O povijesnom značaju Splita za hrvatski tenis nepotrebno je i suvišno razglabati, kao i ponavljati koliko je top 10 igrača grad dao i slično. Indikativno je, međutim, i to da budućnost hrvatskog tenisa u najvećoj mjeri ovisi o imenima koja potječu upravo iz Splita. Imena o kojima pričamo su ponajprije Duje Ajduković, Mili Poljičak i Dino Prizmić, pa hajde, i sad već 23-godišnji Borna Gojo, inače i momak odrastao u ulici Put Firula. Kako je moguće da su i svi ti dečki baš iz Splita nije lako objašnjivo, taman i da smo u Hrvatskoj svih ovih godina imali kakvu strategiju razvoja, a znamo da to ipak nije bio slučaj.
Bilo kako bilo, očito je da teniska tradicija u Splitu ne može zamrijeti, a da je tome tako sugerira i to što Splićani ovih dana na razne načine pokušavaju baciti oko na dva Challengera koja se održavaju na kultnim Firulama. Nije ljudima ni do streama koji postoji na ATP-jevim stranicama, pa nije im sigurno ni do stranih atraktivnih imena ili čega već, već im je naprosto samo do tenisa.
“Ljudi pokušavaju ući unutra, žele gledati tenis”, kaže Lovro Zovko koji je u Splitu s osvajačima parova prvog od dvaju izdanja, Kazahstancima Andrejom Golubjevom i Aleksandrom Nedovjesovom. “Redari imaju pune ruke posla, čak ponekad i do svađe dolazi”, dodaje.
Uistinu je lijepo, pa i simbolički to što je svojevrsna renesansa po pitanju broja teniskih turnira u Hrvatskoj otpočela upravo u Splitu.
Hrvatskom tenisu u ovom trenutku i ne treba neki blještavi event, već je sasvim dovoljan i ovakav ‘neugledni’ Challenger na kultnim Firulama
Split Open trebao se prvi put održati još u travnju prošle godine, ali je iz poznatih nam razloga prebačen na kraj rujna, kad je i na tribinama smjelo biti nešto gledatelja. Turnir je organizirala agencija PlayHR i Teniski klub Split 1950, direktor je Ismar Moralić, a čak i da se održava u ‘normalnim’ socioekonomskim uvjetima, teško je da bi jedan Challenger bilo moguće organizirati bez izdašne podrške lokalne zajednice, u ovom slučaju grada i županije, pa zapravo i Ministarstva turizma i sporta, koji su svoju računicu pronašli upravo i u kontekstu predsezone i turističke promidžbe.
Da su Challengeri uistinu u nezavidnoj situaciji sugerira i potez ATP-ja, koji je ponudio svim zainteresiranim stranama pokriti prize money koji pak u Splitu iznosi 50.000 dolara. Turnir je inače trebao biti jači nego što jest; naime, do prije koji mjesec činilo se da će uz Masters u Monte Carlu biti jedni zemljani u Europi na ATP razini, pa se očekivalo da bi mogao doći i koji top 100 igrač. U međuvremenu se u kalendar ubacio i Challenger u Beogradu koji ima skoro pa trostruko veći nagradni fond, nosi nešto više bodova te je projekt iza kojeg stoji Novak Đoković, a zapravo i samo uvertira u glavni događaj — ATP 250 koji se održava sljedećeg tjedna.
Profitiraju domaći igrači
Tako se dogodilo da je, gledajući isključivo renking, dodatni turnir koji se održao prošlog tjedna bio nešto jači od ovotjednog izdanja; ali ako su i neki žudjeli za atraktivnim stranim igračima ili čime već, nije da ih uopće nije bilo. Dustin Brown oprostio se i prošlog i ovog tjedna u prvom kolu, još je ‘živ’ Thanasi Kokkinakis, momak kojega su uglavnom ozljede spriječile da ne dosegne top 10, a tu je i omaleni ljubitelj drop shota Hugo Gaston, dečko koji je ime izgradio lani na Roland Garrosu kad je u pet setova izbacio Stana Wawrinku, samo da bi u osmini finala u pet setova izgubio od Dominica Thiema.
Ipak, ako pogledamo malo širu sliku, taj popis imena u suštini i nije toliko bitan. Prije svega radi se o tome da od održavanja turnira profitira hrvatski tenis; od toga da bi se konačno mogli dogoditi neki infrastrukturni pomaci u klubu na Firulama, ako već i nisu, pa do toga da bi mogao narasti broj djece u školi tenisa, ako već i nije. Podrazumijeva se i da profitiraju domaći igrači kojima je podijeljeno svih 12 pozivnica — dakle, uključujući kvalifikacije i glavni ždrijeb obaju turnira.
