Kad smo se prvi put čuli prije otprilike dva mjeseca, Ivan Ljubičić zvučao je kao da razgovara s kakvim prijateljem iz srednje škole kojeg nije vidio dugi niz godina.
“Pa što se nisi javio da se družimo?”, rekao je kad sam mu rekao da i sam ljetujem u Stomorskoj na Šolti. Da stvar bude smiješnija, Ljubičića nikad u životu nisam vidio u Stomorskoj, iako smo ondje često bili u isto vrijeme — neko vrijeme nisam znao ni da se kupam u blizini njegove kuće — a morate priznati i da ga baš i nije teško primijetiti. Stomorska je inače mjestašce u kojem nemate puno toga za raditi, barem ako niste obiteljski čovjek kojemu treba samo malo mira; doslovno ne postoji kafić u kojem možete pogledati utakmicu, a u četiri tjedna koliko sam ovog ljeta ondje proveo uspio sam svega tri puta igrati tenis.
Domaći dečki s kojima se poznajem od djetinjstva odmahuju rukom na samu pomisao igranja tenisa, pa sam dvaput zaglibio s jednim Francuzom koji mi je u osam setova uspio uzeti valjda osam gemova, samo da bi mi jednom (u polušali) rekao: “Maybe you can play that Croatian guy, what’s his name…”. Jest, da, iako sam u odnosu na prije dvije-tri godine došao do sasvim pristojne razine za jednog rekreativca, kad mi Ljubičić u tom našem prvom razgovoru kaže da se onda sljedeći put javim i za tenis, mogu se samo nasmijati, zamišljajući se kako na reternu stojim četiri-pet metara iza osnovne linije, bezuspješno pokušavajući vratiti njegov servis…
Otprilike dva mjeseca kasnije s Ljubičićem sjedim u kafiću hotela Westin. Dugo smo dogovarali ovaj intervju koji se prema prvotnom dogovoru trebao dogoditi na Lošinju, gdje je Ljubičić još prošle godine otvorio svoju tenisku akademiju. Na kraju je u Zagreb došao na jedan dan, prošlog utorka smo se našli, i to na predstavljanje knjige svog prijatelja Marka Babića. Trema ovaj put ne postoji, ali dok lagano šećem prema Westinu ipak mi se po glavi vrzma pomisao da ću upravo pričati s čovjekom koji je blizak s Rogerom Federerom, samo da bih se podsjetio da želim pričati o Ivanu Ljubičiću i njegovoj karijeri.
“Nikad nisam imao izbora i mislim da mi je to zapravo pomoglo. Jesam li postao karakterno čvršći zbog takvog djetinjstva, to ne mogu znati”
Odmah na samom početku razgovora pitam ga: koliko mu smeta što mediji stalno preko njega traže Federera?
“Ne smeta, ali to je vjerojatno zato što se osjećam ugodno u svojoj koži i što sam se realizirao kao čovjek”, kaže bez zadrške. “Ali činjenica je, i to mi je Roger pokušao objasniti kad smo počeli surađivati, da ta njegova veličina proguta sve oko njega, na način da praktički više nemaš svoje ja nego si Rogerov čovjek. I zapravo zbog toga nisam davao intervjue za vrijeme naše suradnje.”
“Samo trening, od jutra do sutra”
S Ljubičićem sjedim u samom kutu otmjenog kafića gdje imamo potpuni mir; tek tu i tamo neka osoba u prolazu znatiželjno gleda prema nama. Još i prije nego što palimo diktafon napominje mi da će se morati presvući prije nego što ga naš Vjeko Skledar fotografira, pa mi kaže i da je Telegramov pretplatnik te da povremeno čita i Telesport, a prije koji dan pitao me i kako se može pretplatiti. Intervju je na kraju potrajao sat i 15 minuta; iako možda pomalo nepovjerljiv na početku, Ljubičić je ugodan i zahvalan sugovornik koji bi o tenisu vjerojatno mogao pričati do sutra, a njegovi su odgovori nerijetko dugački i dobro promišljeni.
Intervju smo podijelili u tri dijela; u prvom smo razgovarali o njegovu djetinjstvu, u drugom o karijeri, a u trećem o Ljubičiću kao treneru. I da, doticali smo se i Federera.
