Takvi kao Babo

Za razliku od Luke Modrića, Bojan Bogdanović je kapetan. Iako nema vrpcu oko ruke

Zadnja izmjena: 8. rujna 2017. Profimedia

Sjećam se. Za razliku od nekih, dobro se sjećam svega.

Sjećam se svih dolazaka na Poljud i frustracija što vječitog rivala nikako ne možemo pobijediti na terenu. Od prvoga puta i kada je Tomo Erceg za Uskršnji derbi 2002. zabio za favorizirani Hajduk, preko bombe Vlatka Đolonge iz slobodnjaka koja je ‘uljepšala’ početak srednje škole iste te jeseni. Sve do nevjerice što momčad koja na desnom boku ima kalibra kakav je bio Petar Šuto uspijeva opet dobiti Dinamo na Poljudu.

Sjećam se i furioznog starta na početku legendarne 2005/2006 sezone. Sve je napokon bilo tu. Trener koji se vratio doma, gdje mu je oduvijek i bilo mjesto. Mlada momčad radi koje se isplatilo kupiti kartu i doći na utakmicu. Dobra vibra u gradu i Dinamo kao trademark. Kako je prvenstvo odmicalo, tako se sve više gledalo prema kalendaru i datumu koji je derbi na Poljudu stavio za 3. prosinca. Pola grada krenulo je te subote prema Splitu. Kako smo među zadnjima krenuli, kolona busova, auta i kombija dočekala nas je na izlasku sa autocestu u Dugopolju.

No, kako se naša kolona krenula slijevati prema Poljudu, tako je i kiša sve jače padala, stvarajući na terenu uvjete u kojima je bilo nemoguće igrati. Kiša je te subote bila jedini Hajdukov saveznik, spasila ga je da ne doživi i potop na terenu. Ali nije nam bilo bitno, znali smo da moraju te sezone pasti. Pokisli do kože i blatnjavi do zglobova, imali smo svoju fiestu na parkingu Poljuda, najavljujući Splitu da se vidimo opet dogodine u nastavku prvenstva i da ćemo biti još glasniji. A čulo se do Makarske kada je kavez jugozapada Poljuda proključao na gol Luke Modrića u ponovljenom derbiju.

No, kakve sve to veze ima sa Bojanom Bogdanovićem?

Zaboravljen u pomoćnoj dvorani

Nekako se poklopilo da je u vrijeme kada je Luka Modrić krenuo graditi svoje nogometno ime na posudbi u Zrinjskom iz Mostara, Bojan Bogdanović odlučio zeleni travnjak zamijeniti za košarkaški teren. Sirovi talent, koji je bio daleko od tehnički ispoliranog igrača i za svoje godine, krenuo je zatrpavati koševe svojih suparnika kao da je košarkašku loptu primio u ruke netom nakon što je prohodao. Tadašnji izbornik košarkaške U16 reprezentacije, Darko Kunce , odlučio mu je pružiti priliku i staviti na konačni spisak kadeta koji su otišli na Euro u Španjolskoj 2005.

Kao uvjerljivo najbolji igrač te generacije, zapeo je za oko Boži Maljkoviću koji je trenirao Real Madrid. Slab na igrače i talente sa prostora bivše države, Maljković ga je doveo u madridsku akademiju, tražeći u Bojanu nekog novog Dražena Dalipagića, još jednog proslavljenog Mostarca koji je nastupao za kraljevski klub. No Joan Plaza, koji je zanat pekao baš kod Maljkovića još kao mladi trener dok je dolazio kod Bože u Limoges, nije baš volio Bojana.

Kao što svaki španjolski trener u ACB ligi daje više prostora domaćim talentima, tako je i Plaza za nasljednika Louisa Bullocka odredio mladog i nadolazećeg Sergia Llulla. To je jednostavno tako kod Španjolaca. Liga je bila i ostala kamen temeljac i poligon za razvoj španjolskih talenata. Mjesta za Bojana u vremenu kada je svoje mjesto pod suncem u svlačionici Reala morao tražiti pored prekaljenih euroligaških veterana i nadolazećeg mladog španjolskog beka jednostavno nije bilo previše i nikad nije dobio pravu priliku pokazati sve što zna i može.

I dok će mnogi poput mene poželjeti platiti Babi piće ako ga negdje sretnu, Luka od srama vjerojatno više ne želi ni ulicama svoga Zadra proći uz Donat

U jesen 2009. tako je sletio u Zagreb u ruke Velimira Perasovića, trenera starog kova kojemu nije bio problem dodatno brusiti dijamant zaboravljen u nekoj od pomoćnih dvorana Real Madrida.

Početak u Ciboni nije bio blistav, daleko od ikakvih pokazatelja sadašnje igre koju Bojan pokazuje. Ustvari, bilo je to poprilično mučenje na obje strane parketa. Vidjelo se na Bojanu kako je samopouzdanje ostavio u španjolskoj prijestolnici, pa je ruka drhtala u više navrata prve polovice te sezone. Nije uzimao čak niti otvorene šutove nakon dobro izrađenih Ciboninih akcija. Boljka koja mu je ostala do današnjih dana, a zorno se vidjela i na povratku u domovinu, bila je tehnička nedorečenost u vođenju lopte. Čim bi ga se malo stisnulo obrambenim presingom i krenulo udvajati, molili ste Boga da lopta prije završi u autu jer je inače prijetilo oduzimanje lopte i kontre protivnika za lake poene u tranziciji. Bolje nije izgledalo niti kada bi krenuo u prodor. Po već naučenoj špranci automatiziranih ulaza, bilo ga je lako obrambeno čitati i uvoditi u masu tehničkih grešaka koje je pritom radio. Jednako kao i kada bi povukao kontru, pri čemu je lopta izgledala kao vrući krumpir s kojim ne zna što točno želi.

