Sve bi tu bilo tako poznato i jednostavno da nije zanimljive činjenice koja ljudima uglavnom ne pada na pamet. Nije uopće lako izvući taj novac, pogotovo na ovaj način i tako jednoglasno. Jer imate posla s obitelji koju čine 40+ godina stari roditelji i 10+ godina mladi tinejdžeri; dakle, svaki član je autonomni konzument s razvijenim osjećajem za ono što hoće i još više za ono što neće gledati/slušati/pojesti. U svijetu koji je sve više ugođen pojedincu, ovakve evente za cijele obitelji mogu prirediti samo veliki i jaki igrači, baš onakvi kakvi su u svojim djelatnostima jaki LeBron James i Zekoslav Mrkva.

Živimo u svijetu franšiza i njihovih ratova koji se vode na sve brojnijim frontovima i u sve više bitaka. Stalno širenje im je u prirodi, ono ih po definiciji određuje i ekspanzije će biti, čak i u ovakva nesigurna vremena. Sport je kao dio showbusinessa već odavno važna platforma u franšiznim ratovima, a u vremenima koja su potpuno izmijenila pravila show igre po pitanju onog najvažnijeg — publike — sport i showbusiness su u simbiotskoj vezi potražili spas, mijenjajući sebe i onog drugog uzajamno, sve u svrhu preživljavanja.

Na jednoj strani spektra sport postaje fuzioniran s biznisom zabave. Pretvara se u ShowSport u kojemu je redatelj prijenosa jednako bitan akter kao i igrači ili trener

Prije godinu dana, kada je svijet ušao u pandemijski režim, a sport ostao bez događanja — dakle, bez utakmica i posljedično bez kontinentalnih prvenstava i ljetnih Igara — svjedočili smo adekvatnoj reakciji spomenute simbiotske veze. Najvažnija vijest u sportu bile su nove epizode The Last Dancea, koji je i u svijetu i Hrvatskoj izazvao brojne reakcije i osvrte. Bi li taj dokumentarac o posljednjem plesu Michaela Jordana i njegovih Bullsa bio popularan u ‘normalnim’ vremenima? Sigurno bi. Bi li bio toliko popularan? Sigurno ne bi, jer pred njim ne bi bilo toliko praznog, nezauzetog prostora u medijima. Stvari su postale jasnije još u NBA bubbleu u Orlandu, pogotovo s novim play-in turnirom, dodatnim NBA utakmicama između sezone i playoffa koje, gle čuda, uopće nisu smetale prošlog ljeta kojemu su nedostajali sportski srazovi.

Taj košarkaški 100-dnevni balon od sapunice pokazao je na koji način se posao može raditi, čak i u nevremenu za sportske evente poput ovoga u kojemu živimo. Još važnije, došlo je do novog utvrđivanja moći u hijerarhiji prioriteta show industrije.

Paljba je tek počela

Publika je najvažnija, reći će vam svatko iz showbiza, i upravo zbog nje show uvijek i po svaku cijenu mora ići dalje. A kako ljudi i navijača, vjerojatno ste primijetili, više nema na tribinama stadiona i sportskih dvorana, publika pred ekranima je postala zakon. Gledajući kako se sportaši bore pred sablasno praznim tribinama na čiji se jezivi zvuk polako, ali sigurno privikavamo, konačno smo utvrdili to da ti svi loptači plaću i masne honorare dobivaju od TV prava. Svatko je čuo te nama civilima apstraktne priče o rekordnim iznosima za prava na prijenose, ali sada smo se mogli itekako uvjeriti koliko su zapravo od životne važnosti.

Osim što je gledatelj pred ekranom postao kralj, u bubbleu smo svjedočili i o franšiznim suradnjama kakvo je bilo ono NBA lige i Disneyja kao vlasnika resorta u kojemu je odigrano to čudnovato doigravanje i gdje je završena sezona. Ili, možda je bolje reći, gdje su isporučeni svi ugovoreni televizijski prijenosi.

https://www.youtube.com/watch?v=RM6rwlI1a4Y

Stoga onaj trailer za Space Jam 2 s početka priče ima još jednu zanimljivu perspektivu.

Ono što me je zapanjilo prilikom gledanja istog bilo je to da u njemu nema — Disneyja. Sva menažerija likova koja se pored stvarnih ljudi pojavljuje dolazi iz Warner Brosova fiktivnog svijeta (Harry Potter, Igra prijestolja, King Kong), kao i DC univerzuma koji se u traileru ukazao kroz Batmana. A sve nabrojano je, braćo i sestre, najteža artiljerija koja postoji. Ako se prisjetimo da Marvel pripada Disneyju — kao i, recimo, likovi iz Star Warsa — posve je jasno zašto je u američkom sportu jedan od najdominantnijih narativa Jordan vs LeBron postao važno bojno polje najjačih franšiza. Kao što je jasno i da se na tome neće zaustaviti. Jer paljba iz najjačih oružja je tek počela.

