apatični?

Apatični kao što smo svih ovih godina bili, primjerice, i na lokalnim izborima, na kojima već dugi niz godina vlast grabi čovjek koji je, tko bi rekao, značajni politički faktor kojim se čuva status quo u ovdašnjoj Benfici. Mislim, možemo to i tako postaviti — treba li nas uopće čuditi što se događa s ovim klubom u gradu u kojem je na vlasti taj tip ukupno već duže od 15 godina?

“Čudni smo ljudi mi Zagrepčani”, rekao je onaj kojega smo baš zbog takvih izjava svih ovih godina smatrali simbolom otpora. “Predali smo klub u ruke jednom čovjeku, tiraninu, protiv čijih postupaka i ispada ne dižemo glas, iako jako dobro znamo da su oni daleko ispod Dinamove razine. Dinamo je danas puno više njegov nego što je naš.”

Bilo je to u prosincu 2004. Zanemarimo sada i opoziciju koja se godinama pokušava suprotstaviti i pravnim putem i koja je zaslužila dobiti širu podršku umjesto obične šutnje ili povremenih zvižduka. Valjda nam je to sad jasno. Ili još uvijek nije? Također, opozicija je u vrijeme ovih dobrih rezultata morala oprezno kalkulirati da ne bi slučajno povrijedila osjećaje zaluđene mase; mase koja je, pak, odmah napustila Maksimir čim je iščeznula Europa i čim se rasprsnuo taj balon iluzije.

Zagrebačka euforija može se objasniti i činjenicom da se dio Purgera zasitio borbe oko kluba koja ih je dobrim dijelom podsjećala na dnevno-politička prepucavanja. Baš zbog toga što im je ovdašnja Benfica oduvijek puno značila i što su uvjereni da nogometna stvarnost mora biti ljepša od dnevno-političke, bili su spremni žmiriti na jednu oko i naivno vjerovati u iluziju. Međutim, upravo je u tome problem.

Dok će nas god boljeti ona stvar za klupsko-politička prepucavanja, dok će nam god samo o rezultatu ovisiti hoćemo li pljeskati ili zviždati, ta će nogometna stvarnost biti jednako zamorna kao dnevno-politička. Jednostavno, uvijek će se naći neka ‘danguba’ od navijača, uvijek će se naći neka udruga ili, reći ćete, zadruga koja će češljati kako se upravlja klubom; uvijek ćemo i mi mediji, dežurni trovači atmosfere, kopati. I sad bi nas opet mogli prozvati ideološkim vojnicima pitajboga čega, dok netko drugi de facto mokri po slovu zakona već dugi niz godina.

Institucije ne rade svoj posao već dugi niz godina, reći će neki. Svakako da ta teza stoji, ali dio odgovornosti leži upravo u nama. I stvar je jednostavna do te razine da je krajnje vrijeme da pogledamo istini u oči i priznamo si da smo i sami zakazali. Jer sve dok ćemo zbog dobrog rezultata žmiriti na jedno oko, sve dok ćemo naivno vjerovati u iluziju, ili dok ćemo živjeti u nekom svom balonu lišeni ikakve odgovornosti, za ovaj klub, a možemo reći i za ovaj grad i državu, nema apsolutno nikakve nade.

I ne radi se toliko o sadašnjem trenutku, koliko se radi o našoj djeci. Jednostavno, događat će se i dalje jedna te ista sranja, a uz ostalo, nogomet će i dalje biti nedodirljiv.

Ne propusti top članke