Duge cestovne utrke bile su vrhunac povijesti automobilizma, složit će se većina entuzijasta. Jedno je naštrebati idealne putanje kroz 15-20 zavoja i ponavljati ih iz kruga u krug, a nešto posve drugo desetak i više sati voziti punom trkaćom brzinom javnim prometnicama, kroz uvijek nove, drukčije dionice. Mistika utrka poput Carrera Panamericane i Mille Miglia nije zaboravljena, mada je od njihova gašenja prošlo već više od 60 godina.

Targa je pak preživjela još 20-ak, nudeći jedinstvenu kombinaciju kružne utrke i otvorene ceste. Postoje fanatici koji znaju napamet svih 180 zavoja starog Nürburgringa, to je još unutar nekih ljudski mogućih granica. No, Circuito Piccolo delle Madonie, najkraća inačica staze na kojoj se vozi ova utrka, imala je između 800 i 900 zavoja koje ste morali proći 11 puta.

A svi ti zavoji nisu bili bilo gdje.

Od 20 najljepših trkaćih slika ikada, bar ih je 15 snimljeno ondje, na toj uskoj, vijugavoj asfaltnoj traci kroz pitoreskna sicilijanska sela. Moćni trkaći strojevi jurili su kroz njih, pored staraca koji bi iznijeli stolice pred kuće i gledali ih u prolazu. Promjene elevacije, nerijetko i vremenskih uvjeta, odroni, životinje… Dakako, iz današnje je perspektive suludo i pomisliti da je bilo moguće onuda protjerati Ferrari 512S ili Alfa Romeo Tipo 33.

Pa ipak, utrka je vožena od 1906. do 1977., a do 1973. je bila u kalendaru Svjetskog prvenstva utrka izdržljivosti. Po tadašnjim je standardima bila čak i relativno sigurna, samo je devetero vozača ili gledatelja poginulo tijekom 61 održane utrke. Zbog konfiguracije terena prosječne brzine krugova nikada nisu bile ekstremne – najbrže ikada išao je Leo Kinnunen u Porscheu 908/3 1970., kada je odvezao krug za 33 minute i 36 sekundi, prosječno 128,571 km/h.

Nebriga za povijesno nasljeđe

No, razvoj tehnologije, koji je više vodio prema specijalizaciji za kružne utrke, 1970-ih je učinio aute prilično teškima za vožnju po nikad osobito dobrim sicilijanskim cestama. Sve bolje kočnice i gume omogućavale su sve više jurnjave i naglih kočenja, a to nije bio način na koji su majstori vozili Targu u zlatnim danima – tajna je bila u fluidnosti. Iz godine u godinu bilo je sve više incidenata te su je lokalne vlasti odlučile prekinuti prije nego što dođe do neke ozbiljnije tragedije.

Što je bilo razumljivo i u redu.

Ono što je teže razumjeti, za što ponekad mislimo da se može dogoditi „samo kod nas“, današnja je situacija. Dakako, Sicilijanci su bili i ostali ponosni na Targu, održava se memorijalni reli, razni manji skupovi, postoji muzej, možete kupiti suvenire… Vozite li nekom od lokalnih cestica koje su bile dio staze, uz ponešto sreće možda čak još naletite i na neki izblijedjeli natpis „Forza Nino“, u znak podrške lokalnom heroju Vaccarelli. Uz more to još i izgleda kako-tako, ali odmaknete li se u brda ubrzo ćete naići na žalosne prizore: razrovan, uništen asfalt, dijelove ceste koje je odnijela bujica, zatrpali odroni. Dio je tih prometnica donedavno bio neprohodan, neke od njih bile su zatvorene desetljeće i više, ali ovaj ubrzani video iz 2016. pokazuje da danas, ako štogod nije propalo u međuvremenu, ipak opet možete proći čitavom stazom.

Sicilija je samo između 2000. i 2013. povukla oko 15 milijardi eura iz EU fondova, ali taj je novac utrošen – sicilijanski. Možete naići na spomenike korupciji i taštini poput trotračnih autocesta koje vode do sela s 50-ak žitelja… Velik, vjerojatno i većinski dio sredstava prigrabila je Cosa Nostra ili organizirana politika, ako ondje uopće ima razlike među njima. Mala mjesta u unutrašnjosti otoka pate, umiru, izoliranija su nego ikada, a prometna infrastruktura slabija nego što je bila u vrijeme održavanja Targe.

Svake se godine, dakako, entuzijasti iz čitavog svijeta odlučuju otići na Siciliju i pokušati provesti poneki krug mitskom stazom, ali zbog enormne sprege politike i kriminala te njome uzrokovane nebrige za povijesno nasljeđe utrke te živote staraca iz zabačenih planinskih sela, to je vrlo teško izvesti, a za vožnju je podesniji kakav terenac nego neki niski, sportski model, s obzirom na stanje asfalta.

