Ponekad je nogomet brutalan prema onima koji ga najviše vole i koji mu najviše daju. Previše toga ovisi o jednoj lopti, jednom potezu, jednoj pogrešnoj procjeni. Jedna sekunda može desetljeća odricanja i mukotrpnog rada pretvoriti u kulu od karata koja vam se urušava pred očima i za koju znate da je više nikada nećete moći sagraditi. Jedna sekunda može vas obilježiti za čitav život.
Bio je sunčani, topli kraj travnja 2014. kada je Iago Aspas odigrao jednu takvu loptu.
Anfield je 24 godine čekao na titulu prvaka, a činilo se kako Liverpool Brendana Rodgersa nezaustavljivo juri prema njoj. Samo su tri utakmice bile preostale do kraja, a Liverpool je, neporažen četiri mjeseca i s 11 uzastopnih trijumfa, bio na vrhu ljestvice sa šest bodova prednosti i dočekivao Chelsea. U posljednjih 10 minuta ušlo se s prednošću gostiju od 1-0 (pogodio je Demba Ba) i Rodgers je na teren poslao španjolskog napadača kako bi napravio pritisak na suparnika. I zaista, uslijedila je opsada Chelseajeva gola, a u drugoj minuti sudačke nadoknade crveni su, nakon šanse Luisa Suareza, dobili korner.
Iago Aspas je dotrčao, brzo rukom namjestio loptu, pogledao prema kaznenom prostoru, uhvatio mali zalet, lijevim unutrašnjim spojio kožu na kopački s loptom i zauvijek promijenio svoj život.
Dok se lopta tridesetak metara kotrljala savršeno ravnom travom Anfielda, Aspasu je u samo dvije sekunde glavom moralo proći sve ono što je doživio u prethodnih godinu dana.
Savršen kraj sezone sa Celtom, klubom za kojeg je navijao od djetinjstva i za koji je u dvije sezone zabio 35 golova. Status velike zvijezde, bogata ponuda i selidba u slavni Liverpool. Četiri prvenstvena starta u kojima nije iskoristio priliku. Hladna, tmurna i siva zima u ružnom i velikom gradu u kojem nije poznavao nikoga. Mučenje s jezikom kojeg nije shvaćao ni uspjevao naučiti. Gledanje u leđa realno boljima, moćnom Luisu Suarezu i tada odličnom Danielu Sturridgeu. Prokletstvo crvenog broja devet. Podrška navijača koja se s vremenom pretvarala u nepovjerenje i otvorenu mržnju. Jedan, samo jedan prokleti gol koji je postigao, i to protiv tamo nekog Oldhama u utakmici za koju nikoga nije bilo briga. Mučenje s nostalgijom i potrebom za bliskošću. Potrebom za obitelji, prijateljima, smijehom. Tuga i nezadovoljstvo svojim životom. Frustracija svime što se događa oko njega.
Dvadeset njegovih suigrača, Rodgers i njegovi pomoćnici, novinari, komentatori, kolumnisti i eksperti, 44.375 ljudi na Anfieldu, još stotine milijuna njih pred televizorima – nitko od njih nije ni vidio ni pomislio ono što se vjerojatno provrtilo Španjolčevom memorijom. Nitko nikada ne pomisli na takve stvari. Svi oni su samo vidjeli kako je Iago Aspas upropastio jedan od najvažnijih kornera u novijoj povijesti Liverpoola na potpuno bizaran i nevjerojatan način. Lopta je na dvadesetak metara od gola nakon dvije sekunde pronašla potpuno usamljenog Williana, a da je najbliži igrač u crvenom dresu bio udaljen barem deset metara. Svi oni samo su vidjeli potpuno izgubljenog i beskorisnog napadača koji je njihovu šansu za titulom gurnuo u provaliju. Navijači su poludjeli, Chelsea je uskoro zabio i drugi i Liverpool je na kraju izgubio tu utrku za naslov.
Iago Aspas više nikada nije odigrao službenu utakmicu za Liverpool. Poslan je na posudbu u Sevillu, ondje zabio dva gola u 16 nastupa i bio jednako tužan i nesretan. I neupotrebljiv. Unai Emery javno je poručio kako “dečko igra ispod svojih mogućnosti” i da ga ne želi zadržati. Bilo je ljeto 2015. i nakon 11 golova (samo 2 u prvenstvu) u 40 utakmica u dvije godine, Aspasova karijera bila je na samom dnu.
