Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Teško vrijeme za centre

Top klubovi Eurolige nemaju pravih, zvjezdanih ‘petica’. Osim sjajnog Brandona Daviesa

Zadnja izmjena: 27. prosinca 2019. Euroleague.net

Euroliga je posljednjih nekoliko godina u značajnom usponu — ne samo organizacijskom i marketinškom, nego i kvalitativnom. Zbog zatvaranja natjecanja i povećanja broja utakmica sve više klubova povećava svoje proračune i tako barem za neko vrijeme odgađa odlaske nekih NBA potencijala, dok istovremeno iz najjače lige svijeta privlači vrlo atraktivne Amerikance, poput Shanea Larkina i Derricka Williamsa.

Međutim, iako na europskim parketima možemo iz tjedna u tjedan gledati spektakularne bekove, krila i krilne centre, isto se ne može reći i za centarsku poziciju. I nije to od jučer — već jako dugo vremena nijedan od euroligaških velikana ne gradi svoju igru oko neke petice niti im je takav igrač jedna od glavnih zvijezda, kao što je slučaj u nemalom broju NBA franšiza.

Pogledajmo samo tko je bio proglašen najboljim euroligaškim centrom kroz protekle tri godine: Fenerbahçeovi Jan Veselý i Ekpe Udoh, izraziti atlete i jako zahvalni igrači u oba smjera, ali… Imaju li neku posebnu raskoš napadačkog talenta zbog koje će biti najveći mamac za gledatelje? Bogme nemaju. Da ih pošaljete u neki klub iz donje polovice ljestvice, bi li taj klub odjednom postao sigurni član doigravanja? Jako, jako teško.

U potonje su se uvjerili i u ruskom Zenitu, koji je ljetos angažirao Gustava Ayóna, Meksikanca koji je prošlih pet sezona bio prvi centar Real Madrida i igrao važnu ulogu u osvajanju dviju titula europskih prvaka. Da ne bune zabune, Ayón je najbolji igrač momčadi, okružen kvalitetnim suigračima (Zenit je s 26,7 milijuna eura sedmi u Euroligi po visini proračuna), ali Rusi se svejedno nalaze na začelju poretka.

Davies je prava bomba: visina, masa, eksplozivnost, brzina, vještina, inteligencija…

Realnost je takva da su današnji euroligaški centri tek pomoćno oruđe u postavama elitnih euroligaša. Ako vam se ova tvrdnja čini preoštrom, sjetite se samo šampionske momčadi CSKA iz 2016. Netom po osvajanju titule novinari su upitali Dimitrisa Itoudisa i Miloša Teodosića kako su uspjeli doći do trofeja bez pravog centra. Smjesta je uslijedio odgovor — pa imamo pravog centra, zove se Kyle Hines (visina 198 cm).

Svaka čast Hinesu, Ayonu, Veselom, Udohu, Walteru Tavaresu i ostalima koji nisu spomenuti, ali i njima samima posve je jasno da im mana ne nedostaje te su nezdravo ovisni o svojim suigračima iz vanjske linije. Euroliga je liga bekova – kolo vode Sergio Llull, Nando de Colo, Mike James i ostale velike face, a na centrima je da skaču, zatvaraju reket i postavljaju čvrste blokove. Što se tiče poentiranja, danas je mnogo važnije da mogu pogoditi otvoreni šut nego da imaju dobru leđnu tehniku.

Osjećaj slobode

Dva su glavna uzroka podređene uloge centara u Euroligi.

Ne tako davno u Euroligi je potpuno prevladavala filozofija pozicijske košarke, u kojoj se na pokušaje intenzivne tranzicijske igre gledalo kao na srljanje. Danas se to posve promijenilo i igra je znatno ubrzana, a to je, logično, najteže palo najtežima na terenu. Zbog toga je dio vrlo talentiranih centara otpao — naprosto su postali prespori za najvišu razinu europske košarke, od njih je bilo više štete u obrani nego koristi u napadu.