Ukratko, sramota.

Hvalisavi Ciccio i spas iz provalije

Možemo samo zamisliti kako je to moralo izgledati kada je početkom 20. stoljeća mladi lokalni plemić, uzgajivač vina Vincenzo Florio doveo utrku u krajeve u kojima mnogi još nisu bili vidjeli ni automobil.

Zapravo, o kakvoj je zabiti riječ možda najbolje pokazuje legenda koja se veže uz drugu utrku 1907. Veliki francuski vozač Victor Hémery s mehaničarom slatkog prezimena Bonbon Daimlerom se penjao zavojima od Caltavutura prema Castellani, kada je u jednom od njih izgubio kontrolu. Golemi je trkaći automobil sletio s puta u provaliju, prema sigurnoj smrti, samo da bi ostao visjeti, naizgled u zraku, u stvari stražnjim kotačima zapleten u korijenje. Situacija je izgledala kao da se zbila u nekom crtiću, samo što nije slutila na sretan rasplet.

Bila je to gotovo pa pustara, nikakvih gledatelja nije bilo uz stazu, jedino je odnekud dopirala glazba, sa zabave na nekom seoskom imanju. Vozač i mehaničar nisu imali kamo, nisu se usudili ni pomaknuti da ne poremete ravnotežu. Sa ceste ih se nije vidjelo.

Tada ih je nanjušio jedan od pasa s imanja na kojem se održavala zabava. Za njim je pošla jedna od svečano odjevenih gošći, vidjeti zašto toliko laje. Prenerazila se vidjevši automobil s dvojicom ljudi kako visi nad provalijom i dozvala ostatak ljudi sa zabave.

No, oni im nisu imali kako pomoći. Što god pokušali, automobil bi sletio u provaliju. Situacija se činila bezizlaznom, i bila bi da ondje nije bio Ciccio.

Ciccio je rođen u Castellani, ali kao mladić je pobjegao i priključio se cirkusu. Nije ga bilo godinama, tek se nedavno vratio i nitko nije vjerovao njegovim hvalisavim pričama o cirkuskoj karijeri. Pričao je kako je golim rukama pomoću užeta na predstavama povlačio volove i druge goleme životinje, a jednom je za okladu povukao i čitav vlak. Nisu mu vjerovali, dali su mu čak i nadimak ‘Hvalisavac’. Ovo je bila prilika života da im pokaže da nije lagao.

Ciccio je omotao uže oko stražnje osovine i povukao teški automobil s putnicima natrag preko ruba, na cestu. Izgledalo je da će se mišićavi dvometraš onesvijestiti i lipsati, ali kao u čudesnoj bajci Daimler se ponovo našao na čvrstom tlu, s neozlijeđenim putnicima. Ni sam automobil nije bio oštećen i Francuzi su, mada s velikim zaostatkom, nastavili utrku.

A Ciccia više nikada nitko nije nazivao hvalisavcem.

Nadahnula i tip automobila

Teško je reći koliko u toj priči ima istine, ali divno odražava vrijeme i mjesto u kojima se stvarala rana povijest utrke. Na listi pobjednika naći ćete sva očekivana, velika imena, uz ipak nešto više stranaca nego na talijanskom dominacijom obilježenoj utrci Mille Miglia. Ključna razlika spram te, ali i većine drugih legendarnih utrka, bila je u već spomenutoj količini zavoja i nižim prosječnim brzinama. Stoga snaga automobila nije bila presudna, odlučivala je bolja izbalansiranost i elastičnost.

Primjerice, Ferrari je u brdima Sicilije odnio relativno skromnih sedam pobjeda, ma koliko njegovi supersnažni motori vladali drugdje. Gospodari Targe također su na grbu imali propetog konja, ali onog iz Stuttgarta: Porsche je odnio čak 11 pobjeda, jednu više od Alfa Romea. Moćni 917, koji je na svjetskoj sceni napokon donio pobjede i premoć Porscheu, uopće nije sudjelovao u pokoravanju Targe; njom su dominirali slabiji, ali sjajni 550, 718, 904, 906, 910, 908…

Porsche je ovo natjecanje u neku ruku i učinio besmrtnim, nazvavši 1965. po njemu novi tip automobila, model s tvrdim krovom koji se mogao ručno skinuti, na pola puta između klasičnih kabrioleta i coupea. Čak i oni koji ne znaju za utrku, čuli su za ovaj naziv koji se generički proširio i na modele ostalih proizvođača sa sličnom izvedbom krova.

Targa Florio posebna je utrka, jedna od onih zbog kojih ćemo uzdahnuti i bez razmišljanja ustvrditi kako je nekada sve bilo bolje, čak i kada nije. I upravo zbog toga još je veća svinjarija što su dopustili da dijelovi staze toliko propadnu i budu u stanju u kojem su danas.