Odlučio se vratiti kući.
Uzajamna ljubav
Moaña je maleno mjesto u Galiciji, na 20 kilometara od Viga, u kojem se većina od 15-tak tisuća stanovnika međusobno poznaje. Četvrtinu populacije čine ribari, još toliko živi od ribarstva, a najpopularniji sport je veslanje. Ipak, ondje svi bodre Celtu, za koju su od djetinjstva pasionirano navijala i braća Aspas – Jonathan i Iago. Mlađi Iago uvijek je bio talentiraniji i uporniji, a kad mu je bilo osam godina, slagao je da je stariji kako bi dobio priliku priključiti se momčadi. Uspio je i još nagovorio brata da se okuša i on. Jonathan je debitirao 2003., kasnije igrao i za Piacenzu, Mouscron, te na Cipru, a danas je ponovno u Italiji.
Aspas je sanjao o velikoj karijeri i velikom klubu, a da ni sam nije bio svjestan da u Celti već ima sve što mu treba. Bila je to uzajamna ljubav i potreba
Godinu kasnije za prvu momčad je debitirao i Iago te odmah za sva vremena postao legenda kluba. U svojoj drugoj utakmici za Celtu ušao je u posljednjih pola sata protiv Alavesa u odlučujućoj utakmici za ostanak u drugom rangu natjecanja i odlučujućoj za preživljavanje kluba. Zabio je dva gola i postao heroj. U sezoni 2011./12. utrpao je 23 gola u Segundi i nakon pet godina omogućio povratak u društvo najboljih. Onda je i u Primeri zabio 12, postao jedan od najtraženijih napadača Europe i svojim 9 milijuna eura vrijednim transferom u Liverpool još i spasio klub financijskih problema.
Aspas je sanjao o velikoj karijeri i velikom klubu, a da ni sam nije bio svjestan da u Celti već ima sve što mu treba. Bila je to uzajamna ljubav i potreba; Vigo je obožavao njega i trebao ga, a on će tek nakon što se vrati kući postati svjestan da je i on obožavao Vigo i trebao ga.
Nije mu trebalo mnogo da se uklopi, na Balaidosu je svoj na svome. Kliknuo je sa Nolitom i Fabianom Orellanom, zabio u prvom kolu kod Levantea, zabio i u gaženju Barcelone (4-1), bili su bez poraza u prvih osam utakmica, završili šesti i uhvatili Europa ligu. Aspas je doslovce od prvog dana ponovno uživao i ponovno zabijao – lani je imao 18 golova u svim natjecanjima, ove godine je već na 15. Nolito je otišao u City, a Aspas ponovno ima centralnu rolu; u prvenstvu su samo Leo Messi, Luis Suarez i Cristiano Ronaldo zabili više golova od njega.
Izgradio novu kulu, ovaj put ne od karata
Omaleni (176 cm, 67 kg) i ne više tako mladi (29 godina) napadač kombinacija je poachera i majstora; ove sezone zabijao je iz kontri, iz dugih i uigranih akcija, pospremao odbijance i solo prodore, bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, realizirao penale, pogađao iz daljine, glavom, desnom nogom i lijevom nogom. Ima odličan osjećaj za gol, dobro se kreće i tehnički je potkovan. Igrač je to kakvog su vidjeli u Liverpoolu i koji je zaslužio poziv u španjolsku nacionalnu momčad.
Da je odlučivao samo talent, Aspas bi vjerojatno i u Liverpoolu uspio, no uvijek je potrebno mnogo više od toga. San se pretvorio u noćnu moru i u onaj bizarni i smiješni korner strpala se sva frustracija koje se ovaj sjajni napadač povratkom kući jednostavno oslobodio.
Večeras njegova Celta s njegovim golom prednosti u četvrtfinalu Cope del Rey dočekuje Real Madrid i sprema se za još jedan veliki podvig.
No, što god da se dogodi, Aspas će biti sretan. Malo više od 30 mjeseci nakon tog kornera na Anfieldu, pobrinuo se da on ostane samo mali i nevažni detalj njegove karijere. Na Balaidosu je iznova sagradio svoju kulu – ali ovaj put ona nije od karata, nego od čvrstih i čistih emocija. Tamo će ga uvijek voljeti, i u dobru i u zlu, i samo to mu treba. Ništa mu drugo nije važno; on treba Celtu, Celta treba njega.
