Svi smo mi Ante Erceg

Povratak otpisanih i eksplozija igrača koji je dobio drugu šansu

Zadnja izmjena: 4. kolovoza 2017. Ivo Cagalj/PIXSELL

Svatko zaslužuje drugu šansu.

Hajdukova momčad, ona koja je istrčala sinoć na rasprodani Poljud protiv Brøndbyja i pobjedom se plasirala u posljednju rundu kvalifikacija za Europa ligu, prepuna je igrača koji, svaki na svoj način, to dokazuju.

Uzmimo, recimo, Dantea Stipicu. Nekoć označen kao vrhunski talent – tako je, doduše, praktično sa svakim drugim golmanom koji izađe iz Hajdukove škole – blago rečeno nije briljirao kad bi mu se povremeno ukazala šansa ispred Lovre Kalinića; velik je bio broj onih koji su smatrali da bi Lovrinim odlaskom ‘jedinicu’ trebalo povjeriti mlađem Ivi Grbiću i istrpjeti njegov razvoj, jer „Danteov krajnji domet ionako je tek osrednjost“. Znam to jer ja sam tako govorio.

Pa onda Zoran Nižić, godinama treći ili četvrti Hajdukov stoper i možda najpodcjenjeniji igrač u momčadi. Valjda pod pritiskom od silne želje da se dokaže, djelovao je nesigurno i katkad brutalno griješio, pa nije bilo puno onih koji su mislili da bi nedostajao Hajduku ako ode. No, Nižić je sada kapetan, prošle je sezone bio statistički (InStat) najbolje ocijenjen Hajdukov igrač, a u svojim nastupima imponira sigurnošću i ulijeva povjerenje cijeloj momčadi.

Ili Hysen Memolla, igrač zbog kojeg su se navijači cijele prošle sezone hvatali za glavu, a nastavili su tako i na početku ove. Međutim, Memo je protiv Danaca odigrao dvije prilično ozbiljne utakmice, a osobito je dobar bio sinoć. Ima li to Hajduk konačno lijevog beka?

Josipa Juranovića je Goran Vučević iskopao u zagrebačkoj Dubravi. Danas vrijedi milijun eura. Borja Lopez je prije samo koju godinu bio mladi španjolski reprezentativac, kupio ga je Monaco, a onda je nekako nestao s radara; možda bi iz druge momčadi Barcelone uspio vratiti karijeru na uzlaznu putanju, ali njega je Mario Branco nekako uspio dovesti na Poljud. Kad igra kao što je igrao sinoć, pitamo se na koji je to trik sportski direktor upecao takvog igrača – jer ono što prikazuje je čista fantazija za standarde na koje smo od Hajduka naviknuti.

Pa onda praktično rashodovani Savvas Gentsoglou, igrač za kojega je talijanski drugoligaš od Hajduka tražio ciglih 50.000 eura, ili Marko Futacs, centarfor koji je u dvije sezone prije dolaska u Split zabio tek četiri gola i imao vrlo ozbiljnu ozljedu koljena koja je rezultirala operacijom, dugim i neizvjesnim oporavkom. Ili Nikola Vlašić, koji je bio Dečko koji ne zabija, a danas je bomba od igrača. Da ne navodimo sad odakle su i u kakvim situacijama iskopani oni koji sinoć nisu igrali, poput Frana Tudora i Francka Ohandze

Gotovo 20 godina među Crvenima

Ali nitko u Hajduku tezu o drugoj prilici ne dokazuje tako uvjerljivo kao Ante Erceg.

Ante je dijete RNK Splita i u redovima Crvenih je proveo gotovo 20 godina, od najranije mladosti i tavorenja kluba po nižim rangovima do prvoligaške slave i Europe. Nosio je i kapetansku vrpcu i desetku na dresu, bio omiljen u svlačionici, zabio i neke vrlo važne golove…

No, njegova je karijera na Parku mladeži, barem u onom njenom prvoligaškom dijelu, bila sve samo ne stabilna. Ispadao je iz udarnog sastava i vraćao se u njega u više navrata, treneri su ga selili po pozicijama i u hodu mu mijenjali uloge i status u momčadi, često se ozljeđivao, često igrao nedovoljno spreman i nezaliječen, čime njegova udarna karakteristika – nazovimo je ‘eksplozivnost’ – nije mogla doći do izražaja. U jednom trenutku bilo je i takvih ‘stručnjaka’, ispričat će to Ante kasnije, koji su mu prognozirali da se „više nikad neće moći baviti profesionalnim nogometom“.

