Pomoćnici su obično u svojim ugovorima puno slabije zaštićeni nego igrači i glavni trener, imaju manje plaće i Dinamu je u ovom trenutku puno jeftinije otpustiti cijeli stručni stožer nego dati otkaz Bjelici i isplatiti mu otpremninu koja bi mu pripadala kada bi klub inicirao raskid ugovora. Ukratko, efekt je isti, a troškovi su puno manji.

S obzirom na to da su Rene Poms i Martin Mayer ljudi s kojima Bjelica surađuje cijelu svoju karijeru, očekivano je da ode i on sam. Uostalom, nijedan trener, pogotovo ne trener ambiciozan kao Bjelica, ne može sebi dopustiti da mu Vlatka Peras, Amra Peternel i Krešimir Antolić javno određuju najbliže suradnike. Dinamo je našao način kako potjerati Bjelicu i od njega napraviti primjer kako prolaze oni koji se usprotive odlukama velikog Gazde, ali to je napravio tako da ne potroši više od milijun eura na račun otpremnine.

Krajnji račun je taj da je Dinamo ostao bez najboljeg trenera u zadnjih 30-ak godina. U svim ovim iznudama to nekako pada u drugi plan

Kao i svaki rat, odbijanje trenera i prve momčadi da smanje svoje prihode bilo je tek povod za eskalaciju sukoba. Pravi uzrok je negdje drugdje.

Bjelica je već neko vrijeme pokazivao veliku razinu nervoze koja se povremeno pretvarala u pomalo seljačke ispade, nešto sasvim različito od imidža gospodina kojeg je Bjelica pažljivo gradio kroz cijeli mandat u Maksimiru. Kako se stvari u životu rijetko događaju posve slučajno, tako i ta nervoza vjerojatno ima veze s tajmingom povratka Zorana Mamića na mjesto klupskog sportskog direktora. Bjelica je dotad bio vrlo pragmatičan i znao je ugoditi egu kako bi imao slobodu raditi svoj posao — od povremenog korištenja Iyayija Atiemwena za kojeg je javno rekao da mu ne treba i čiji je transfer dan kasnije dogovoren u Međugorju, preko naglašavanja uloge koju Zdravko Mamić ima u funkcioniranju kluba — odjednom je počeo pucati po šavovima.

Shvaćanje autoriteta

Zašto je to bilo tako, iz ove perspektive, teško da možemo znati. Možda je Bjelica postao previše popularan i možda je javnost uspjehe pripisivala njemu, pa je to žderalo Gazdin ego. Bilo kako bilo, odnosi su bili narušeni, a odbijanje odluke da se plaće smanje na trećinu, uz postupno isplaćivanje druge trećine kada nogomet napokon krene, bilo je samo zadnji čavao u lijes odnosa između Bjelice i Dinama. Preciznije, bio je to zadnji čavao u lijes odnosa između Bjelice i klana braće Mamić.

O samoj odluci da se plaće smanje suvišno je razgovarati.

Iako je zarada od sponzora i prodanih ulaznica u suštini zanemariv postotak prihoda kluba i neigranjem utakmica se ne gubi puno tekuće likvidnosti, glupo je kriviti Dinamo zato što je pokušao smanjiti rashodovnu stranu u doba krize koja će neizbježno napraviti kaos na nogometnom tržištu i utjecati na gabarite nekih transfera na koje su u Dinamu računali. Još gluplje je kriviti Bjelicu i igrače zato što taj prijedlog nisu prihvatili jer su upravo oni kroz Ligu prvaka izravno donijeli desetke milijuna eura u klub i u najvećoj mjeri napunili budžet; kako je i njihova budućnost u pitanju, nije pošteno očekivati da se odreknu onoga što im pripada i što znaju da klub ima na računu. Ili bi barem trebao imati.