U posljednjih nekoliko godina Rogerov čovjek, Ljubičić je za vrijeme svoje karijere medijima bio atraktivna priča i zbog svoje izbjegličke prošlosti. U svibnju 1992. on, majka i brat napustili su Banja Luku te preko Beograda, pa Mađarske i Slovenije završili u Rijeci. Ondje su neko vrijeme bili smješteni kod rođaka, a otac im se pridružio tek šest mjeseci kasnije; nisu se u tom razdoblju čuli s njim i nisu znali ni je li živ. Život s rođacima nije bio održiv na duge staze i, nakon što su nekoliko mjeseci proveli i u izbjegličkom hotelu u Opatiji, na kraju su s jednom srpskom obitelji zamijenili kuću u Banja Luci za mali stan u Rijeci.
“Nije bilo srazmjerno, ali bolje išta nego ništa”, kaže Ljubičić, pa dodaje da su se roditelji u to doba bavili svim i svačim; od preprodaje voća i povrća do toga da su probali voditi kafić. On je pak u proljeće 1993. otišao za Italiju, u Moncalieri kod Torina, u Le Pleiadi, jedan od najvećih teniskih klubova u Europi u tom trenutku; i nije ga se puno pitalo.
Tenis je počeo trenirati s osam i pol godina, uglavnom zbog Stefana Edberga i Borisa Beckera, a u Italiji je završio pomalo slučajno; netko iz spomenutog kluba u jednom je teniskom magazinu vidio molbu bosanskih tenisača smještenih u Umagu u kojoj su tražili loptice i bilo što od teniske opreme, samo da bi ih tadašnji predsjednik kluba na kraju odlučio pozvati da dođu živjeti i trenirati u njihov centar — netko iz vrha bosanskog tenisa o tom je pozivu obavijestio i Ivana. Bilo mu je tada 14 godina.
“Bilo je teško”, kaže odmah kad ga pitam kako mu je bilo ondje. “U principu smo samo trenirali. U školu nismo mogli ići jer nismo znali jezik. Nismo se mogli ni natjecati dok se nije riješila papirologija i bio je samo trening, od jutra do sutra”, priča pa radi kratku pauzu. “Što je najbolja stvar koja mi se desila u životu, jer tad sam stvarno napravio iskorak”, kaže te dodaje da u Hrvatskoj u tom trenutku nije bio među najboljima.
“Najveća promjena koju možeš napraviti”
Na kraju tog prvog dijela postavljam mu možda i neizbježno pitanje; koliko ga je takvo djetinjstvo obilježilo u teniskom smislu?
“Pa ne znam, evo, iskreno”, kaže kao da mu je to pitanje već malo dojadilo. “Ne znam što bi rekao. Ono što je činjenica je to da ja nikad nisam imao neku drugu opciju. Nikad nisam imao izbora, imao sam samo taj jedan smjer i mislim da mi je to zapravo pomoglo. Jesam li postao karakterno čvršći zbog takvog djetinjstva, to ne mogu znati, jer ne mogu znati što bi bilo da nisam imao takvo djetinjstvo.”
U Moncalieriju je inače bio i sad već pomalo kultni Riccardo Piatti, čovjek koji je Ljubičića obilježio i u teniskom, ali i u ljudskom smislu. Njih dvojica tek su krajem 1999. počeli za stalno raditi, ali Ljubičić je već dvije godine s njim trenirao u Monte Carlu; ondje je i živio kod dotičnog u kući, a Piatti se u početku naplaćivao preko postotka od zarade na turnirima, što znači da se u principu i nije naplaćivao. Ljubičić je u međuvremenu već bio postao jedan od najboljih juniora na svijetu, ali tranzicija u profesionalizam nije tekla onako kako je on to zamislio.
“Jednostavno nisam bio dovoljno dobar”, kaže kad pokušavamo dokučiti zašto je bilo tako. “Čuj, ja nekad i sad kad radim sa svojim klincima iz akademije, nekad sam brutalno iskren. Sori, ali ako nisi dovoljno dobar…”
Jedan od razloga je vjerojatno bio i taj što je Ljubičić sve do negdje sredine 1997. još uvijek igrao isključvio servis-volej: “Igrao sam na razbijanje ritma, na vic, na drop shot”, kaže. “Ali kad sam počeo raditi s Piattijem, on je rekao OK, ali s tim tenisom nećeš daleko dogurat. Ajmo 100 puta prebaci loptu po dijagonali i idemo graditi bazu. To je sigurno jedan od razloga zašto mi je trebalo vremena da zapravo dobijem identitet kao igrač.”
