Usporedbe u sportu jako zabavljaju navijače i konstantno se takve rasprave ponavljaju. Bilo da pričamo o određenim erama i uspoređujemo ih međusobno, ili o najboljim momčadima i igračima svih vremena. Ima nešto toliko privlačno u besmislenim raspravama rangiranja najboljih svih vremena – pa iako u sebi vjerojatno znamo da do točnog odgovora ne možemo doći jer se na koncu sve svede na subjektivni dojam, svi volimo participirati u tome.

Čini se da je u košarci, kao ni u jednom drugom sportu, situacija jasna. Michael Jordan najveći je svih vremena. Vladajući je konsenzus donekle u zadnje vrijeme poljuljao nestvarno svestrani Lebron James, ali niti približno da skine Jordana s trona. I koliko god veliko bilo nasljeđe bilo spomenutog dvojca, kao i ostalih velikana koji su prošli košarkaškim parketima, uvjeren sam kako će se tijekom naših života pojaviti novi Jordan ili Lebron. Novi Charles Barkley nikada se više neće pojaviti.

Kako, uostalom, logički shvatiti, a onda i objasniti, da čovjek visok 195 cm (mjereno bez tenisica) i težak 120 kg, trči u kontri poput Lebrona u najboljim danima, a onda sirovim driblingom izuva iz cipela Jordana i Scottieja Pippena koji se sudaraju i završavaju na podu?

U 1970-ima nikome od igrača nije bilo drago čuvati George McGinnisa kad napadne obruč, pošto bi idući dan proveli u krevetu oporavljajući se od bolova. Oni koji su trebali čuvati Barkleya kada se sjuri prema košu nisu ni pomišljali na to. Samo lud čovjek staje ispred brzoga vlaka koji vas ima namjeru pregaziti ako mu stojite na putu.

Na draft sa 137 kila

Kako objasniti sposobnost igranja u reketu s tom visinom, u najvećoj koncentraciji visokih Hall of Fame igrača u povijesti, gdje je redovno imao bolje postotke uspješnosti iz reketa u odnosu na tu konkurenciju? Kad na to dodate da je tri sata prije utakmice posjetio KFC ili Domino’s, brsteći menije kao na traci, odgovor je – nikako.

Upitan za tehniku koju koristi u u skoku, samo je kazao: „Uvijek se smijem kad mi ljudi postave to pitanje. Imam tehniku, a ona se zove – Samo dohvati prokletu loptu“

Fizičke predispozicije i sposobnosti današnjih igrača su čudo, doista su zapanjujuće i prkose zakonima fizike i zdravog razuma. No, Barkley je cijelu stvar odveo u totalno drugu dimenziju, pogotovo kada usporedimo radnu etiku ovih igrača i onu koje je imao Sir Charles – a koju je Michael Jordan naveo kao ključni faktor zašto Barkley nikada nije osvojio titulu.

Problemi s kilama nisu bili zbog nekog čudnovatog hormonalnog disbalansa, već zbog toga što je naprosto volio hranu. Dok je Jordan radio na sebi tijekom ljeta, Chuck je uživao u životu. I nije to bila ljubav na profinjeni gastronomski način, već unošenje ogromne količine svega što mu se nađe pri ruci.

Večer prije drafta vaga se zaustavila na točno 137 kilograma, ali bio je predobar da bi ga Sixersi preskočili. Legendarne su priče sa sveučilišta Auburn, gdje je Chuck prije utakmica znao naručivati jumbo pizze ili se obilno počastiti nakon utakmice, a ta se tradicija nastavila i u Philadelphiji. Vidjelo se i na figuri, uostalom, pa je na Auburnu dobio mitski nadimak Round Mound of Rebound; ako se netko pita zašto, to je zbog sposobnosti da sa povećom stražnjicom koju gravitacija vuče prema dnu redovito nadskače sve koji mu se nalaze u blizini. Neovisno hvatao obrambeni ili ofenzivni skok.

