Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Svjetski broj 1

Primož Roglič bio je skijaš-skakač. A onda je postao najbolji biciklist na planetu

Zadnja izmjena: 14. svibnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Postoje ljudi koji ne žele, pa i ne mogu živjeti normalni, svakodnevni život, onaj koji se odvija po ustaljenom obrascu, onaj koji se od nas očekuje da ga živimo. Onaj koji je dobrim dijelom unaprijed zadan i predvidiv, koji je okovan kolotečinom.

Takav život živi velika većina ljudi. Ustaju i odlaze na posao pet dana u tjednu, gdje sjede i rade osam sati nešto što ih najčešće ne ispunjava u potpunosti. U njima tinja nezadovoljstvo, ali ga gase žeđ za sigurnošću, konformizam, nedostatak hrabrosti, pa i neke objektivne životne prepreke. Oni povremeno sanjare i provlače misao o drugačijem životu, onom koji je pomalo kaotičan i nabijen rizikom. Onom u kojem bi mogli osjetiti dašak nesputanosti i slobode, u kojem bi se mogli osjetiti življima nego što to jesu. Pa ipak, većina ih ide linijom manjeg otpora.

Primož Roglič oduvijek je bio jedan od onih koji sanjare.

Rođen krajem listopada 1989. u Trbovlju, malenom slovenskom gradiću od oko 15.000 stanovnika poznatom po rudniku ugljena, danas turističkoj atrakciji, te jednom od najviših dimnjaka na svijetu, Roglič nikada nije htio ići linijom manjeg otpora. Doduše, takvo što vjerojatno još nije bio osvijestio kad se sa sedam-osam godina uspeo na obližnje brdašce i pustio se niz zaletište, ali već je taj prvi skok dao nagovijestiti što ga privlači. Jer opasnost i rizik, koji po nekima od nas proizlaze iz činjenice da uistinu pokušavate što duže biti u zraku, bili su cijena koju je bio spreman platiti samo da bi osjetio taj dašak slobode. Samo da bi se osjetio slobodnim onih nekoliko sekundi u zraku.

Roglič je trebao biti prvi favorit i za ovogodišnji Tour de France. Favorit je na bilo kojoj etapnoj utrci i sasvim je moguće da je tek krenuo prekrajati povijest

U zemlji u kojoj cvjetaju zimski sportovi i koja je dala nekoliko ‘anđela’ — Primoževo djetinjstvo obilježio je njegov imenjak Peterka — Roglič je bio perspektivan skijaš-skakač. Sa 17 je godina u Kontinentalnom kupu, natjecanju ispod Svjetskog kupa, već bio upisao dvije pobjede, a te 2007. postao i svjetski juniorski prvak u timskom natjecanju, u ekipi u kojoj su još skakali Robert Hrgota, Mitja Mežnar i Jurij Tepeš. Onima koji ponešto prate skijaške skokove poznato je ovo potonje ime jer je Tepeš jedini ostvario karijeru dostojnu Svjetskog kupa, upisavši i dvije pobjede. Obje su se dogodile na Letalnici bratov Gorišek, nama poznatijoj monstruoznoj Planici.

Roglič se nikada nije bojao Planice. Zapravo, kako je kasnije govorio, nije imao dovoljno respekta i straha prema Planici, mjestu gdje se obaraju svjetski rekordi i mjestu gdje onaj dašak slobode traje koju sekundu duže. U ožujku 2007. Roglič je samo nakratko poletio, a onda pao, udario ramenom i glavom o tlo te se poput lutke otkotrljao u podnožje brda. Žilav kakav jest, kao od kamena istesan ili samo sretan, Primož je slomio nos i doživio potres mozga. A uskoro je i opet skakao. Kasnije nastala ‘historiografija’ od ovog će događaja možda i pomalo stvoriti mit. Roglič je više puta isticao da taj pad i nije bio toliko presudan za prekid karijere; doduše, nakon njega više nikada nije bio isti skakač i zapravo je nazadovao, sve dok četiri godine kasnije nije odlučio okončati karijeru.

“Većina vozača mu se podsmjehivala”

Tako je Roglič s 21 godinom postao propali skijaš-skakač, što dobro ilustrira da baš i nije imao neku bajnu perspektivu. Barem ne onu kakvoj se nadao i o kakvoj je sanjario. Mogao je tada opet odlučiti ići linijom manjeg otpora, nastaviti studirati ili što već, zapravo učiniti ono što se od njega očekivalo. Kasnije će i sam priznati da je tada bio poprilično izgubljen.