U ovom sukobu možete zauzeti stranu koju želite, ali obje imaju svoje argumente i ovo se trebalo riješiti dijalogom, baš kao što je to preporučila FIFA i baš kao što to tumači Nogometni sindikat. Blaćenje preko novina, predstavljanje igrača razmaženim zvjezdicama bez imalo empatije prema svijetu koji se raspada i zabrana davanja izjava u kojima bi igrači dali svoju stranu priče sigurno nisu način na koji se može doći do kompromisa. Međutim, Mamić nikad nije bio strpljiv čovjek i netko tko stvari rješava metodičnim razgovorom. On je svoju odluku donio, a od Bjelice je odlučio napraviti primjer kako prolaze oni koji krše njegov autoritet.

Riječ autoritet dolazi od latinskog glagola augere, što znači razvijati, uvećati, povećati, obogatiti. Imati autoritet ne znači nametati dekretom svoju volju drugoj osobi i ne označava težnju da nas se sluša pod svaku cijenu. Tko god sluša, ne bi to trebao raditi iz straha od kazne, već zato što preko tog autoriteta može spoznati nešto novo i dugoročnije, nešto što će ga razviti i obogatiti.

Uprava GNK Dinama — a pod Uprava, nemojmo se lagati, mislimo na Mamiće — autoritet je shvatila na drugačiji, puno totalitarističkiji način.

Najveća žrtva toga je upravo Dinamo.

Do cilja silom

Po svim objektivnim parametrima Bjelica je najuspješniji Dinamov trener od osamostaljenja Hrvatske. Rezultate u domaćoj konkurenciji su imali i puno lošiji treneri od njega, a o njemu govori činjenica da je prošle godine prezimio u Europi prošavši grupu Europske lige i da je ove godine odradio odličnu epizodu u Ligi prvaka, gdje su ga minute dijelile od prolaska u drugu fazu. On je taj koji je od momčadi koja je u Europi izgledala kao cirkuska atrakcija stvorio ozbiljnu grupu ljudi koji igraju nogomet s glavom i repom. Doslovno od prve utakmice protiv Hapoel Be’er Sheve, trenerov potpis je bio sasvim jasan i vidjelo se da točno zna što želi u igri i kakvi mu igrači trebaju.

Dinamo je odlučio odbaciti tog trenera. Ne samo da ga je odlučio samo odbaciti — zavrnuo mu je ruku i doveo ga u situaciju koja graniči s iznudom kako bi ga prisilio da sam ponudi ostavku da klub ne mora platiti otpremninu.

Sam otkaz nije nešto strašno tragično. Ljudi prekidaju. Svakodnevno se prekidaju ljubavne, obiteljske i poslovne veze, dolazi do zasićenja u odnosima u kojima se razvija puno veća emocionalna veza nego što je bila ona između Bjelice i Dinama. Ono što je prije godinu dana možda bilo savršeno rješenje postane problem jer se stvari mijenjaju i ljudi se razilaze u mišljenjima, pogotovo u nogometu gdje su različite vizije sasvim normalna stvar.

Bjelica je došao u Dinamo kao profesionalac odraditi posao. Odradio ga je i zaslužio je malo više poštovanja zbog rezultata koje je ostvario u zadnje dvije godine. Sasvim je legitimno da mu klub želi dati otkaz, ali onda bi bilo fer da mu stvarno da otkaz, a ne da se služi ovakvim metodama u kojima udara na njega i otpušta mu suradnike, dovodeći ga u situaciju da mora ostati bez integriteta ili bez novca koji mu objektivno pripada.

Međutim, ni to nije poanta svega. Krajnji račun je taj da je Dinamo ostao bez najboljeg trenera u zadnjih 30-ak godina. I ne, novi trener neće biti ni Ante Čačić ni Kruno Jurčić, a ni Zoran Mamić nije toliko bezobrazan da sjedne na klupu i imenuje ponovo sebe za trenera, ali Dinamo je na gubitku.

I tu negdje je ključ priče. Između novca, zavrtanja ruku i borbe za moć, tu i tamo se igra nogomet. Tu je Bjelica pokazao što zna i ima rezultate kojima je dokazao svoju vrijednost. U svim ovim iznudama to nekako pada u drugi plan, a to nije fer jer Dinamo jako dugo nije imao tako uspješnog trenera. Trenera koji je na kraju postao primjer kako prolaze oni koji se usprotive odlukama pravog Dinamova vladara koji će, kad nema argumente i pravnu podlogu, do svoga cilja doći silom.