I opet će priča vjerojatno biti ista, spominjati će se samo jedno ime — točnije, tri imena — opet će mu se viriti u džep, nabrajati grijesi, i pričati o jednom pogrešnom potezu koji se pretvorio u ključnu pogrešku. Lopta je u jednoj izglednoj prilici u Dinamovu kaznenom prostoru zakačila Kévina Théophile-Catherinea u ruku i sudac je pokazao na bijelu točku, a s nje je moćni egzekutor Gerard Moreno bio nepogrešiv, za ono što će se ispostaviti kao konačnih 1-0 za Villarreal u prvoj utakmici četvrtfinala Europa Lige igranoj u Zagrebu.
Ali takav bi scenarij, bez obzira na nesretni završetak, bio prestrog prema francuskom defenzivcu koji je veći dio utakmice odigrao sasvim dobro.
Zapravo, odigrao je na nivou na kojem je odigrao i ostatak Dinamove momčadi. Zagrepčani su, pogotovo u prvih sat vremena, bili upravo onakvi kakvi su u svojim najavama i govorili da moraju biti. Maksimalno koncentrirani, disciplinirani i strpljivi, jako strpljivi. Ili skoro sve to.
Ima tako utakmica, pogotovo na ovakvoj vrhunskoj razini, u kojima treneri naprave sve što je očekivano, gotovo sve što je dobro, i za koje od samog početka znate da će ih odlučiti neka pogreška, ili trenutak individiualne kreativnosti, sitnica koja može odvući priču na bilo koju stranu. Nakon 90 minuta jasno je da Damir Krznar i njegov stožer — i tko je već sve sudjelovao u pripremi — nije napravio ništa što bi mu se dalo zamjeriti, ili nešto što bi njegovom iskusnom protivniku s druge strane olakšalo situaciju.
Dinamo je danima ponavljao da je spreman za ovu utakmicu i jest bio spreman. Savršeno su modri detektirali gdje je Villarreal najjači i posvetili se neutraliziranju, ili barem minimiziranju mehanizama koji za Žutu podmornicu ove sezone u Europskoj ligi funkcioniraju gotovo savršeno. Krznar je visoko postavio prvu crtu obrane na ubacivanje lopte, spriječivši tako goste da polako grade igru od svog vratara. Izbacio je tako Dinamo Villarreal iz njegove zone komfora i natjerao ga da barem povremeno ulazi u za njih potpuno neprirodna ispucavanja.
Međutim, jasno je i da će momčad ovakve kvalitete ipak dominirati u posjedu i dobiti priliku da strpljivo gradi igru, tražeći prije svega prostor u dubini za Danija Pareja, koji onda organizira igru. Zato je Krznar napravio i drugi važan potez, pokušavši napraviti gužvu i zagušiti taj prostor u sredini, strpljivo zatvarajući kanale kojima bi protivnik pokušao doći do ubojitog Morena te Carlosa Bacce. Dobro tempiran presing na loptu trebao je otvoriti i priliku za kontranapade, kroz koje bi Dinamo pred suparnički gol brzo dolazio s četvoricom do petoricom igrača i isto toliko opcija u završnici.
Ali Unai Emery je iskusan trener koji je bolje od bilo koga svjestan mana i vrlina koje njegova momčad ima. On je, kao i svi mi, ostao opčinjen načinom na koji je Mislav Oršić odigrao onaj revanš s Tottenhamom, pa se dodatno osigurao da mu se ne dogodi isto. Tako je s visoko postavljenim Alfonsom Pedrazom opteretio Dinamova Stefana Ristovskog i kompletnu desnu stranu, dok je na drugoj — kojom je ordinirao Oršić — kao svojevrsnog osigurača ostavio Juana Foytha koji gotovo da nije imao ofenzivnih zadataka.
Za 40 minuta i jedni i drugi iz tog svog logičnog i relativno jednostavnog plana stvarali su prilike i igrali onako kako su i željeli. Gosti su ipak imali posjed i kontrolirali utakmicu u toj fazi, dok su domaći imali čvrstinu i koncentraciju, ali i mogućnosti da stvaraju prilike i pokušaju iznenaditi izuzetno kvalitetnog suparnika. Villarreal je zaprijetio prvi preko Pedraze, uzvratio je Lovro Majer, pa je Dinamo uvezao dva opasna kornera, Domagoj Livaković obranio Pedrazi, a Oršić i postigao pogodak koji je opravdano poništen zbog zaleđa Iyayija Atiemwena.
I onda je došao taj jedan trenutak, pad koncentracije, nepažnja, nepromišljenost ili nesreća, nazovite to kako hoćete, i Villarreal je dobio priliku da odluči utakmicu. I iskoristio je.
U nastavku je Dinamo izmjenama pokušao igru pomjeriti prema naprijed, u nekoliko navrata to mu je donijelo i nove izgledne situacije, ali realno je da je takva situacija bila idealna za Villarreal koji je konačno dobio i te rupe u Dinamovoj obrani i prostor koji je pokušao iskoristiti. Nije uspio, zapravo nije ni imao neke strašno dobre šanse osim onog šuta Paca Alcácera, ali i gosti su bili svjesni da im ovaj jedan gol prednosti pred revanš na Madrigalu zapravo znači jako puno i da se ne isplati riskirati nego da je najvažnije utakmicu dovesti do kraja bez straha.
I naravno da ništa nije gotovo, ali ovo jest jedna od onih utakmica u kojoj ostaje dojam da si mogao i trebao više. I zato će priča biti ista, jer Dinamo je ovaj put napravio ono što se od njega očekivalo, napravio je koliko je mogao, ali to mu nažalost nije donijelo željeni rezultat, makar onaj početni s kojim bi se u Vila-Realu započinjalo s nule.
Nije bilo dovoljno, a nije zato što je ponovno odlučila jedna pogreška, jedan trenutak nesmotrenosti dežurnog krivca. I zato će priča vjerojatno opet biti ista.