Kao što se može očekivati od mladića koji se cijeli život bavio sportom, Roglič se nastavio rekreirati. Prvo kroz duatlon, a onda je počeo voziti rekreativne biciklističke maratone. I bio je dobar. Jako dobar. Bio je toliko dobar da mu je napamet pala suluda ideja da bi možda mogao postati profesionalni biciklist.

Sva je sreća što tada nije bio svjestan što takvo što uopće iziskuje; kakvi su rizici i opasnosti, kakvu patnju i kakav kaos biciklizam podrazumijeva. Valjda baš kao i kod onog prvog skoka.

“S obzirom na to da danas znam koliko je teško postati profesionalni biciklist, nisam siguran da bih sve ponovio”, rekao je jednom, ustanovivši da je živio u blaženom neznanju. Stvar je u tome što Roglič sve do prekida skakačke karijere gotovo uopće nije vozio bicikl. Nije ga smio voziti da ne bi kojim slučajem previše okrupnio i ojačao. Nije ni imao bicikl, već ga je posudio od susjeda. Primož je jednostavno stao guglati slovenske biciklističke klubove, slati mailove i zivkati okolo ljude da bi se on, eto, htio malo okušati u profesionalizmu

“Rekao mi je da je bio sportaš”, prepričao je jednom Andrej Hauptman, bivši profesionalni biciklist te tada sportski direktor kontinentalne ekipe — one trećeg ranga — Radenske. “Pomislio sam – OK, valjda se bavio trčanjem ili skijaškim trčanjem. Ali kad je rekao da je skakač, samo sam se počeo smijati. Rekao sam mu da nabavi bicikl i da mi se javi. Nisam mislio da hoće.”

Ali Roglič se javio. Dapače, prodao je svoj motocikl, kupio ‘specijalku’ te na koncu uvjerio Hauptmana da ga primi u ekipu. Ni godinu dana kasnije, Roglič je, na insistiranje jednog liječnika koji je ostao zapanjen njegovim aerobnim kapacitetom, došao u Adriu Mobil, najjaču slovensku ekipu, potpuno profesionaliziranu, iako i dalje trećeg, kontinentalnog ranga.

“Kad je došao kod nas, većina vozača mu se podsmjehivala”, priča mi Radoslav Rogina, naš kultni biciklist i dugogodišnji Adrijin član, tada i kapetan ekipe, tj. onaj za kojega drugi vozači rade. “Ok, bio je rekreativac, ali tek godinu-dvije. Nije imao ni dobru tehniku i stil. Kad si od malih nogu na biciklu, imaš tu finoću pokreta. Naravno, nama je to djelovalo smiješno i bilo je tu puno podcjenjivanja”, priča. “Ali ako si ga malo bolje pratio, skužio si da se nešto skriva u njemu. On je djelovao, onako, kao da ništa ne razumije, ali je sve jako dobro shvaćao i jako brzo usvajao.”

“To nismo vidjeli nikad”

Roglič je tih dana imao problema s najosnovnijim biciklističkim zahtjevima, poput vožnje u pelotonu, odnosno u onoj povećoj grupi, gdje je nemilice padao i padao. Nije znao piti u pelotonu. Nije znao jesti u pelotonu. Nije se znao presvlačiti u pelotonu.

“Vozači su ga zbog toga puno kritizirali i često su mu znali uputiti i pokoju grubu riječ”, kaže Rogina. Međutim, kao što se to može fino raspoznati iz samog pogleda na rezultate, taj se tip meteorski uspinjao. “Kad je već malo stasao, na teškim smo utrkama bili malo više povezani jer bismo na kraju ostali sami”, priča Rogina. “Na kraju je on počeo više pomagati meni nego ja njemu. On je vrlo jednostavan čovjek i dobar prijatelj. Dok sam ja bio kapetan, on nikada nije gledao svoj interes. A možda je ponekad mogao.”

Na Tour de Slovenia 2015. Roglič je već morao gledati svoj interes jer je jednostavno bio predobar.

Pri samom kraju zadnje etape pretekao je Roginu i postao ukupni pobjednik utrke koju možemo okarakterizirati kao onu srednje jačine, koja je tada bila dvije razine ispod World Toura. Godinu kasnije, Roglič je potpisao za jednu od 18 World Tour ekipa, nizozemsku Jumbo-Visma, čiji je direktor nakon testiranja za Rogliča ustanovio da je “poput Ferrarija”.

