Baš kao i u svakom prijelaznom roku kad je u pitanju zemlja poput Hrvatske, i ove su zime najviše u fokusu mladići. Najaktualnije su priče o interesu stranih klubova za Dinamova 20-godišnjaka Danija Olma te one o izdancima Hajdukove Akademije poput Domagoja Bradarića, Marija Vuškovića i Ante Palaverse. To je naprosto mjesto koje hrvatski klubovi zauzimaju na tržištu, gdje su prije svega viđeni kao relativno jeftini rasadnici mladih talenata, a uspjeh na Svjetskom prvenstvu samo je još pojačao zanimanje za nebrušene domaće dragulje.
Nekada smo sanjarili o ostanku najvećih talenata barem dvije ili tri seniorske sezone u matičnom klubu; s vremenom se ta letvica spuštala na sezonu, dvije. Sada je dobro ako ih uopće i vidimo u dresu prve momčadi.
Redovito spominjana fraza o “preranom odlasku” već se odavno izlizala. Za neke od njih je i prilično upitna, jer nogometaši kao što su Alen Halilović, Ante Ćorić i Andrija Balić dobili su svoje prilike, ali je njihov razvoj u nekoj točki — ne nužno trajno — ‘zapeo’ i prije nego što su prodani. No, za mlade igrače odlazak u inozemstvo bez iznimke znači i suočavanje s težim stranama nogometnog profesionalizma. Strani klubovi mogu ih dovesti za generalno niske iznose i onda ih brusiti po vlastitom nahođenju; a ako njihov razvoj ne ode u željenom smjeru ili ako stjecajem okolnosti ne dobiju pravu priliku, nemaju puno skrupula ni onda kada ih se treba riješiti.
Možemo ih samo pratiti i nadati se da će barem neki od ovih top talenata naspoljetku isplivati i u seniorskom nogometu — nekog drugog izbora baš i nemamo
Međutim, svaka je priča drugačija, jer drugačije su okolnosti, sredine u koje dolaze i, na kraju krajeva, karakter i sposobnosti mladih nogometaša. Izdvojili smo nekoliko najistaknutijih primjera igrača koji su pošli ovim putem bez da su se prethodno etablirali u seniorskoj momčadi svog matičnog kluba. Za nadati je se da će se barem neki od njih uspjeti isprofilirati; ako ništa drugo, onda barem iz “drugog pokušaja” — kao što je to, primjerice, još davnih dana napravio Ivica Olić povratkom iz njemačke Herthe u domaći nogomet, ili oživljavanjem karijere sporednim inozemnim putovima kao što je to radio Ivan Perišić, kojeg je put od Hajdukova podmlatka preko francuskog Sochauxa odveo najprije put Belgije, pa Njemačke i naposljetku Italije.
Ne nudimo pritom neke velike i uopćene zaključke, samo pokušavamo vidjeti na kojem su mjestu trenutačno njihove karijere.
Matić i Kulenović
Budući da je Dinamo dugo imao praktično monopol na privlačenje domaćih talenata i daleko najbolje uvjete za rad, a da nisu svi među njima na prelasku u seniorski nogomet bili spremni potpisati ugovore kakvi su im bili nuđeni, ne čudi to da je većina ovakvih priča među bivšim polaznicima akademije aktualnog hrvatskog prvaka.
Primjerice, u čuvenoj generaciji koja je prije tri godine osebujnom administrativnom pogreškom ostala bez četvrtfinala juniorske Lige prvaka, ponikli su Borna Sosa i Josip Brekalo, koji su već u inozemstvu nakon zajedničkih ukupno 50-ak nastupa u Dinamovu dresu; vani je — doduše, samo na posudbi u Chievu — i Adrian Šemper, vratar koji je kao jedva punoljetan iskusio čari ‘prave’ Lige prvaka, kao i godinu stariji Filip Benković, koji je od ovog kvarteta ostavio i najviše traga u Dinamu prije nego što je otišao. Olmo, Nikola Moro i Amer Gojak Dinamovi su prvotimci, ali ta je ‘berba’ bila toliko dobra da je u njoj još mladića koji su bili označeni kao top-talenti ali su nestali s domaće scene prije nego što su počeli igrati za seniore.
Jedan od onih koji su igrali juniorsku Ligu prvaka te sezone je i Tin Matić (doduše, 1997. godište). On je kao 18-godišnjak preselio u varšavsku Legiju zajedno s još jednim velikim i mlađim draguljem, tada 16-godišnjim Sandrom Kulenovićem.
Njihove su se priče, međutim, sasvim razišle; Kulenović je odmah pokazao napadački talent kada je po dolasku priključen Legijinoj mladoj momčadi koja je igrala juniorsku Ligu prvaka, u kojoj je zabijao vršnjacima iz Real Madrida i lisabonskog Sportinga. Privukao je pozornost Juventusa, koji ga je doveo na posudbu u svoju mladu momčad, u kojoj je također zaigrao u omladinskoj Ligi prvaka sezonu poslije i dao svoju mjericu. Iako je trenirao i s Juveovim prvotimcima, klub iz Varšave nije želio izgubiti takvog talenta — ove sezone se polagano etablira u prvoj momčadi te je pogotkom Jagielloniji iz Białystoka u listopadu postao i najmlađi stranac-strijelac u povijesti poljske Ekstraklase. Uz deficit napadača u mladoj reprezentaciji izrazito je čudno da ne dobiva više prilike. Zasad je na samo dva nastupa za reprezentaciju do 20 godina, a i tu je u prijateljskoj utakmici protiv Bjelorusije u studenom 2018. zabio hat-trick.