Kad je 2001. osvojio svoj prvi ATP turnir, onaj u Lyonu, Ljubičić je već imao svoj identitet. Radilo se o, iz današnje perspektive možda i neobičnom igraču; igraču koji se puno oslanjao na servis, ali je imao i finu dozu varijacije u igri; možda i najvažnije, jednoručni bekend bio mu je bolji udarac od forhenda. Pa ipak, slično kao što mu se dogodilo na samom početku karijere, Ljubičić je ponovno ušao u svojevrsni period stagnacije i nije mogao probiti granicu od 20 najboljih. Podsjećam ga da je za već spominjanu odličnu biografiju o Federeru The Master rekao da se u tenisu tražio do svoje 24. ili 25. godine.
“Vidi, ono čega se sjećam iz tog prvog dijela karijere je da je tu bilo puno traženja”, kaže kao da više ne zna što bi rekao, pa odjednom prelazi na stvar. “Da bih onda na kraju te 2003. donio odluku da ću kompletno promijeniti forhend. Okrenuo sam grif na otvoreno i ljudi koji su u tenisu znaju kakva je to promjena. To je najveća promjena koju možeš napraviti.”
“Danas mi se ne da igrati tenis”
Pitam je li to nešto što mu je Piatti sugerirao, ali kaže ovako: “Samoinicijativno sam to odlučio i to je doslovce iz početka bilo. Ono, prvo sa spužvastom lopticom i baby steps do bola. Jer jednostavno sam shvatio da s tim forhendom ne mogu više napredovat i onda sam rekao da idem na sve ili ništa. Prvi turnir u Dohi sam igrao odmah finale i kad sam malo naučio koristiti taj novi forhend, on mi je otvorio nove mogućnosti, jer mi je bilo lakše reternirat i mogao sam tu i tamo udariti koji winner.”
Ljubičić je učinio ono što je zapravo jako teško učiniti: izašao je iz svoje zone komfora. Dok sad već pričam s Ljubičićem-trenerom, pitam ga slaže li se s onim o čemu često pišem; da igrači ne izlaze dovoljno iz svoje zone komfora, što se često ogleda i u manjku varijacije u igri, ali i u taktičkoj predvidivosti.
“To je istina”, kaže još i prije nego što sam završio svoje kratko izlaganje. “To je jedan, jedan…”, razmišlja kako bi sročio. “…jedan mentalni detalj, jer ti si onda u tom trenutku priznaješ da si loš. To je, recimo, primjer Gasqueta protiv Nadala koji će izgubiti 20 puta, ali ništa neće promijeniti. Jer sve što je napravio u karijeri, napravio je na jedan način i zašto bi sad mijenjao. Ako ću izgubit, izgubit ću na način na koji ja igram. To je kad je netko naučio nešto radit, njemu se treba dogodit nešto jako loše da bi u obzir uzeo promjenu. Jako rijetko, samo najbolji, a sad govorimo o Trojci, mijenjaju kad je dobro, jer žele još bolje. A svi drugi, kad im je OK, ne mijenjaju ništa. Svi, ne moramo uopće o imenima.”
Krajem 2003. Ljubičić je napravio još jednu promjenu. Umjesto Pina Carnovalea kondiciju je počeo raditi sa Salvadorom Sosom. Prvospomenuti je inače bio atletski trener i treninzi nisu bili prilagođeni specifičnim potrebama sporta; jedan od pionira u tom smislu bio je inače Pierre Paganini, upravo Federerov kondicijski.
“Salva je bio više specifičan, ali isto je to bilo daleko od nekog modernog, današnjeg rada. Isto su to bili dosta teški treninzi. Puno utega, stalno na rubu ozljede. S tim da sam ja dobro genetski građen, pa sam to dosta dobro izdržao.”