Drugi razlog je taj što NBA momčadi žele iz Europe i svijeta u svoje okrilje prigrabiti više-manje sve što vrijedi, ali ipak su im prioritet centri. Znanstvena je činjenica da ljudska rasa evolucijski intenzivno raste, ali ljudi viši od 210 cm još će dugo vremena biti vrlo rijetki u populaciji, a time i vrijedni kao suho zlato na košarkaškom tržištu. Upravo zbog toga su se dogodili i događat će se slučajevi poput onog Luke Dončića na draftu — na izbore bekova gleda se kao na kockanje, dok se centri čine kao mnogo pametnije ulaganje, pa zvali se oni i Darko Miličić ili Andrea Bargnani.

Ova dva uzroka su i međusobno povezana. Dakle, mladi europski centri, poput Nikole Jokića prije četiri i pol godine, imaju prilično jednostavan odabir: ostanak u Europi, igranje za manje novca u natjecanju u kojem ih čeka skučen prostor i ograničene ovlasti na parketu ili, pak, odlazak preko Atlantika, izdašniji ugovor, okruženje s boljim uvjetima za napredak i, što je možda i najvažnije, mnogo veća sloboda za punu realizaciju svog talenta. Taj osjećaj slobode na parketu je neprocjenjiv; pogledajmo samo primjer Nikole Vučevića, koji godinama radi dar-mar u Orlandu, a kad zaigra za reprezentaciju Crne Gore izgleda kao da je u pitanju rezervni centar neke momčadi poput Baskonije. A sigurno se i osjeća tako u sustavu i stilu igre koji ga sputava.

Kad smo već kod Baskonije, kao jednu od iznimaka valja spomenuti Ioannisa Bourousisa, koji je sezonu 2015./16. odradio kao prva zvijezda kluba te odveo Baske do polufinala. No, isti taj Bourousis je dvije prethodne sezone imao sporednu ulogu u Realu Madridu, kao i narednu u Panathinaikosu, a to su bitno moćniji i ambiciozniji klubovi od Baskonije.

Bomba iz Barcelone

Jedina prava iznimka nalazi se u Barceloni. Ne, pritom ne mislim na Antu Tomića, dvostrukog najboljeg euroligaškog centra (2013. i 2014.). Dubrovčanin posjeduje zavidnu eleganciju i razinu čistog talenta koji ranije navedenim centrima nedostaju, ali Tomić nije puni paket, nije dominator.

A upravo to je 28-godišnji Amerikanac Brandon Davies.

Nakon što je odigrao sezonu i pol za zaborav u NBA ligi (Philadelphia), uputio se u Europu i počeo od ne prejakih klubova (Chalon, Varese, Monaco). Potom je prešao u Žalgiris i postao otkriće Šarūnasa Jasikevičiusa, odigravši dvije fantastične sezone. U jednom od prijašnjih tekstova već sam ga istaknuo kao uvjerljivo najboljeg centra u Europi, predvidjevši mu transfer u Fener; srećom, pogriješio sam. Možda bi mu Željko Obradović namijenio sličnu ulogu kao Veselom i Udohu, a Daviesu ne pristaju takvi okovi.

Čovjek je prava bomba: visina, masa, eksplozivnost, brzina, vještina, inteligencija, sve je tu. U talentom zaista nakrcanoj Barceloni uspijeva se nametnuti na terenu te je, uz Nikolu Mirotića i Coryja Higginsa, najvažniji igrač momčadi Svetislava Pešića. A i najuzbudljiviji. Koliki je njegov značaj na terenu dobrano se vidi i po tome koliko je Žalgiris potonuo nakon njegova odlaska.

Uistinu se isplati pogledati Daviesa, čije predstave možda daju nagovještaj da bi moglo uslijediti neko bolje vrijeme za centre, pomalo obespravljene u Euroligi. Ipak, veća je vjerojatnost da će on ostati samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

Ne propusti top članke