Stop the press je izraz iz industrije tiskanih medija, onaj za koji mi nemamo baš toliko precizan prijevod, ali koji u suštini označava trenutak kada bi se — nekad zbog greške, ali češće zbog neke velike, prijelomne vijesti — zaustavljao tisak kako bi se revidiralo izdanje.
Španjolska je jučer saznala kako je taj izraz u doba društvenih mreža tek relikt neke prošlosti.
Kronologija događaja koji su rezultirali smjenom izbornika Julena Lopeteguija samo 48 sati pred početak turnira podsjeća na akcijsku seriju 24 s Kieferom Sutherlandom u glavnoj ulozi. Znate, ona serija u kojoj je lajtmotiv digitalni sat koji uz zvuk odbrojava minute i sekunde tijekom kojih junak mora spasiti svijet od terorista i inih zlikovaca.
Predsjednik Kraljevskog španjolskog nogometnog saveza Luis Rubiales bio je na FIFA-inom kongresu u Moskvi kada je pukla prijelomna vijest. Julen Lopetegui, njegov izbornik — dovraga, njegov projekt — potvrdio je svoju vjernost Real Madridu, koji ga je pikirao kao nasljednika nakon također šokantnog odlaska Zinedinea Zidanea. Rubiales je ustao, otišao na moskovski aerodrom i ulovio prvi let za Krasnodar kako bi u reprezentativnom kampu doznao koji se vrag događa i može li se situacija spasiti u posljednji trenutak.
No, ovdje je bomba eksplodirala i Lopetegui je od trenera koji je imao poprilično solidne šanse stići do završnice turnira ostao bez mogućnosti da povede momčad u prvu utakmicu koja je na rasporedu danas.
“Pregovori s Real Madridom su legitimni”, izjavio je Rubiales na press konferenciji. “Ali savez o tome nije imao pojma; saznali smo pet minuta prije medijske objave i morali smo poslati poruku svim zaposlenicima Saveza da postoji način kako ići dalje, ali da se to mora napraviti ovako.” U idućem kadru nakon odbrojavanja kao vatrogasno rješenje predstavljen je Fernando Hierro, dojučerašnji tehnički direktor reprezentacije. Legendarni igrač, ali ništavnog trenerskog iskustva, koji u tom dijelu ima tek relativno neuspješnu drugoligašku sezonu s Real Oviedom. “Lijep je to izazov”, kratko je rekao Hierro, dodavši kako “ne bi mogao oprostiti samom sebi da je odbio”.
Trenerski projekt saveza
Izborničke, kao generalno trenerske smjene, mogu biti nagle i bilo je i bizarnijih slučajeva u povijesti od ovog, ali ovdje u suštini nije riječ o isključivo nogometnoj problematici. Štoviše, Lopeteguijeva je pozadina do ovog trenutka bila idealna; ponajviše jer ga je savez i podignuo iz anonimnosti te ga uopće i doveo do toga da ga traži Real Madrid, u kojem je već bio kao igrač.
Julen Lopetegui je veliku većinu svoje igračke, odnosno vratarske karijere proveo u sjeni. Prvo ga je u Real Sociedadu u probitku do prve momčadi spriječio legendarni Luis Arconada. Prelaskom u Madrid nije uspio zamijeniti još jednog veterana, Francisca Buya, a kada je 1994. preko Logroñésa stigao do Barcelone, ondje ga je istisnuo prvo Carles Busquets, a zatim i Vítor Baía, doveden iz Porta. Na kraju je jedini kontinuitet imao na drugom kraju Madrida: Rayo Vallecano bio je posljednja postaja njegove igračke karijere.
Za reprezentaciju je Lopetegui upisao jedan jedini nastup, još davne 1994. Nije postao vratarski projekt, ali postao je trenerski.
Dok nas predstavlja Damir Vrbanović, čovjek s nepravomoćnom presudom, Španjolci su pri već pri uhićenju svog bivšeg predsjednika pokrenuli proces smjene
Od prvog angažmana namjera je bila jasna: inkorporirati ga u strukture Saveza i trenerski odgajati u smjeru španjolske vizije. Najprije je bio pomoćnik Juanu Santistebanu na klupi reprezentativne selekcije do 17 godina; godine 2003., s generacijom u kojoj je bio i David Silva, završili su drugoplasirani na Euru. Lopetegui se tada neuspješno pokušao samostalno etablirati kao Rayov trener, ali je nakon 10 utakmica otpušten, pa je uzeo odmor prije nego što se vratio u Real Madrid i preuzeo njegovu rezervnu momčad, Castillu. Tu je uslijedio novi poziv španjolskog saveza, odlučnog u namjeri da s njim dovrši započeto.