Ljubičić je inače možda i malo iznenađujuće rano prekinuo karijeru, čak i ne gledajući stvari iz današnje perspektive; bilo je to 2012. tek što je navršio 33, a jedan od razloga bili su njegovi gležnjevi, odnosno činjenica da su mu hrskavice bile potrošene.
“I danas kad idem trčat, mogu trčat, ali sutra praktički jedva hodam”, kaže. “Ali ostalo je manje-više OK i mislim da je to bila dobra odluka, jer sam sačuvao i leđa i rame”. OK, mene bi vjerojatno pobijedio i na jednom gležnju, ali igra li danas tenis? “Ne, ne da mi se”, kaže i smije se. “Igram sa sinom samo. Znam da će me nešto boljeti i više nemam mentalne snage za bol. S tim da ne tvrdim da je zdravo to što sad radim.”
“Tada sam osjećao da sam najbolji poslije Federera i Nadala”
U kolovozu 2004. Ljubičić je u paru s Marijom Ančićem osvojio broncu na Olimpijskim igrama u Ateni, što sam inače gledao baš u Stomorskoj; gotovo svaki put kad daje intervju spominje koliko ga je taj uspjeh podigao u psihološkom smislu, odnosno dao mu vjeru da pripada samom vrhu. Što je možda pomalo čudno, barem iz moje perspektive; Lyon je, primjerice, bilo teže osvojiti, a znamo i da su to u Ateni ipak bili parovi.
“Je, ali olimpijska medalja je olimpijska medalja”, kaže. “To mi je bio prvi veliki rezultat. Sjećam se, išao sam poslije u New York, na US Open, i sjećam se da sam bio u nekom restoranu. I bila je neka zajebancija s konobarom, ovo, ono, on ti ima olimpijsku medalju. I svi ‘uuuu imaš olimpijsku medalju’. Mislim, ako gledamo samo teniski, to je manja vrijednost od Lyona, ali sportski gledano je to ogromna stvar.“
“Pričam jako malo, ali kad nešto kažem, očekujem da to ima težinu”
Iduće dvije sezone, 2005. i 2006., Ljubičić je postao jedan od najboljih tenisača na svijetu. Od 24 finala koliko ih je odigrao u karijeri, njih 13 igrao je u tom razdoblju; osvojio je pet turnira, a jedan od razloga zašto nije više zove se Federer; dotični ga je pobijedio u čak četiri finala u te dvije sezone. Igrao je i tri finala na Mastersima, nastupio je i 2005. i 2006. na završnom Mastersu, a u jednom trenutku postao je i treći igrač na svijetu. Koliko je bilo teško jednom kad je došao do samog vrha?
“To je totalno drugi svijet jer od onoga da ti je polufinale dobar rezultat dođeš do toga da je sve ispod polufinala katastrofa”, kaže. “To je mentalni sklop koji je puno lakše imati onim igračima koji se mladi probiju do vrha, jer im to već tada postane normalno, jel’. I što se kasnije probiješ, to se teže nositi s tim pritiskom, iako ne mogu reć da sam se ja tu sad nešto gušio u pritisku.”
Ljubičić je bio igrač koji se stvarno rijetko gušio u pritisku; dapače, kad krećemo pričati o zoni koju sam svojevremeno opisao kao izvantjelesno iskustvo, ima puno toga za reći.
“Pa je, to je jedan jako lijepi moment kad vrijeme po meni jako uspori”, kaže. “I sve ti postane čisto, jasno, svaka odluka ti se čini ispravna. Neću reć da mogu doći do tog fokusa kad želim, ali…”, priča pa kratko misli. “Što se meni događa, na primjer? Što je veći pritisak, što je veći kaos, to se meni, ja to zovem, sužava fokus”, gestikulira rukama ispred glave. “Mogu vrlo lako odstraniti sve smetnje i zapravo kvalitetnije odradit zadatak koji si zacrtam. A ne da te hvata panika, pa milijardu misli, šta sad…”
Postoji ipak jedna stvar u kojoj donekle i nije uspio; to su Grand Slamovi, odnosno činjenica da je na njima lošije igrao nego na ostalim turnirima. I bez da ga išta pitam, kaže da ne može objasniti zašto je bilo tako: “Na svim ostalim turnirima smatrao sam se dijelom elite”, kaže. “Ne samo da sam bio, nego sam tada i osjećao da sam najbolji igrač poslije Federera i Nadala.”