S vrpcom ili bez nje

No, trener Perasović ga je čekao, kao što je čekao i cijelu Ciboninu momčad da te sezone proigra nakon katastrofalnog starta u Euroligi i tragikomičnih poraza od Siene i Barcelone. A proigrali su momci do te mjere da su skoro mogli zatvoriti krug u zadnjem kolu u Vitoriji i proći u četvrtfinale, a luda trica Dušana Kecmana spriječila je osvajanje ABA lige protiv nikad jačeg Partizana.

Samopouzdanje koje je Bojan povratio do kraja sezone nikada više nije ispuštao. Nastavio je rasti kao igrač i od izgubljenog dječaka koji je propuštao šutove kada bi stajao sam došao do igrača koji rješava takve situacije i sa dvojicom braniča na sebi.

Nije sigurno savršen i zli jezici mogli bi se pozabaviti fenomenom mostarskih sportskih bećara koji znaju uživati u životu i ne robuju spartanskom režimu treninga. Nešto što je vrlo brzo shvatio i Željko Obradović kada ga je kao trener preuzeo u turskom Fenerbahçeu, ali istom brzinom shvatio je i kakav je naš Babo lik.

Vidite, za razliku od Luke Modrića, Bojan vjerojatno nikada neće ponesti kapetansku vrpcu hrvatske reprezentacije. Nakon Roka Ukića, sigurno će ta čast i odgovornost pripasti Dariju Šariću. Za razliku od Luke Modrića, Bojan sigurno neće doživjeti navijanje kao u transu tribina punih ultrasa od kojih pucaju bubnjići i dodatno vas stimuliraju da date sve od sebe. Nikada neće znati kako je tisućama kilometara od kuće osjećati se kao doma, pošto vas tamo prati vojska vjernih navijača koja se broji u desecima tisuća. I nikada ga putem malih ekrana neće pratiti toliko ljudi i nekih novih klinaca, sanjajući da jednog dana rade što i on, kao što sanjaju gledajući Modrića.

Ali Babo je kapetan, s vrpcom ili bez nje. Babo je kapetan u pravom smislu te riječi, vođa na terenu i izvan njega. Preuzet će odgovornost na sebe kada se rezultat lomi i neće bježati od lopte stvarajući si alibi za izjave nakon utakmice. Babo je i ljudina za koju sam siguran da ne bi doživio trenutačnu amneziju i zaboravio sve što je nekad bio.

Oni koji vam vrate vjeru

Luka je u veljači 2006. zabio u 60. minuti na Poljudu te bacio u delirij potpisnika ovih redova, kao i tisuće drugih koji su te hladne večeri u Splitu navijali za plave. Gotovo je sigurno u očaj bacio tada mladog Bojana, pošto Babo nikada nije krio za koga mu srce kuca. Stav da se iskaže ljubav prema svome klubu ionako je oduvijek bila na cijeni kod onih pravih navijača, nemjerljivo više od patetičnih izjava kako su „oba kluba naša“.

Gađenje i razočaranje koje mi je Luka Modrić priredio svojim svjedočenjem teško je objasniti. Dok su drugi koristili njegove tužne i sramotne izjave za dobru zezanciju po društvenim mrežama, meni je to bio bolni šamar konačnog otriježnjenja, jer onaj jedan jedini gol na Poljudu trenutak je koji svaki navijač sanja i osjećaj kada više nemate potrebu objašnjavati bližoj i daljnjoj okolini zašto svoj klub pratite iz utakmice u utakmicu. Čak i kada vas godinama kasnije pitaju je li sve bilo vrijedno toga, sjetite se takvog nekog trenutka, nabacite osmijeh i negdje duboko u sebi ponosno izustite: naravno da jest!

Sve dok Luka Modrić nije jednim „ne sjećam se“, odlučio zakucati posljednji čavao u lijes koji čuva drage uspomene.

Sport i navijanje sa sobom nose iracionalne emocije, pa tako postoje akteri koji će vas duboko i zauvijek razočarati, a postoje i oni koji vam vrate vjeru. Takvi kao Babo.

Košarka ne izaziva emocije poput nogometa. Na reprezentaciji se jedino čuju škripe tenisica na terenu. Možda Hrvatska opet ostane bez medalje. Možda ispadne na neki tragičan način kao i desetine puta do sada. Možda većina države neće stati kad u nedjelju izađemo Rusima na megdan, ali ova reprezentacija ima lavlje srce kao predvodnika na parketu i zato treba podržati njega i nju.

Babo je vođa na terenu i izvan njega. I dok je ovo ljeto potpisivao novi ugovor sa Pacersima, prestigavši baš Luku Modrića kao najbolje plaćeni naš sportaš, bez dileme se u vremenu brojnih otkaza odazvao nastupu za nacionalnu selekciju. Jedini je od vrhunskih sportaša odlučio vrhuški HNS-a poručiti: vrijeme je da odete. I dok će mnogi poput mene poželjeti platiti mu piće ako ga negdje sretnu, Luka od srama vjerojatno više ne želi ni ulicama svoga Zadra proći uz Donat. #sretnanovagodina

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.