Prošle su točno četiri godine otkako je Cibona raskinula ugovor sa Slavicom. Predstavljalo je to priličan udarac za momka koji je nešto ranije bio član udarne postave jedne od najtalentiranijih hrvatskih generacija. Istina je da se po suhom talentu nije mogao mjeriti s Ivicom Zupcem, Antom Žižićem, Draganom Benderom, pa ni s Lovrom Mazalinom, ali fizički je bio potentniji od svakog od njih. Visok 205 cm, krakat, brz, jak, eksplozivan — Slavica je već kao junior imao tijelo s kojim je bez problema mogao igrati ozbiljnu seniorsku košarku. Bio je predodređen da bude profesionalni košarkaš i bilo je pitanje samo na kojoj razini.

Zato neuspjeh u Ciboni nikako nije smio značiti i nestanak s košarkaške karte za tada 21-godišnjeg mladića. Korak natrag i odlazak u rodni Šibenik trebao mu je poslužiti kao dobra lekcija, ali i kao prilika za to da se u potpunosti razmaše te u kratkom roku pronađe poslodavca primjerenijeg svom potencijalu. Da vam je netko tada rekao da će Slavica u naponu fizičke snage i dalje nastupati za klub iz donjeg doma domaćeg prvenstva, odvratili biste mu da laprda gluposti.

Slavica je briljirao kao dvojka. I onda ga par godina kasnije svi uvjeravaju da to ne zna i ne može igrati. Tko je tu lud?

Međutim, ovih dana osvanula je vijest da je Slavica potpisao za Bosco, donedavnog drugoligaša iz Novog Zagreba. Najtužnije je što je to zapravo odlična vijest; dugo se vremena nije uopće čulo za njega te je postojala mogućnost da se čovjek naprosto ostavio košarke. Njegovo se ime s vremena na vrijeme spominjalo u kontekstu interesa podosta renomiranijih klubova, ali činjenica je da je Slavica u pune četiri godine otkako je otišao iz Cibone odigrao ukupno, vjerovali ili ne — 20 utakmica, sve za Šibenku i Škrljevo. Da, pišljivih 20 utakmica, odnosno prosječno pet po sezoni, a nisu ga morile nikakve značajnije ozljede, izuzevši puknuća ligamenta u ramenu u siječnju ove godine, nakon čega ga više nismo vidjeli na terenu.

No, te malobrojne izvedbe nisu bile nimalo loše, inače ne bi ni imalo smisla uopće ga više doživljavati nakon svog tog vremena koje je prošlo otkako je opalio onu brutalnu blokadu Jaysonu Tatumu u čuvenom finalu juniorskog Mundobasketa.

Guranje na unutarnje pozicije

Slavica se protekle četiri godine ponašao poput ekscentrične pop zvijezde — nastupao je malo i uz hrpu uvjeta, ali mu je, mora se priznati, gotovo svaka gaža bila prilično spektakularna. Međutim, problem leži u tome što se ti nastupi nisu događali po velebnim arenama u Milanu, Berlinu i Ateni, već u neuglednih dvorane u Mavrincima, Sinju i Zaboku. Teško je reći je li Slavicu, kako se zna reći, ‘premašilo’ te je umislio da je velika zvijezda još otkako je natrpao Amerikance u U19 finalu; je li ga s pravog smjera odvukla la vita comoda ili mu je, pak, naprosto u nekom trenutku prekipjelo te je jednom zasvagda odlučio da više nikada neće dopustiti da mu prodaju svakakve priče, kao dok je igrao u Cedeviti i Ciboni.

Činjenica je da je Slavica dugo vremena bio poslušni pripravnik u čuvenom sustavu hrvatske košarke da bi kasnije postao osnivač, predsjednik i najradikalniji pripadnik njena antiestablišmenta. Čovjeka više ne zanimaju ni karijera, ni novac, ni dokazivanje — jedino što mu je bitno da igra po svojim uvjetima, odnosno da uživa u košarci. A to prije svega podrazumijeva to da ni po koju cijenu ne igra na unutarnjim pozicijama, što mu je domaća struka unisono nametala otkako je prešao na seniorsku košarku.

Prisjetimo se tijeka njegove dosadašnje klupske karijere. Još kao tinejdžer se tijekom dviju sezona u Ciboninu dresu dokazao kao relevantni čimbenik na abaligaškoj razini. Tadašnji trener Damir Mulaomerović mu je s protokom vremena sve više vjerovao, tako da je odigrao neke dojmljive utakmice, i to protiv jakih suparnika, kao onda kad je u tijesnom porazu od Partizana ubacio 21 poen. Upravo ga je Mula s vanjskih pozicija, koje je izrazito uspješno pokrivao u mlađim kategorijama, prebacio na četvorku. To mu se baš i nije svidjelo, ali prihvatio je trenerovu viziju te su stvari izgledale prilično dobro.