“Ako ti je predobro, uvijek ima netko tko je gladniji”
U godinama koje su uslijedile Ljubičić je polako ispao iz samog vrha i nije bilo suludo pomisliti da je prošao svoj igrački vrhunac. Dapače, vjerojatno je tako mislio i spomenuti Sosa, za kojeg Ljubičić samoinicijativno kaže da je osjetio njegovo nepovjerenje, pa su nakon US Opena 2009. prekinuli suradnju. Tada je počeo raditi s Hrvatima Deanom Misturom i Daliborom Širolom (donedavno je radio s Jannikom Sinnerom), a sve mi to počinje pričati kad ga pitam kako se, pobogu, dogodio taj Indian Wells iz 2010., turnir na kojemu je na putu do naslova svladao Novaka Đokovića, u polufinalu Nadala te u finalu Andyja Roddicka.
“Uvjeti u Indian Wellsu su mi uvijek odgovarali”, dodaje još čovjek koji je inače briljirao i u dvoranskim uvjetima, koje čak uspoređuje s ovim turnirom. “Jer je spora podloga, a brzi su uvjeti. Lopta ide brzo kroz zrak, pustinja, suhi zrak… Može se dobro servirat, a podloga je dovoljno spora da imam malo više vremena na reternu, ali i za korištenje tih mojih rotacija, sliceova, spinova, kickova…”
Ljubičić je inače brzo po koncu karijere počeo raditi s Milošom Raonićem, koji je u tom razdoblju napravio iskorak te postao top 5 igrač; o tome zapravo kratko pričamo i više nas zanimaju neke druge stvari. Često tijekom razgovora pričamo o današnjoj generaciji klinaca, odnosno preispitujem koliko je dobro to što im malo toga fali, barem u odnosu na neke prošle generacije, a pokušavamo shvatiti i kako pronaći ravnotežu između potrebe da se bude dobar prema njima, ali i kritičan.
“Svakom treneru je u interesu da što više klinaca igra tenis i onda ti je teško biti tvrd ili čvrst prema nekome”, kaže Ljubičić. “Jer ako ti taj netko ode negdje drugdje, to ti isto nije opcija. Ali činjenica je da je danas klincima predobro — a ako ti je predobro, uvijek ima taj netko tamo tko je gladniji, tko želi više”, priča pa samo odjednom mijenja misao. “Ja se sjećam, mi smo išli na trening u sedam ujutro, magla je u balonu bila. Tko te pita jel’ ti se da”, podiže malo ton. “I ono što mi je neshvatljivo, ja nikad u životu nisam pomislio reć ‘Ne’ treneru ili ga, ne znam, kritizirat i slično”, priča pa opet mijenja tijek misli, te prvi i jedini put tijekom razgovora postaje nervozan.
“To je nešto o čemu nisam često pričao, ali se zgražam toga. To je kad se igrač dere na trenera. To je za mene nulta tolerancija i to će možda biti jedan od razloga zašto više neću bit trener. Jer to je sad postalo toliko normalno.” Možda i jedan od prvih koji su to počeli raditi bio je Andy Murray, a znamo i da se Nole povremeno zna izderati na vlastiti boks, pa i da Daniil Medvjedev ima poprilično osebujan odnos sa svojim trenerom Gillesom Cervarom. OK, ali nije li to samo način da se isprazne i nešto što zapravo ostaje na terenu, pitam. “Sori, ali isprazni se drugačije. Slomi reket. Meni je to neprihvatljivo jer to nisu emocije. Emocije ne možeš kontrolirati, ali ponašanje možeš.”
“Federer je bio ultraagresivan kad sam došao”
Kritika se onda može uputiti i općenito trenerima, ne samo teniskim; pričamo ponajprije o tome da nemali broj njih ne shvaća koliku količinu informacija treba davati djeci, odnosno o tome da često jednostavno previše pričaju, što onda povlači za sobom i neke druge posljedice.