Upitan za tehniku koju koristi da dohvati loptu u skoku, samo je kazao: „Uvijek se smijem kad mi ljudi postave to pitanje. Imam tehniku, a ona se zove – Samo dohvati prokletu loptu.“

Hvatao ih je toliko dobro da je nakon rookie sezone u svakoj sljedećoj bio na prosjeku većem od 10 skokova. Kada je u Sixersima u trećoj sezoni preuzeo primat kao vođa momčadi i nedvojbeno najbolji igrač, postao je najniži košarkaš s titulom najboljeg skakača lige. Rekord koji se već sada može umiroviti jer srušen neće biti.

Noćna mora za ligu

I tu ne staju bizarnosti vezane uz Barkleya. Čovjek je bio hodajući paradoks koji se tijekom utakmice svađao sa svojim trenerom, a onda i sa suparničkim; raspravljao je sa sucima i navijačima, da bi onda hladno isporučio učinak od, recimo, 25 poena, 15 skokova, pet asistencija, tri ukradene lopte i dvije blokade. Uz postotak šuta od 70 posto, kao da je čitavog vrijeme bio potpuno fokusiran i u dubokom zenu.

Navijači Philadelphije objeručke su ga prihvatili jer je na NBA parkete prenio osobnost i karakter koji su postali veći od života, ali i naviku da po svaku cijenu izrazi svoje mišljenje, bez obzira koliko se to kosilo s dobrim navikama i društvenim normama. Postao je noćna mora za vodstvo lige, jer nikad niste mogli znati kakvu izjavu će Barkley dati za medije, a nije se ustručavao kazati i što misli o dnevno-političkim temama.

No, koliko god bio dobar na parketu, došavši do razine da je jedini u ligi na prijelazu 1980-ih u 1990-e mogao pratiti Jordana i Magica Johnsona, toliko su rasle frustracije zbog nesposobnosti uprave Sixersa da izgradi iole dobru momčad. Kod Barkleya nije postojala suzdržanost po pitanju kritiziranja vodstva organizacije, tako da je redovno isticao svoje nezadovoljstvo u medijima, dolijevajući ulje na vatru.

To se odrazilo i na parketu gdje je često ulazio u verbalne, ali i fizičke duele sa suparničkim igračima, kao i svađe navijačima – svojim ili suparničkim, svejedno. Sve je kulminiralo u siječnju 1991., kada je na uvrede sa tribina odgovorio pljuvanjem prema čovjeku koji ga je vrijeđao, ali je umjesto njega pogodio djevojčicu koja je sjedila na tom dijelu tribine.

Incident koji ga je zauvijek obilježio, ali i zauvijek promijenio. Svi su znali kako se bliži vrijeme rastanka sa Sixersima, samo je bilo pitanje kada i u koju momčad.

Vjeran sebi

Na koncu je završio u Phoenix Sunsima, gdje je dobio momčad koju je mogao povesti u napad na NBA naslov. Te su sezone Sunsi imali najbolji skor lige, a Barkley proglašen najkorisnijim igračem, nekako je baš u godini MVP titule počeo polako padati po fizičkim sposobnostima. Godine nesportskog življenja van terena otvorile su prve pukotine na čudu prirode.

U finalu protiv Bullsa ozlijedio je lakat, ali je svejedno natjerao Jordana da igra na samoj granici svojih mogućnosti i zabija nestvarni 41 poen u prosjeku. Kad su Bullsi poništili prednost domaćeg terena uzevši dvije gostujuće, svi su mislili da je gotovo i da će serija završiti u Chicagu, Barkley je pobijedio Jordana dvaput na njegovom terenu.

U finale se nikad više nije vratio. Gubio je nemoguće u narednim serijama protiv Houstona i Hakeema Olajuwona, kada je Mario Elie legendarnom tricom nazvanom Kiss of Death zapečatio sudbinu Sunsa. Baš kao i John Stockton dvije godine kasnije. Sjajnu igračku karijeru zamijenio je jednako dobrom kao – nazovimo to tako – analitičar na televiziji TNT. Mnogi ljubitelji NBA košarke ne mogu zamisliti utakmice bez emisije Inside the NBA, čekajući što će novo i kontroverzno Chuck ispaliti. Njegova karizma čini vas prikovanim za ekran.

Charles Barkley danas navršava 54. Nikad se u životu nije libio reći što misli, ostao je vjeran sebi i najbolje se osjećao kao nonkonformist. Zavist je jedan od smrtnih grijeha, ali mu baš zavidim zbog toga. Sretan ti rođendan, Chuck!