“Ma on je nevjerojatan”, priča mi sada Ivan Milun, HRT-ov biciklistički ekspert za vrijeme Cro Racea, dugogodšinji rekreativac koji je do prije osam godine vozio maratone upravo s Rogličem. “To nismo vidjeli nikad. Da se netko u tako kratkom vremenu dignuo. Nikad. Puno vozača sazrijeva godinama, bore se…”, priča sav očaran.

Roglič je još 2016. osvojio etapu na utrci Giro d’Italia, što je postignuće koje se iznimno cijeni u svijetu biciklizma, a uskoro je postao dominantan u jednotjednim etapnim utrkama. “On ima sve. Fenomenalan je na kronometru, odličan je na brdu, može napasti, zna se spuštati i ima mirnu glavu. Na kraju krajeva, može proizvesti 6,5 vata po kilogramu”, kaže za snagu koju može proizvesti s obzirom na težinu, što je otprilike koliko i neki drugi povijesno dobri biciklisti. “To netko može imati, ali ne kroz tri tjedna.”

Roglič je 2018. završio četvrti u ukupnom poretku Tour de Francea, a prošle godine treći na Giru, uglavnom zbog loših odluka momčadi i želučanih problema.

“Giro mi je oduzeo nekoliko godina života”, rekao je u jednom intervjuu. “Bio sam bolestan, bio sam gotov. Trebalo mi je tri tjedna da se oporavim. Nisam mogao zamisliti da opet patim na Touru.” Drugim riječima, Roglič nije bio u stanju voziti Tour, koji je na rasporedu pet tjedana nakon Gira. Nije to ništa neobično, već je pravilo da netko tko je kapetan i ganja pobjedu na Giru ne može na Touru nastupiti zbog premorenosti, ili nastupa u svojstvu tzv. domestiquea, tj. asistenta.

Telemark na postolju

Giro je, pak, prošle sezone bila jedina etapna utrka koju je Roglič vozio, a da je nije osvojio; sve ostale četiri je pokorio, upisao je konačno i dvije pobjede na jednodnevnim utrkama, te dominirao sportom kojim je iznimno teško dominirati, čak i u samo jednoj sezoni. Kruna je bila La Vuelta, na kojoj je i njegov zemljak, 21-godišnji Tadej Pogačar, vjerojano najveći nebrušeni dragulj, završio ukupno treći, kao i činjenica da je suvereno okončao sezonu kao broj 1.

Jedan od ključeva uspjeha na Grand Tourovima je biti dobar u kronometru; kronometar je takoreći utrka protiv vremena, odnosno biciklisti pojedinačno startaju te im se mjeri vrijeme vožnje. Obično se na Grand Tourovima održavaju tri, i to su pretežito ravničarske ili blago valovite dionice. Zovu ga još i utrkom istine, jer pobjeda ovisi samo o vozačevoj brzini, snazi i izdržljivosti; nema pomoći od strane vozača iz vaše ekipe, niti vožnje jedan iza drugoga, kada nastaju manji otpor zraka i potrošnja energije.

“Uvjeren sam da je dobar u kronometru baš zato što se bavio skijaškim skokovima”, kaže mi Rogina. “Kad ga gledate dok vozi, vidite da je jako nisko pozicioniran, ima leđa gotovo skroz vodoravno i svu snagu crpi iz loža i stražnjice. A znamo kako se skijaški skokovi treniraju”, kaže Rogina misleći na važnost onog odraza u skokovima te pojašnjava da razlika koju Roglič može stvoriti na kronometru nerijetko zna biti nenadoknadiva u ostalim etapama.

Bilo je tako i na Vuelti prošle sezone, a Roglič je trebao biti prvi favorit i za ovogodišnji Tour de France. Bez obzira na trenutni zastoj zbog pandemije koronavirusa, kad god da se WT nastavi, Roglič je kao kapetan favorit na bilo kojoj etapnoj utrci i sasvim je moguće da je tek krenuo prekrajati povijest.

Usput budi rečeno, Roglič svoje pobjede proslavlja tako što na pobjedničkom postolju zauzme pozu telemark doskoka iz skijaških skokova. Dobar je to podsjetnik na ono da u životu katkad ne valja ići linijom manjeg otpora. Nešto što je maleni Primož, iako ne sasvim svjestan toga, odabrao onog dana na onom brdašcu, kad je prvi puta skočio. Bilo je to rizično i opasno, kao i sve što je kasnije odabrao raditi. Bio je to život, i još uvijek jest, u kojem prevladavaju kaos i neizvjesnost; kaos i neizvjesnost cestovnog biciklizma.

No, Roglič je upravo takvo što tražio. Tragao je za tim daškom slobode.

Ne propusti top članke