No, znate kako to obično biva pod Tornjem: puno obećanja, a isporuka ni za lijek, stoga je Slavica raskinuo ugovor. Zatim je prihvatio poziv iz Cedevite, koja je tada još stanovala u Zagrebu i ponudila mu višegodišnji ugovor uz obećanje da će biti klupski projekt. A znate i kako je to obično bivalo za mlade ‘projekte’ u Domu sportova: puno obećanja, a minuta ni za lijek. Iako je na samom početku sezone utrpao Zagrebu nevjerojatnih 47 poena u domaćem prvenstvu, u ABA ligi uglavnom nije bio u rotaciji. Slaven Rimac je otišao još dalje u preinačavanju njegove pozicije te je, na igračev užas, u Slavici vidio lažnu peticu. Tada je u njemu nešto definitivno puklo: “Rekao sam Rimcu da ću radije sjediti na klupi nego igrati centra”.

Uslijedio je povratak u Cibonu, ali ondje se dogodio isti problem. Ivan Velić gledao ga kao rješenje na unutarnjim pozicijama, dok je Slavica želio igrati isključivo na dvojci i trojci, a Velić je smatrao da za to nema potrebnu kvalitetu. Nakon toga je počeo nezainteresirano odrađivati treninge te je brzo došlo do još jednog raskida suradnje.

Pobunjenički smjer

Ipak, činjenica je da je igrač koji je bio na manje od jednog poena prosječno u ABA ligi nakon prelaska u Šibenku u istoj sezoni došao na prosjek od preko 20 poena u domaćoj ligi. Zatim se zbila legendarna epizoda u slovačkom Interu. Naš stručnjak Aramis Naglić pozvao je Slavicu u klub uz obećanje da će ga koristiti na vanjskim pozicijama. Nik je došao u Bratislavu, odradio jedan trening i sljedeći dan se pokupio natrag u Hrvatsku: “Vidio sam da sam najviši igrač na treningu pa mi je odmah bilo jasno kako će to završiti”, objasnio je kasnije za Večernji list.

Kada je potom usred sezone došao u Škrljevo kod Damira Rajkovića, igrajući na krilu je praktički svakim svojim nastupom zaslužio titulu MVP-ja kola domaćeg prvenstva i bio na prosjeku od 29 poena, 11 skokova i četiri asistencije prije nego što ga je prekinula pandemija. Nakon toga godinu i osam mjeseci nije igrao košarku, da bi se u studenom 2021. nakon ustrajnog Rajkovićeva nagovaranja napokon vratio u Škrljevo i, kao da nije propustio nijedan trening, nastavio dominirati u istom ritmu na domaćim terenima dok nije ozlijedio rame.

I tako smo došli do ove bizarne situacije. Slavica je prošao kroz ruke nekolicine respektabilnih domaćih stručnjaka i svi su oni procijenili da je zbog klimavog šuta njegova budućnost na unutarnjim pozicijama. Doista, Slavica ima idealne fizičke predispozicije da bude moderna mobilna petica. Da je prihvatio stav struke i nastavio se razvijati u toj ulozi kroz ABA ligu, lako je moguće da bi danas umjesto s Boscom imao potpisan euroligaški ugovor. Međutim, to nije bio njegov san. Slavica je kao dječak maštao o tome da igra košarku i da se igra košarke kao bek. Da zove suigrače u blok, a ne da njega zovu. Da igra s loptom u rukama, a ne da ju čeka pod obručem. Da uzima šutove iz driblinga, a ne da pumpa leđnu tehniku.

Uostalom, on je svoj san itekako živio u svim mlađim kategorijama. Kad je nosio juniorsku reprezentaciju i ubacio Amerikancima 23 poena u finalu, na petici je igrao Zubac, na četvorci Marko Arapović, a na trici Luka Božić. Slavica je briljirao kao dvojka. I onda ga par godina kasnije svi uvjeravaju da to ne zna i ne može igrati. Tko je tu lud? Imao je izbor da prihvati sugestije struke, prilagodi se i ostvari kao igrač u drugačijoj ulozi od one koju je zamislio. Nije htio ni čuti. Umjesto toga odabrao je pobunjenički smjer za svoju karijeru i to nije bila samo faza — počela je teći već peta godina onoga što će većina ljudi nazvati gubljenjem vremena i traćenjem talenta, dok je za njega to doba idile, neopterećenosti i uživanja u igri.

Nik je propali talent koji je, za razliku od ostalih, sam odabrao propasti.