Pa je tako u ponedjeljak, 3. svibnja, započela suradnja Marvela i ESPN-a te je utakmicom Warriorsa i Pelicansa započela Arena of Heroes, svojevrsna fantasy liga u kojima su igrači predstavljeni kao superheroji i predstavnici posebnih Marvelovih timova koji će se kroz sezonu boriti za… zapravo, ništa konkretno. Netko će imati najviše nekakvih bodova na kraju nečega. Pobjednici poput Draymonda Greena, prvog u toj Areni heroja, dobit će prigodnu nagradu — uramljeni crtež fiktivnog covera za strip magazin na kojem se oni nalaze.

“Mojim klincima je ovo bilo bitno jer vole Avengerse i dao sam sve od sebe da pobijedim”, odgovorio je Green poslije utakmice, ne samo kurtoazno; nikad ne potcjenjujte roditelje na sportskom terenu koje gledaju potomci. Problem je u tome što to zapravo i nije bitno jer se radi samo o kulisi onoga što se događa za gledatelje pred ekranima. A ako je publika pred ekranima zakon, onda je najvažnija TV prezentacija.

Sport novog doba

Tako ste, uz uobičajeni, mogli pratiti i ‘specijalizirani’ prijenos koji je bio potpuno u superherojskom dizajnu, a sve je bilo izraženo, ispričano ili prikazano kroz poznate Marvelove artefakte iz stripova i filmova. U prijenosu smo mogli začuti i komentare o utakmici od jednog od Marvelovih urednika, kao i od Anthonyja Mackieja — to jest Falcona, to jest Captaina Americu (da, drugarice i drugovi, on je dobio štit, a ne Bucky!), glumca iz netom završene Marvelove serije.

Dan poslije početka Marvelove Arene of Heroes, Disney se opet pojavio, ovaj put sa Star Wars folklorom na bejzbolskoj utakmici Yankeesa i Astrosa, u sad već tradicionalnom obilježavanju May the Fourth dana. Samo ću reći da je analitičar Tim Kurkjian za vrijeme utakmice bio kostimiran kao Yoda.

Ono što sam vidio u prijenosima tih utakmica u ta dva dana bilo je na trenutke simpatično i blesavo, ali nakon nekog vremena zamarajuće. Poput svojevremenog uključivanja Nickelodeona u svijet NFL-a i produkcije prijenosa za mlađe gledatelje u kojima imate postizanje touchdowna uz animacije topova koji po terenu izbacuju onu famoznu Nickelodeonovu zelenu sluz, a najvažnije akcije su prikazani s likovima kao iz Minecrafta, shvatljive i jednogodišnjem djetetu.

I logično je što mi je sve skupa zamarajuće jer nije ni namijenjeno meni. Franšizni rat se vodi prvenstveno oko novih generacija gledatelja, konzumenata ‘kratkog pamćenja’ koji sve doživljavaju široko, ali plitko i koji od svega posluženog zahtijevaju pojačivač okusa u kojemu se sadržaj s ekrana pretvara u neodoljivu sadržinu vrećice s čipsom prema kojoj samo treba pružiti ruku poput Boga prema Michelangelovu Adamu. Ona svemoćna TV prezentacija i od sporta neminovno traži da joj se povinuje i tako za tu novu generaciju nastaje vrli novi sport bez žive publike, sport novog doba koji će ili biti televizičan ili ga neće biti. A kome zatreba onaj sport sa hukom publike i navijačima na tribini, onaj kojem smo svjedočili od 1990-ih naovamo i za koji smo saznali da je bio na peaku i neće se više ponoviti, bit će konzerviran u sportskim video igrama.

I tako na jednoj strani spektra sport postaje fuzioniran s biznisom zabave. Pretvara se u ShowSport u kojemu je redatelj prijenosa jednako bitan akter kao i igrači ili trener. Zato je u prošlu nedjelju bilo pametno od navijača i organiziranih skupina u Engleskoj da su u presudnom trenutku svoje borbe spriječili prijenos derbija Premier lige. Jer, realno, da je prijenosa bilo, većina nas o njihovoj borbi ne bi znala ništa. Iako su potpuno na drugoj strani spektra od ShowSport spektakla u SAD-u, shvatili su engleski navijači što je najbitnije.

Doista, prava revolucija u ovakvom svijetu neće biti na televiziji i započet će prekidom prijenosa, a nipošto unisonim povikom: “Ovo moramo gledati!”.