Naravno da je bitno to što je u dvije godine osvojio dvije titule s dvije selekcije; 2012. je postao europski prvak s generacijom do 19 godina, da bi godinu dana poslije ponovio taj isti podvig sa selekcijom do 21 godinu. Ali Lopetegui je znao i kako do tih odličja doći s onim što je Španjolcima možda i najbitnije — distinktivnim stilom. Odgajao je tako ovaj marginalni golman španjolsku mladost po postulatima dominantnog i fluidnog stila, s naglaskom na igru u posjedu i brzi kontrapresing kada bi posjed izostao.
I kada je Vicente del Bosque napokon iskihao svoje, a Lopetegui u Portu ponovno pokazao da ima određene manjkavosti u specifičnom okruženju klupskog nogometa, priča se zaokružila. Španjolska je tražila nekog tko će uspješno sprovesti smjenu generacija, a Lopetegui je to najbolje znao; naravno, jer je formirao sebe tako što je formirao njih.
Sustav ponašanja i etičnost
U kadru koji je odveo u Rusiju su čak osmorica igrača koje je vodio do uspjeha u mlađim reprezentativnim kategorijama; bilo bi ih vjerojatno i više da su neki, poput Álvara Morate, zadržali formu. Njegov angažman i cjelokupni razvojni proces bile su jedna od najboljih odluka u poprilično jednoličnom svijetu reprezentativnog nogometa, a kada je prošlog mjeseca produžio svoj ugovor sa savezom, činilo se da bi kruna tog odnosa mogla doći u Rusiji.
A onda je bomba eksplodirala.
I kako je Rubiales sam naglasio, njegovo pravo na pregovore je jasno i legitimno, jer nije ovdje u pitanju robovlasnički odnos. Međutim, način na koji je to izveo — iza leđa, dovodeći sve pred gotov čin u delikatnom trenutku — nosi sa sobom neugodni zadah izdaje, jeftinog komfora u vidu pomisli da će mu utješna nagrada za eventualni posrtaj u Rusiji biti klupa kluba koji gradi dinastiju. Na kraju krajeva, bila je to stvar principa, moglo se glumiti da je to danas jednostavno nogometna realnost, ali onda bi se ugrozila budućnost za nekog drugog.
Rubiales, koji je preuzeo savez nakon što je bivši predsjednik Ángel María Villar uhićen zbog sumnji u korupciju, trebao je vratiti povjerenje ljudi. Prije mjesec dana, dok je Lopetegui potpisivao novi ugovor, pričao je kako želi “čist” i “snažan” Savez, onaj koji će biti “jači od Reala i Barcelone”. Iako je gotovo nemoguće nadmašiti utjecaj dvaju giganata, što i Lopeteguijev slučaj potvrđuje, može se očuvati obraz i temelj, makar i pod cijenu ovakve beskompromisnosti koja je podijelila ne samo španjolsku javnost gladnu uspjeha pod svaku cijenu, već i igrače koji su navodno čvrsto bili za to da ‘izdajnik’ Lopetegui ostane do kraja turnira.
Pouka koju je Rubiales poslao ovim rezom dobro dođe i kao podsjetnik za neke domaće konstelacije. Dok je nas, na tom istom FIFA-inom summitu s kojeg je Rubiales promptno otišao da provjeri stanje na terenu, predstavljao Damir Vrbanović, čovjek s nepravomoćnom presudom za ozbiljan kriminal, Španjolci su pri već pri uhićenju svog bivšeg predsjednika pokrenuli proces smjene.
Također, dok je dio javnosti ranije ovog proljeća histerizirao kako je smjena Hajdukova predsjednika Ivana Kosa pogrešno tempirana, samo zato jer je Hajduk tobože bio na pragu dvostruke krune i unatoč tome što su mu nepravilnosti iz etičke domene utvrđene, Španjolci — koji također po toj logici mogu reći da su svjetski prvaci u nastajanju — svog izbornika smijene dva dana pred početak tog možda trijumfalnog pohoda. ‘Samo’ iz razloga što nije jasno rekao da pregovara s Real Madridom. “Postoje odluke koje smo primorani donijeti”, govorio je vidno uzrujani Rubiales pred novinarima, “a koje su bazirane na razumijevanju sustava ponašanja i na etičnosti”.
Neke su stvari, poput moralnog načela i osiguravanja kontinuiteta izgrađenog sustava veće od bilo kojeg pojedinca ili uspjeha koji on tobože garantira. Španjolci to znaju i, kako vidimo, ne libe se to pokazati.