Ajduković je, primjerice, još na lanjskom izdanju napravio veliki iskorak, skrativši si boravak na razini Futuresa. Bio je to prvi Challenger koji je zaigrao, na krilima publike došao je i do polufnala te napredovao s 462. na 387. mjesto. Nažalost, ove je godine došao ne baš 100 posto spreman, donedavno je bio pozitivan na koronavirus, te je prošlog tjedna ispao u drugom, a ovog u prvom kolu, baš od Kokkinakisa. Publika je lani do polufinala pogurala i Goju, koji ove godine u singlu ne nastupa zbog ozljede, već ovog tjedna samo u paru s Ninom Serdarušićem. Potonji je pak turnir shvatio kao početak povratka u top 200, a neće mu odmoći što je u ponedjeljak u prvom kolu izbacio petog nositelja Kimmera Coppejansa.
Priliku su dobili i neki mlađi igrači kao što je 16-godišnji Poljičak, pa iako im je dobrodošlo ovakvo iskustvo, dojam je da su još uvijek prezeleni za ovu razinu, pa i da su im puno potrebniji mečevi na Futuresima. Doduše, 20-godišnji Božo Barun, de facto još jedan Splićanin, dečko iz Kaštel Kambelovca, doživio je svojevrsnu prekretnicu u Splitu; u prvom kolu kvalifikacija došao je do prve ATP pobjede, ali i uopće do prvih bodova. Problem je u tome što će, kao što je i sam rekao, ostatak godine provesti na Balkanu, na kojem nema više turnira kao što ih je nekad bilo.
ATP 250 u budućnosti?
Pisali smo o tome koliko je broj turnira koji se igra u pojedinoj zemlji važan za one igrače koji nisu ekstra talentirani, nemaju bogate sponzorske ugovore ili pak roditelje s izdašnim financijskim zaleđem — a velika većina ipak ih je takva; još 2008. Hrvatska je imala 10 futuresa, šest godina kasnije pomalo nestvarna 22, pa se u kombinaciji s ostalim turnirima u regiji mogao dobro popuniti kalendar. Koju godinu kasnije, međutim, Hrvatska je ostala samo na Istarskoj Rivijeri i tri futuresa, dok se, primjerice, u Rumunjskoj 2019. održalo njih osam, a u Češkoj čak 10.
Dojam je da se ta slika danas opet mijenja nabolje, pa da u tome svoje prste ima i Hrvatski teniski savez.
Još je prošlog mjeseca održan Challenger u Zadru, koji je HTS organizirao zajedno s Teniskim klubom Borik. I u Splitu je savez sudjelovao u pokrivanju nekih troškova, a činjenica je i da se sljedećeg mjeseca vraća Challenger u Zagrebu, taman uoči kvalifikacija na Roland Garrosu. Također, uz već spomenutu Istarsku Rivijeru, sljedećeg se tjedna održava i Futures u Šibeniku, a još jedan Futures trebao bi se održati i u Bolu. I u ženskoj konkurenciji trebali bismo gledati tri Futuresa — Zagreb, Bol, Tučepi — pa se ta krvna slika turnira po Hrvatskoj čini nešto boljom.
Pritom je važno reći da bi prioritet trebali biti upravo Futuresi, koji su inače pod HTS-ovom ingerencijom pa i koji, kada se održavaju u suradnji s lokalnom zajednicom, ne bi trebali biti preskupi. Prema onome što su pričali u Savezu, to je i smjer u kojem planiraju ići. Naravno, Challengeri nikako nisu nevažni, a kamoli beskorisni, ali jedan od razloga zašto u top 1000 izuzev Ajdukovića nemamo nijednog igrača mlađeg od 23 godine vjerojatno je vezan i uz to što si nemali broj mladih igrača naprosto ne može priuštiti igrati dovoljan broj Futuresa, i to u najdelikatnijoj fazi svog teniskog razvoja, po prelasku u profesionalizam.
Vratimo li se Splitu, proteklih smo tjedana mogli čuti i pomalo euforične najave o održavanju turnira ATP 250 u budućnosti, što treba uzeti s velikom rezervom. Budžet takvog turnira nerijetko premašuje milijun eura, a da ne pričamo o tome koliko je teško doći do termina, pa i koliko je skupa licenca. Sve u svemu, hrvatskom tenisu u ovom trenutku i ne treba neki takav blještavi event, već joj je sasvim dovoljan i ovakav ‘neugledni’ Challenger na kultnim Firulama.
I što god da se dogodi s turnirom, jer tek treba vidjeti koliko je projekt dugoročno održiv s obzirom na krizu, svakako je lijepo što se ta priča o oživljavanju teniskih turnira u Hrvatskoj otpočela upravo u Splitu. Ili, ako hoćete, lijepo je što se tenis vratio kući.