Dvije godine stariji Matić nije imao tako lagan put. Njega su odmah dočekala kaljenja po posudbama od Zagłębija iz Sosnowieca do slovačkog MFK Zemplina, gdje je u borbi za prvoligaški život dobio samo pet utakmica. Iako je nastupao za Legijine rezerve, Matić nije dobio prigodu u prvoj momčadi. Ove je sezone sa 21 godinom poslan na novu posudbu, i to u drugoligaški Zadar, u kojem je ove jeseni skupio četiri nastupa tijekom kojih je postigao i jedan gol.
Lovren, Majić, Kalaica, Kotarski, Čolina
U onoj famoznoj Dinamovoj momčadi igrao je i Davor Lovren, koji je jedno vrijeme slovio za podjednako velikog talenta kao i Brekalo. On je uspio upisati debi za seniore, odigrao je 37 minuta u zadnjem kolu HNL-sezone protiv Lokomotive; sezonu kasnije proslijeđen je Fortuni Düsseldorf na posudbu, a njemački klub ga je kasnije i otkupio. U nešto manje od dvije godine ondje je sakupio minutažu koja odgovara brojci malo iznad osam punih utakmica (750 minuta), od čega je ove sezone u bundesligaškoj avanturi kluba dobio ukupno 44 minute u dvije utakmice. U Düsseldorfu mu društvo pravi napadač Karlo Majić, još jedan iz Dinamova 1998. godišta koji je prošao kroz mlade reprezentativne selekcije, ali on nastupa isključivo za drugu momčad.
Najveći defenzivni talent godišta 1998. bio je Branimir Kalaica, koji je odbio potpisati ugovor s Dinamom i umjesto toga na ljeto 2016. otišao u Benficu. Ondje se ustalio kao starter u B momčadi koja nastupa u portugalskoj drugoj ligi, a dosad je jednom nastupio i za prvu ekipu: bilo je to još u svibnju 2017. kad je odigrao punih 90 minuta protiv Boaviste i čak zabio gol u remiju 2-2. Kalaica ima ugovor s Benficom sve do 2022., što daje naslutiti da se s njim ondje dugoročno računa, jer u klubu te stature je 20-godišnji stoper poput njega još uvijek tretiran samo kao talent.
Trenutačno možda ponajbolje doimaju se izgledi 18-godišnjeg vratara Dominika Kotarskog, koji je ljetos i službeno preselio iz Dinama u Ajax.
Nakon odličnih nastupa na Europskom prvenstvu do 17 godina u Hrvatskoj 2017. uslijedio je razgovor s velikim Edwinom van der Sarom i mladić je prošle zime ugovorio prelazak u Amsterdam. On sad redovito brani za mladu ekipu koja se natječe u nizozemskoj drugoj ligi; jesenas je u 16 nastupa primio 22 gola, a samo ga je ozljeda ruke spriječila da se potkraj kalendarske godine pojavi i u kadru prve momčadi. S Ajaxovom reputacijom u razvoju i davanju prilika mladim igračima te s profesionalnim ugovorom do 2023., čini se da je sve na njemu — samo treba nastaviti raditi i napredovati.
Njegov vršnjak David Čolina krenuo je sličnim putem. Lijevi bek je usprkos obećanjima da će ove jeseni dobiti priliku u Dinamovim seniorima odlučio spakirati kofere i otići u Monaco, još jedan klub koji zadnjih godina puno polaže na razvoj talenata. Ondje zasad nastupa za U19 selekciju, a igrao je i u juniorskoj Ligi prvaka.
Maganjić, Hanuljak, Javorčić, Anočić, Jakoliš
Zbog već spomenutih je razloga najviše ovakvih priča iz Dinama, ali to ne znači da ih nema i drugdje.
Recentni slučaj u Hajduku je onaj Josipa Maganjića (1999. godište), koji je nakon samog jednog nastupa za seniore pod Damirom Burićem 2016. prešao u Fiorentinu. Ondje je i danas, bez nastupa za prvu momčad Viola, a ove je sezone zaigrao u šest utakmica mlade ekipe. Veću minutažu ima njegov godinu mlađi suigrač, veznjak Marko Hanuljak. Bivši polaznik osječke nogometne Akademije Krpan-Babić je u Fiorentininu Primaveru stigao ovog ljeta iz belgijskog Mouscrona. Duju Javorčića Lazio je privukao još u kadetskoj dobi; bivši veznjak u mladim selekcijama Hajduka i RNK Splita ovog je ljeta promijenio sredinu i zemlju, potraživši sreću u mladoj momčadi francuskog prvoligaša Amiensa.
Zanimljiv je slučaj i Silvija Anočića, 21-godišnjaka koji je u Romu otišao iz Osijeka također s 16 godina. Nekoliko je puta navodno bio na pragu prve momčadi, ali u pet godina ondje ipak nije ubilježio službeni nastup za Vučicu. Ugovor ima do ljeta iduće godine. Standardni napadač mlade hrvatske reprezentacije, Marin Jakoliš, otišao je iz svog Šibenika također u kadetskom uzrastu, poput svog vršnjaka i sugrađanina Duje Ćalete-Cara. Jakoliš se okušao u Belgiji da bi ljeta 2017. stigao u austrijsku Admiru i ondje uspio uhvatiti kontinuitet. Međutim, ove sezone u 19 klupskih nastupa još nije zabio gol.
Ima, dakako, još ovakvih priča i ne mogu se sve podvesti pod zajednički nazivnik. Možemo ih samo pratiti i nadati se da će barem neki od ovih top talenata naspoljetku isplivati i u seniorskom nogometu — nekog drugog izbora baš i nemamo.