Ercegova eksplozija morala je prije svega doći negdje iznutra, iz unutarnje snage i karaktera. Iz jubavi, iz dišpeta, štajaznam

Od klupskog ‘projekta’, igrača vlastite proizvodnje koji se mogao pretvoriti u istinsku zvijezdu jer za to je posjedovao potencijal, pretvorio se u problematičnog i praktično neželjenog troublemakera nakon što je počeo dizati glas protiv načina na koji su braća Žužul upravljala klubom, njihova neplaćanja igračima i drugih poniženja koje su igrači ondje trpjeli. Na kraju je otišao, kao i mnogi drugi prije ili poslije njega. Pale su teške riječi, optužio je klub da ga je „krivo liječio“ i na neki način ucjenjivao, da bi dobio zabranu pristupa stadionu. Teško je i ružno sve to bilo – a kad je Erceg napustio klub u kojem je proveo praktično cijeli svoj dotadašnji život, od njegova je potencijala ostao samo veliki upitnik.

Proveo je polusezonu u turskom Balikesirsporu, a onda prošlog ljeta osvanuo na Poljudu. I malo je kome bilo jasno što ondje uopće traži. Nova je klupska garnitura počela slagati novu, pojačanu momčad, a prinova u vidu tad već 26-godišnjeg bivšeg splitovca koji se nikad nije uspio posve dokazati nikako se nije uklapala u tu viziju.

Povratak otpisanih

Ante Erceg u Hajduku je dočekan reakcijama otprilike u rasponu od dizanja obrva do slijeganja ramenima. Znam to jer i ja sam tako reagirao.

Međutim, život i nogomet ne slijede uvijek predviđanja i logiku. Mogu nas iznenaditi onda kad najmanje očekujemo. Tako je bilo i s njim.

Kako je on u međuvremenu postao igrač kakav je danas vjerojatno nikome izvan kluba nije sasvim jasno. Potencijal je oduvijek bio tu i tražio je odgovarajući kontekst da bi se ostvario; u Hajduku je dobio taj kontekst, prije svega uparivanjem s Futacsem, kvalitetnim napadačem čije su osobine komplementarne njegovima, ali nije samo u tome stvar. Erceg je danas puno bolji igrač nego što je itko iole realno mogao predvidjeti da će biti kada je dolazio u Hajduk. On danas sije strah u obranama i gotovo svaki njegov dodir miriše na opasnost, jer radi se o igraču direktnog stila i neustrašivog garda, igraču koji može zabiti tako da se s krila stušti u sredinu i sam sebi izradi poziciju za šut (kao protiv Levskog), ali i onako inzaghijevski, da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i samo čvrkne loptu u mrežu (kao u oba navrata sinoć).

On razvlači i skuplja obranu, otvarajući prostor suigračima, asistira i igra presing. Da kojim slučajem umjesto bijelog nosi modri dres, budite sigurni da bi već u zamahu bila medijska kampanja s radnim nazivom „Što se čeka, Čačiću Ante?“.

Ali ni pravi kontekst na terenu, ni stabilizirana pozicija i uloga, ni redoviti nastupi nisu dovoljni da objasne Ercegovu eksploziju. Ona je morala prije svega doći negdje iznutra, iz unutarnje snage i karaktera. Iz jubavi, iz dišpeta, štajaznam. Hajduk je – bilo iz nužde, bilo iz veličine – položio vjeru u nekolicinu praktično otpisanih igrača uključujući njega, trener ih je podigao i od njih sklepao momčad začudno snažnog kolektivnog duha, a oni tu vjeru vraćaju. Na sve ljepši način.

Svi zaslužuju drugu šansu, ali nemaju svi tu sreću da je i dobiju. A kad im se pruži, samo o njima ovisi hoće li u sebi naći snage da je iskoriste. Eto, i Torcida je od UEFA-e dobila drugu šansu kad je Hajdukova žalba usvojena i vrata Poljuda ipak otvorena publici; bila bi neizmjerna šteta, ne samo financijska, da ono sinoć nije mogla uživo proživjeti.

Neće se svi složiti s time, ali mislim da drugu šansu zaslužuju i svi oni iz navijačke mase koji dosad nisu prepoznali da Hajduk zaista ide naprijed i da se u klubu događa nešto veliko i važno. Jer, na neki način, svi smo mi Ante Erceg.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.