Teklić, ukleti zvrk

S Varaždinom je postao hit-igrač lige. A Hajduku nije valja?

Zadnja izmjena: 14. rujna 2022.

Prije već skoro točno četiri godine sjedili smo u poljudskom press salonu radeći reportažu o tadašnjem radu Hajdukove akademije. Preko puta nas su sjedili Siniša Oreščanin, tada trener B momčadi, te Mario Despotović, koji je u tom trenutku vodio juniore. Nekako je u jednom trenutku, možda i pomalo nevoljko, tema postao Tonio Teklić, klinac koji je u Hajduk izvorno stigao iz lokalnog Adriatica s pečatom izvanserijskog talenta.

Tekliću je tada bilo ‘već’ 19; za seniore je debitirao godinu dana ranije, s jedva navršenih 18, u utakmici protiv Lokomotive pod glavnim trenerom Joanom Carrillom. Zamijenio je Savvasa Gentsogloua na poluvremenu, u trenutku kada se Hajduk mučio doći do pogotka na Poljudu. Sudačku nadoknadu u drugom dijelu utakmice Bijeli su pak dočekali s vodstvom od 2:1, nakon što je Hugo Almeida s dva pogotka ‘poništio’ Ivana Krstanovića i njegov gol za šokantno Lokomotivino vodstvo. Međutim, u trećoj minuti nadoknade gosti su otrgnuli bod, i to baš kada je Teklić na sredini terena poslao jedan krivi pas iz kojeg su krenuli u kontru, onu koja će preko Luke Capana završiti u s loptom mreži, ostavivši na kraju Hajduk samo s mršavim bodom.

Svega mjesec i pol dana kasnije momčad je, također na Poljudu, dočekala Rudeš, da bi opet na poluvremenu Carrillo na teren poslao Teklića. Ta je priča još poznatija od one protiv Lokomotive, jer je Hajduk od vodstva 2:0 stigao do konačnog poraza od 2:3, a Teklić je u 67. minuti pri rezultatu od 2:1 promašio poprilično dobru šansu za vrlo vjerojatno instant-gašenje momentuma koji se u tom trenutku i dalje činio tek kao plamičak nade za Rudeš.

Taj je poraz — zvuči to poznato i sad — na kraju i presudio Joanu Carrillu, tek nekih dva, dva i pol mjeseca nakon što je bio slavljen zbog sjajnih predstava u Europa ligi.

Teklić u Varaždinu ima prostora za pogreške. Jedan ili dva kriva poteza ondje ne povlače masovne reakcije niti donose pečat prokletstva

“Coach Carrillo me na jednom sastanku sportske komisije pitao baš za Teklića”, kazao nam je još tada Oreščanin. “To je bilo tijekom ljetnih priprema, a ja sam rekao — molim vas, ako u ovom trenutku netko još nije za prvu momčad to je onda mali Teklić. Postojali su zapisi za temelju kojih sam ja tu molbu gradio, jer iako je Teklić zaista bio jako talentiran, u glavi je bio još uvijek malo ‘zvrkast’, pomalo još nezreo za taj nivo. I on tu fula pas tamo protiv Lokomotive i zicer protiv Rudeša, i neizravno ispadne da je Carrilla koštao posla, iako nije zapravo tako.”

Teklić je sada u Varaždinu i prije četiri je dana proslavio svoj 23. rođendan tako što je s dva pogotka u gostima protiv Lokomotive — a mogla su biti i tri, da nije promašio prvi od dvaju jedanaesteraca na utakmici — lansirao svoju ekipu na senzacionalno drugo mjesto prvenstvene ljestvice. Nije samo u pitanju ova utakmica; Tekla je od početka sezone motor ove momčadi, onaj koji vidljivo donosi dimenziju više, i to u prvoligaškoj konkurenciji.

Mantre o ‘našoj dici’

Onaj pas, primjerice, koji je poslao Agonu Eleziju za njegov gol protiv Gorice podsjetio je na pregled igre kod Marka Livaje; uostalom, baš je do Livajina dolaska u Hajduk izlog poljudskog fan shopa krasio veliki plakat s Teklinom ‘desetkom’, u onoj njegovoj slavljeničkoj pozi na koljenima. Pozi koju je sada za šire mase popularizirao baš u Varaždinovu dresu.

Samir Toplak, koji ga je vodio kad je i sam trenirao onaj kudikamo turbulentniji Varaždin u prethodnoj klupskoj inkarnaciji među prvoligašima, Teklića naziva “igračem za publiku”. Prito ne propušta — s potpunim pravom — napomenuti i kako je Teklić pod njim u Varaždinu dobio strpljenje i povjerenje; nešto što, prema Toplakovu mišljenju, u Hajduku nije dobivao. Ono što je, međutim, ključni dio njegovog razmišljanja zapravo leži u izjavi kako se Teklić i dalje “zna previše zaigrati i tražiti potez previše”.