“Više naginjem tome da pričam jako malo, ali kad nešto kažem, očekujem da to ima težinu”, počinje Ljubičić. “Kad radim s klincima u akademiji, moj prvi korak je da tražim nešto od lopte. Odigraj duboko ili daj odigraj paralelu i onda pustim igrača da se snađe. I ako vidim da ima neki veliki tehnički problem koji on sam ne može riješit, onda inteveniram.” Poanta je igrača učiniti samostalnim, a upravo je na sličan način Piatti radio s Ljubičićem: “Moraš ih dovesti u situaciju da oni sami pokušaju riješiti problem, a ne da im ti daješ rješenje. Ti na neki način piliš granu na kojoj sjediš jer pokušavaš doći do trenutka u kojem te igrač više neće trebati. Zapravo si autodestruktivan, ali to je jedini pravi način da iz nekoga izvućeš maksimum.”
Naravno, princip rada s Federerom bio je potpuno drugačiji. Ljubičić je o tome puno pričao u zadnja dva mjeseca, pa ga i ne tlačim s tim toliko, iako nije da nema više što za reći.
“On je bio ultraagresivan kad sam došao i po meni je s Edbergom išao previše na mrežu”, kaže. “Samo što nije to baš tako, da sam ja njemu došao ‘ajde, igraj ti sad ovako’. To je drugi način funkcioniranja. Mi smo puno pričali o tenisu, u smislu gledaš meč i komentiraš ono što vidiš. To je isto jedan način coachinga, indirektni. Mislim, ljudi pričaju o tom bekendu, ali nisam ja njemu rekao ‘ajde ti sad udari bekend ovako’. Pričali smo puno o tenisu i on je uzeo neke od informacija”, objašnjava.
“Moj stav je bio da ne treba ići previše naprijed. Odi kad treba. Jer njegovi teški voleji su najveći svih vremena — šta on sve izvlači, to je nemoguće, ali on bi promašio previše laganih voleja. I ako ideš toliko naprijed, to ti se ne smije događat. Jasno, ne smije se povuć ni tri metra iza i jedina logična stvar bila je da stoji bliže osnovnoj. I da ne koristi toliko slice, jer onda se braniš. Iako protiv nekih igrača trebaš igrati slice.”
“Tenis pomaže u sazrijevanju”
Sad već pri samom kraju razgovora kažem mu kako sam pročitao da u akademiji stavljaju naglasak na razvoj mentalne snage. Kako rade na tome?
“Sad smo baš imali sastanak trenera prošli tjedan”, kaže pa pokušava posložiti misli. “To je jedna jako osjetljiva stvar, jer kad ti nekome kažeš da mora raditi s psihologom, ti ga ubiješ. Praktički mu govoriš da nije dovoljno mentalno jak i da ima neki problem. Tako da mi treneri zasad preuzimamo tu ulogu, iako nisam siguran da radimo kako treba”, priča, opet se malo traži, pa nastavlja. “U čemu je kvaka? Gledaj, ti kad radiš na mentalnoj snazi čovjeka, teško možeš raditi bez da zagrebeš i malo dublje. Toga je mene strah. Govorim to i iz svog iskustva, jer kad sam par puta pokušao raditi sa sportskim psiholozima, kao da ti se karakter i neki pogledi na život promijene, što meni nije bilo ugodno.“
Molim ga da bude malo konkretniji. “Dinamika nekih odnosa ti se mijenja, s trenerom ili bliskim ljudima. Postaneš neovisniji pa počneš rezati neke odnose i nije to baš, znaš, ono, walk in the park. Pogotovo kad pričamo o djeci.”
OK, ali što bi rekao ljudima — zašto bi svoje dijete trebali upisati na tenis?
“Pa mislim da je tenis preslika života”, kaže pa opet kratko razmišlja. “Pomaže u sazrijevanju osobe jer se na teniskom terenu svakodnevno suočavaš s tim da moraš milijardu odluka donijeti. To je, recimo, razlika u odnosu na momčadski sport i mislim da je to zdravije. Pored toga što je meni poput šaha, koji obožavam. To mi je, ono, unlimited game. Sport koji se nikad neće prestat razvijat u taktičkom smislu. U šahu si, ne znam, nakon 10 poteza već u nekoj poziciji koja se nikad nije dogodila. I to me još i dan-danas fascinira.”