Teklić je u Hajduku službeno odigrao 37 seniorskih utakmica, postigao dva pogotka i dodao im jednu asistenciju. Četiri godine od onog razgovora s Oreščaninom, upravo je Six i dalje ostao trener pod kojim je odigrao najviše utakmica u karijeri — doduše, samo 28 minuta mu je pritom dao u prvoj momčadi — i to je zapravo dosta indikativan podatak. Hajduk je, znamo svi, turbulentan i nepredvidiv, pogotovo kada su u pitanju trenerske smjene i lutanja, ali to da je tijekom Teklićeva poljudskog sazrijevanja prodefiliralo osam trenera, a da baš nijedan od njih nije imao strpljenja i povjerenja u njega, podosta govori o problematičnom razvoju igrača koji je prototip miljenika hajdučke publike, vječno u potrazi za takvim profilom igrača iz svog pogona. Ujedno i one koja je ih je spremna pljuvati na prvi krivi potez.

U Hajduku su ga, dakle, vodili ‘purgeri’ koji su mu davali najviše prostora i vraćali ga u život nakon što se po tinejdžeru te 2017. sasulo drvlje i kamenje. Vodila su ga i domaća imena, ona koji su prečesto puna mantre o “našoj dici” i imperativima da se njima daje prednost. Međutim, kod Damira Burića, Harija Vukasa, Zorana Vulića, Bore Primorca i Igora Tudora Teklić je sveukupno nastupio u tek 24 susreta, od čega je 15 otpalo na onaj ‘povratnički’ Burićev mandat, kada je i zabio lijepi dalekometni pogodak Rijeci na Rujevici. No, ni ti podaci ne daju pravu sliku: Tudor ga je po povratku u klub odmah poslao na prvu posudbu u Varaždin, dok je na kraju veću minutažu dobio pod Paolom Tramezzanijem (i dalje mizerne 363 minute) nego pod Burićem (275 minuta).

Hajduk je tada bio u dosta teškom razdoblju. Česte smjene dovele do potpunog rezultatskog kraha i života koji je više naginjao ka sredini ljestvice nego makar iluziji borbe za vrh. Pritisak trenutnog dokazivanja u tim je trenucima bio ogroman, a samim tim je strpljenja bilo malo, pogotovo s mladim igračem koji je i dalje ostavljao dojam zaigranog zvrka koji u bilo kojem trenutku može, baš kao protiv Lokomotive, isforsirati pas iz kojeg će suparnik započeti kontru.

Domino-efekt

Tih je mjeseci Hajduk bio ekstremno nestabilan u obrambenoj tranziciji i praktički se svaka takva pogreška, barem do Tramezzanijeva dolaska, kažnjavala golom. Teklić je zapravo postao svojevrsni poučak — treneri su produžavali svoj ionako očekivano kratak život na Hajdukovoj klupi tako što im je prioritet bio smanjiti rizik u igri; iako jedan potez, naravno, ne može trenera zapravo koštati posla, kao da je svima njima u glavi bio upravo onaj Teklićev pas protiv Lokomotive i promašaj protiv Rudeša te Carrillova sudbina nakon toga.

Onda je i sam klub preuzeo takav princip, tražeći prvo stabilizaciju, a onda i rezultatski iskorak na krilima iskusnih zvijezda, od kojih su neke dovedene baš na pozicije koje bi okupirao sam Teklić. O njihovu je učinku sada bespredmetno pričati, ali je isto znakovito da je Teklić u vrijeme kad je trebao graditi svoju budućnost, vjerojatno već tad odvojenu od Hajduka, i dalje pokazivao nezrele trenutke — kao kada je zbog “nezalaganja” potjeran iz Dragovoljca nakon samo mjesec dana u klubu, zajedno s Dinom Skorupom.

Baš je to bio prijelomni trenutak u kojem mu je Varaždin ostao jedina realna opcija, s 22 godine na plećima.

Ono što je Toplak propustio staviti u kontekst baš je ova situacija u kojoj se Hajduk nalazio (i, ako hoćete, očito još uvijek u nekom obliku nalazi), i Teklićeva pozicija unutar nje. To da je čitav domino-efekt krenuo od trenutka kad je trener prve momčadi — valjda kako bi kupio naklonost publike u kriznom trenutku — posegnuo za klincem koji, sirovom talentu unatoč, još nije bio spreman za seniorski iskorak najbolja je ilustracija razina pritiska i improvizacije u tom pogledu. U Hajduku nije bilo mjesta za Teklića naprosto zato jer su i klub, ali i on sam, prolazili kroz probleme čija rješenja nisu bilo komplementarna.

Tih problema u Varaždinu nema, ili ih ima u minimalnoj mjeri. Ne zato što je Varaždin uređeniji klub od Hajduka, već zato što operira pod značajno manjom razinom pritiska. Jedan ili dva kriva poteza ondje ne povlače masovne reakcije niti donose pečat prokletstva.

Teklić u Varaždinu ima prostora za pogreške. Ali, ono što je važno i za igrača i za klub, on s vremenom zaista sve manje griješi, u momčadi koja je zapravo velikim dijelom sastavljena od takvih zaigranih mladih zvrkova i koja s takvom neopterećenom igrom prerasta u hit-momčad dosadašnjeg dijela prvenstva. Kod samog Teklića je, pak, pitanje hoće li se dovesti do razine na kojoj će njegovi neosporni talent prevagnuti nad zaigranošću, čime bi mu se otvorilo mjesto i u jačim ekipama.

Njegova je priča zasad pronašla pravi kontekst.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s